O OBRADAMA I ORIGINALIMA

Ne znam izgleda li vama tako, no imam osjećaj da su obrade pjesama često na lošem glasu. Kao ono, "ne postoji obrada koja je bolja od originala" jer tko može razumjeti pjesmu i u nju prenijeti sve ideje i emocije bolje od samog autora? U većini slučajeva zapravo i je tako, jer velika većina obrada s kojima se susrećemo ne odstupa previše od originala. Dovoljno je tek tu i tamo odraditi malo moderniju produkciju, ubaciti malo agresivniju distorziju i naravno pridodati vlastiti vokal i to je to kod većine izvođača. Gledajući tako, nije ni čudo što obrade rijetko kad dobivaju pažnju osim što ih se gleda kao nekakav "bonus" na kraju albuma ili kao zabavan i simpatičan način za popuniti bis pri kraju koncerta kako bi se publika zapalila s nekim hitom kojega znaju svi od 9 do 99 godina. 

Međutim, ima i onih obrada koje su tako maestralno napravljene da se jednostavno ne možemo načuditi kako dobro zvuče te s vremenom pravi original doživljavamo kao "krivu" verziju. Ima tu odličnih primjera van metal muzike recimo, a vjerujem da će većini vas prvo pasti na pamet Hendrixova interpretacija "All Along the Watchtower" ili Cashova "Hurt", a da ne govorimo o nekim megahitovima poput "I Will Always Love You" ili "Without You". Bilo da se radi o atraktivnijem aranžmanu ili pak smjeni generacija, neke su obrade jednostavno nadživjele original do te mjere da veliki dio publike čak ni ne zna za originalne izvedbe.

Metal muzika po ovom pitanju nije nikakva iznimka. No prije nego što se uputim u neke konkretne primjere, htio bi reći par riječi zašto mislim da su obrade općenito bitne. 

Prvi i glavni razlog je upravo gore spomenuta smjena generacija. Moramo shvatiti da većina ljudi jednostavno nema volje prekopavati kroz desetljeća i desetljeća muzike tražeći neke opskurne male bendove koji će im možda sjesti i u ovakvim su slučajevima obrade nešto poznatijih grupa pravi spas, kako za spomenute male bendove, tako i za publiku. Danas u vrijeme interneta NWoBHM doživljavamo kao neki uvelike poznati pravac koji je iznjedrio gomilu danas koliko-toliko raširenih underground klasika, no stvarnost je (po riječima tadašnjih sudionika) zapravo takva da ta konkretna scena kao scena zapravo i nije postojala. Bez konkretnog pravca, bez nekih zacrtanih ciljeva, bez geografske i stilske povezanosti. Ukratko, mišljenja sam da bi oni mikro bendovi koje danas znamo kao dijelove NWoBHM-a bili mahom zaboravljeni čak i od najvećih entuzijasta da nije bilo Metallice koja je bacila fokus na grupe kao što su Sweet Savage, Blitzkrieg, Diamond Head, Holocaust i ostale. Upravo su zbog njihovih obrada po raznoraznim singlovima, a kasnije i kroz kompilaciju 'Garage, Inc' (koja je po meni primjer kako jedan tribute album treba izgledati, od izbora pjesama do eseja u bookletu, itd...) stavili značaj ne samo na grupe koje su obradili, već su ponukali ljude da i sami samcati istraže ostale bendove koji su djelovali u tom vremenu. Sličan primjer (barem u mom slučaju) su i Slayerov 'Undisputed Attitude' te oba dijela Napalm Deathovog 'Leaders, Not Followers' koji su me upoznali s gomiletinom danas mi dragih manje ili više poznatih hardcore punk i crossover bendova koje bi svojevremeno teško sam našao.

No čak i kad imamo tribute albume koji obrađuju isključivo velike bendove umjesto malih, poput recimo meni jako dragog Iced Earthovog 'Tribute To the Gods' ili pak 'The Spaghetti Incident?' od Guns N' Roses, zalomiti će se situacija da će ili odabrati neke "početnicima" manje poznate pjesme (kao što je "Dead Babies" od Alicea Coopera) ili će se uhvatiti bendova koji su nekad "davno", odnosno prije mog vremena bili mainstream, no o njima se rijetko pričalo poput recimo New York Dolls ili T.Rex do trenutka kad sam se ozbiljnije uhvatio muzike.

S druge strane, ako smo na ovaj način imali poznate bendove koji obrađuju one nepoznate, zanimljiv mi je primjer i u obrnutom slučaju, odnosno kad poznate pjesme obrađuju do tada nepoznati nam bendovi. Iz tog razloga mi je recimo uvijek bio drag 'Tribute to the Four Horsemen' kroz koji sam prvi put došao do bendova Thunderstone, Primal Fear, The Kovenant i Crematory ili pak 'Nativity in Black' gdje sam se susreo s nekom skroz novom muzikom u vidu Type O Negative, Corrosion of Conformity, Biohazard, Cathedral i drugih... Ima tu još sličnih zanimljivih primjera ovakvih tribute albuma, ali kroz godine su mi ova dva nekako ostali baš dragi te im se tu i tamo vraćam s guštom. 

E sad, što se tiče konkretnih primjera gdje su obrade poznatije od originala, rekao bih da se kao svojevrstan prvi primjer nameće "The Green Manalishi" od Judas Priesta. Činjenica da je bend konstantno izvodi još od ranih dana pa sve do danas (i to u obje verzije benda, onoj Halfordovoj i onoj KK-evoj) dovoljno govori o njenoj popularnosti, dok je original tek jedna mala fusnota i ne pretjerano poznata fusnota u ionako ogromnoj diskografiji Fleetwood Maca. Još jedan sličan primjer je "Got the Time" koja skoro pa prolazi kao Anthraxov original, dok se o izvornoj verziji Joea Jacksona priča malo i nimalo. Meni osobno nikad nije bila draga i uvijek mi je krivo što oduzima mjesto autorskim stvarima na koncertnim setlistama, no izgleda da je ljudi jednostavno vole. Od možda malo manje mainstream primjera izdvojio bi W.A.S.P.-ovu obradu The Who-ove "The Real Me", Celtic Frostovu obradu "Mexican Radio" grupe Wall of Voodoo ili pak Quiet Riotovoa 'Cum On Feel the Noize' koja je praktički u svim segmentima kvalitetnija od Sladeovog originala.

Što se tiče nekih činjeničnih stvari, to je manje više to kad govorimo o obradama koje su popularnije od originala. No skroz je druga stvar kad pričamo o obradama koje su "bolje" od originala, jer tu već zalazimo u sferu osobnog ukusa koji se ne može izmjeriti nekim objektivnim načinom te su ovakve rasprave obično prožete sukobljenim mišljenjima i gomilom "daj ne seri!" komentara. Koja će nam obrada biti bolja od originala ovisi prvenstveno o našim očekivanjima od spomenute pjesme, odnosno koliko smo spremni prihvatiti da će pjesma ići dalje od originala. Upravo se u toj sposobnosti da bend pridoda "nešto svoje" originalu očituje uspješnost obrade. Za mene su najbolje obrade upravo one u koje su ubačeni elementi glazbenog identiteta benda koji je obrađuje te im na taj način daje jedan svojevrstan autorski pečat. Niže dolje sam naveo svojih deset favorita po ovom pitanju, deset obrada koje meni osobno leže bolje od originala, a ukoliko vi imate svojih prijedloga, slobodno ih ostavite u komentarima.

• Katatonia - Night Comes Down (Judas Priest)

Original Judas Priesta je odlična i ne pretjerano razvikana stvar, no Katatonia je po meni ovdje uspjela postići vrhunsku urbanu atmosferu koja ostavlja dojam izgubljenosti u bespućima velikog i nepoznatog grada.

• Blind Guardian - The Wizard (Uriah Heep)

Heepova verzija je i u originalu bila čisti power metal koji je "zapeo" u ograničenjima vremena u kojem je nastao, a Blind Guardianova verzija kao da je otključala pravi potencijal pjesme.

• Metallica - Turn the Page (Bob Seger)

Dok Segerova verzija savršeno dočarava usamljenost i beskrajne dane na cesti na jedan sjetan način, Metallica u svojoj obradi ubacuje i dozu frustracije u miks te na taj način (barem za mene) podiže stvar na jedan viši nivo.

• Unto Others - Passion Rules the Game (Scorpions)

Otkad sam prvi put čuo ovu obradu, original jednostavno ne mogu gledati istim očima. Ovaj goth đir savršeno dočarava nekakvu daleku nostalgiju, hvata osjećaj prolaznosti vremena i izgubljene mladosti. Ovdje je sve pogođeno, od tona gitare, do vokala, ma sve sve.

• Soen - Snuff (Slipknot)

Jako volim Slipknotovu verziju, no Soen su s ovom akustičnom varijantom uspjeli postići potpuno drugačiji osjećaj od originala. Dok Corey Taylor zvuči ogorčeno, čak i ljuto, Soenov pjevač Joel Ekelöf uspjeva utkati introspektivniju notu u svoju izvedbu te čini pjesmu osobnijom i prisnijom.

• Paradise Lost - Missing (Everything But the Girl)

Paradise Lost kao da su doktorirali kako kvalitetno obraditi pjesmu, no od svih njihovih izvedbi ova mi je najdraža. Od jedne lijepe i lagane pop pjesme napravili su stvar koja zvuči prijeteće i opasno, bez da su se previše odmaknuli od njene srži.

• Sonata Arctica - Still Loving You (Scorpions)

Prvi dio pjesme je manje-više jednak originalu, no jednom kad upadne break na bubnjevima i tempo se naglo ubrza, pjesma prelazi u čisti power metal koji mi puno bolje leži od pomalo previše razvučenog i jednoličnog originala.

• How To Destroy Angels - Is Your Love Strong Enough (Bryan Ferry)

Bryan Ferry je s ovom pjesmom donio elegantnu i sofisticiranu atmosferu, no Trent Reznor i ostatak njegovog How To Destroy Angels projekta je od toga stvorio sountrack za polagani i neminovni kraj svijeta.

• Iced Earth - Creatures of the Night (KISS)

Najveći problem koji imam s KISSovim originalom je zapravo vokal jer mi Paul Stanley nikako ne zvuči dovoljno agresivno za ovako nabrijanu stvar. S druge strane, Matt Barlow kao da je rođen za otpjevati je i upravo je to onaj detalj koji čini ogromnu razliku.

• The Steel Woods - Changes (Black Sabbath)

Vjerojatno sam među rijetkima kojima je "Changes" jedna od slabijih stvari Sabbatha i iskreno nikad mi nije bilo jasno zašto uživa toliku popularnost. Uvijek sam imao osjećaj da stvar ima potencijala koji jednostavno nije iskorišten kako treba, a njenu sam pravu vrijednost uhvatio tek u obradi The Steel Woodsa.

BONUS:

• Moonsorrow - For Whom the Bell Tolls (Metallica)

Okej, ovdje malo varam jer teško da mogu reći da je obrada bolja od originala, ali jednostavno moram skrenuti pozornost na ovu Moonsorrowovu verziju jer je naprosto fenomenalna. Ako negdje vrijedi primjer "učinili su je svojom" onda je to ovdje. Teško mi je ovo uopće i zvati obradom jer zvuči tako vjerno stilu ovih finaca.