Taktovi

Prije evo već skoro deset godina radio sam u jednom malom kafiću u Podgori. Radilo se o ugodnom i lijepo uređenom prostoru koji je imao je tek desetak stolova, tako da osim mene nije bilo drugih radnika, već sam istovremeno bio i šanker i konobar. S jedne strane, kad bi udarilo srce sezone i kad bi se zaredale gužve i horde turista navečer, takva dvostruka uloga je bila živi pakao s obzirom da sam na jedvite jade sve sâm stizao, međutim s druge strane rani sati jutarnje smjene bi bili kao pravi pravcati blagoslov i antiteza svega onoga što se događalo navečer. Laganini tempo, sunce, kava, novine i totalno chill atmosfera. Jedna od boljih stvari od tada mi je bila potpuna sloboda za određivati kakva će muzika svirati u kafiću, tako da sam se za razliku od valjda 99% drugih sličnih mjesta koja bi puštala Radio Dalmaciju, Otvoreni ili nešto slično odlučio na nešto drugačiji pristup; prvenstveno radi mog osobnog gušta, no isto tako me zanimalo kako će to proći kod mušterija. Stvar je u tom...

Ako ste kojim slučajem pratili ovaj blog od početka, sjetit ćete se da se prvi tekst "Halid umjesto Halida" odnosio na situaciju gdje su Iron Maiden, Judas Priest i Black Sabbath zamijenili dugogodišnje vokale s novopridošlim i manje poznatim pjevačima te izbacili neke ne baš dobro prihvaćene albume, ili ih se barem u to vrijeme tako doživljavalo. Sada, punih sto tekstova kasnije vratio bi se na taj period njihovih karijera, odnosno na onaj mrvicu kasniji, kada su spomenuti pjevači napustili redove te su se za mikrofon vratili njihovi originalni izvođači i (takoreći) zaštitna lica tih bendova. Sve su tri grupe tada u relativno kratkom periodu snimili povratničke albume sa svima nam omiljenim pjevačima, no način do kojeg je to došlo, baš kao i konstrukcija samih albuma vidno se razlikuje kod svakog od njih.  Ako pričamo o Maidenima, znamo da je 1999. godine Blaze Bayley dobio otkaz te su se u bend ubrzo vratili Bruce Dickinson i Adrian Smith kojih nije bilo još od 1993., odnos...

Od svih tekstova koji su se do sada pojavili na ovom blogu, mislim da mi je upravo ovaj zadao najviše problema. Stoti tekst je inicijalno u mojim očima ipak zaslužio nekakav "poseban" tretman s obzirom da se ovakva brojka ne postiže svaki dan, no moram priznati da me na kraju ipak porazio. Nemam pojma o čemu bi pisao. Vrtilo mi se po glavi svakakvih ideja; od nekakve top liste 100 najdražih albuma, preko općenitog teksta gdje sam htio reći koliko je zapravo bitno izražavati se i iskazivati svoje mišljenje o stvarima na ovaj ili onaj način ili pak nekakve retrospektive kompletnog bloga do sada, no ništa od toga me nije dovoljno privlačilo da se posvetim u nekoj većoj mjeri, plus mi se činilo da će biti nevjerojatno dosadno za čitati. Zato se unaprijed ispričavam ako će vam ovotjedni tekst djelovati kao gubljenje vremena, pogotov zato što i nema neku centralnu temu. Ako ništa, barem je kratak pa vas neću predugo zadržavati. Kada sam pokrenuo blog prije evo skoro dvije godine ni...

Ako je dvadeset i prvo stoljeće po nečemu itekako značajno u svijetu metal muzike, onda su to raznorazni reunioni davno nestalih bendova, kako bitnih i jakih imena, tako i onih drugih, manje poznatih koji su svoj originalni životni vijek proveli duboko u undergroundu. Mišljenja sam da je internet kao medij uvelike pridonio sveopćem uspjehu i interesu po pitanju takvih reuniona s obzirom da bez njega velika većina albuma tih malih bendova nikad ne bi mogla doći do šire publike te se interes za njihovo ponovno okupljanje vjerojatno nikad ne bi dogodio. Koliko god mi to uzimali zdravo za gotovo, internet je uistinu povezao svijet u svim aspektima, do te mjere da čak i ona najopskurija izdanja uspiju pronaći koliku-toliku globalnu publiku. Super je to, jer u svakom slučaju nije niti malo loša stvar da pjesme i izvođači i dan-danas nalaze neku novu publiku umjesto da ih pojede zub vremena i da ostanu potpuno zaboravljena. Međutim, u jeku svih tih reuniona i svojevrsne glazbene arheologije l...

Jednog subotnjeg popodneva prije nekoliko mjeseci mi je na Facebooku sasvim slučajno iskočila obavijest da se te iste večeri u Makarskoj održava koncert dvije rock grupe iz Knina, sastavljene od djece osnovnoškolske i rane srednjoškolske dobi. Ajde, nije nešto što bi me ne znam koliko zainteresiralo, ali kontam jebemu, em ionako u ovim krajevima ima slabo koncerata, em bi svakako bili lijepo podržati ih kad su se već odlučili potegnuti do ovdje, tako da smo ja i još par prijatelja otišli do Dvorane Arte vidjeti i poslušati što KNINci i The Blizter imaju ponuditi.  Sve u svemu, koncert je bio poprilično simpatičan i cijeli je taj štimung djelovao kao da je ispao iz filma "School of Rock" Jacka Blacka, tako da je bilo baš zabavno i veselo. Nije sad to neka ne znam koliko ekstra zanimljiva muzika, ali kad se stvari uzmu u kontekst onoga što jesu i što predstavljaju, rekao bih da je vrijedilo doći ih podržati. Nažalost, osim nas nekoliko jedini posjetitelji su bili još jedna grup...

Kada se prije osam godina Johan Langquist vratio u Candlemass nakon više od trideset godina, mislim da je praktički cijela metal publika prštila od oduševljenja. Tojest skoro cijela, jer prva stvar koja mi je prošla tada kroz glavu bila "E jebiga, ode sve u 3 p. m. lagano", jer naravno, zašto bi se ja ovako debilan kakav jesam veselio stvarima koje vesele sve druge normalne ljude? Gle, jasno je meni da je Langquistov prvotni angažman u Candlemassu na albumu 'Epicus Doomicus Metallicus' takoreći kultna stvar s obzirom da se radi o djelu koje je praktički postavilo temelje žanra, al jeboga ja ako mi taj album nije najdosadnija stvar što su napravili u prvih 20ak godina karijere. Jebiga, znam, sve znam, al tako je kako je. Ja sam nekako uvijek više naginjao na varijantu benda u kojoj je pjevao Messiah Macrolin, no i mimo njega svi ostali vokali su mi zvučali zanimljivije od Langquista, bilo da pričamo o Messiahu, o Thomasu Vikiströmu na fenomenalnom 'Chapter VI',...

Prije cca tjedan dana Robert Plant je održao tri rasprodana koncerta u Šibeniku, na tvrđavi Svetog Mihovila i srećom bio sam jedan od onih koji su na vrijeme uspili ugrabiti kartu. Neću previše ulaziti u opisivanje samog koncerta, već ću samo reći da mi je bilo apsolutno fenomenalno i uživao sam svake sekunde slušajući ga kako skupa s ostatkom fenomenalnog benda svira odličan set pjesama koji savršeno pristaje izvedbi na ovako upečatljivom i zanimljivom koncertnom prostoru. Od koncerta skoro osamdesetogodišnjeg Roberta Planta dobio sam točno ono što sam očekivao, a slušajući kasnije komentare ljudi (kao i raznorazne izjave po internetu) rekao bih da postoji jedna nemala količina ljudi kojoj je sve u Plantovom nastupu uspjelo ispasti loše i negativno te bi se s današnjim tekstom osvrnuo na taj mentalitet. Par stvari mi u svemu tome nije jasno, no prije toga par mojih razmišljanja po pitanju samog Planta i njegove karijere. Ukratko, Robert Plant je tip izvođača koji nikad neće moći pobje...

"Trebali su jednostavno promijeniti ime." Kako ne volim tu izjavu, pa to je čudo. Svaki put kad se potegne pitanje odlaska ključnih članova iz bendova ili kad se dogodi situacija da se dvije strane takoreći kolju oko imena benda i prava na korištenje, obavezno se u raspravama pojavi određeni broj osoba koje će tvrditi da je sada krajnje vrijeme da jedna ili druga strana odustanu od imena benda pod kojim su nastupali do tada. Ono, kao da je to najlakša i najbanalnija stvar na svijetu. Ne znam, možda meni to djeluje jednostavno, a nekome drugome nije, no nekad se baš ne mogu načuditi koliko ljudi možda ne razumije da je nastupanje s bendom za glazbenike zapravo njihov posao, odnosno stvar koja im donosi novac i koja prehranjuje i njih i njihove obitelji, kao i vjerojatno još širi broj ljudi vezanih za sami bend ukoliko se radi o nekom većem imenu. Ime benda nije tu samo iz estetskih razloga, već je u mnogim slučajevima zapravo brend, prvi i glavni razlog zbog kojeg će ljudi pla...

Svi mi danas patimo od manjka koncentracije, htjeli to priznati ili ne. I to kad kažem svi, mislim doslovno sve generacije, od mlađahne mularije koja se praktički rodila s mobitelom u rukama, pa do ovih koji su par desetljeća stariji od mene i koji će na ovu izjavu reći da to nije istina i da se po tom pitanju ništa nije promijenilo kod njih.  Ljudi, molim vas lijepo, budimo ozbiljni! Gledamo li objektivno kako stoje stvari, nisu tu samo mobiteli u pitanju, već je svijet jednostavno počeo funkcionirati na drugačiji način u odnosu na neka prošla vremena. Bombardirani smo ogromnom količinom informacijama svaki dan, dobar dio ljudi ionako na portalima samo čita naslove, članci su sve kraći, scene u (mainstream) filmovima se svode na puno brzih, kratkih rezova (a o takvim negativnim podražajima u dječjim crtićima da i ne govorim) i općenito je puno aspekta u životu prešlo na ubrzani sistem rada i senzorni overload, do te mjere da prosječna osoba tokom dana zaprima toliko ogromnu količi...

Gledajući i slušajući koncert Grave Diggera u Zagrebu prije mjesec dana palo mi je na pamet koliko njihova stvar "Rebellion (The Clans Are Marching)" odskače od ostatka repertoara te večeri. Vidjelo se to odmah po prvim taktovima, a o refrenu da i ne govorim, jer iako je publika praktički propjevala cijeli koncert i sve pjesme s Chrisom, "Rebellion" je ipak ostvario osjetno jači kontakt između benda i nas posjetitelja. Ne mislim pritom da je ostatak njihovih pjesama te večeri bio manje kvalitetan ili da je manje vrijedio, već hoću reći da je "Rebellion" toliko upečatljiva i pamtljiva pjesma da bi je s pravom mogli prozvati pravim pravcatim hitom. I baš mi je to dalo za razmišljati kako je koncept "hit pjesme" unutar metal muzike zanimljiva stvar koja nije nužno istovjetna s istim konceptom unutar recimo pop muzike ili kod nekih drugih bitno komercijalnijih glazbenih pravaca. Kao prvo, metal muzika (tj. barem ona koja se koliko-toliko provlači ...

Aktivno slušati alternativnu muziku u malome mjestu dio je glazbenog folklora koji se poprilično razlikuje od slušanja iste muzike u velikim gradovima. Jednostavno rečeno, u manjim sredinama nikad nećete imati preveliki broj ljudi koji će dijeliti vaše interese, tako da ćete se (htjeli - ne htjeli) prije ili kasnije naći u nekim poprilično bizarnim situacijama koje uvjetuje vaše glazbeno opredijeljenje te pripadnost određenoj subkulturi. Srećom, ne mogu reći da sam kroz tinejdžerske godine imao nekakvih problema po pitanju duge kose, majica na bendove i slično... Makarska Rivijera je po tom pitanju bila manje-više poprilično liberalna, barem u vrijeme kada sam ja odrastao. Gotovo svaka konfrontacija vezana za ove spomenute značajke od strane drugih ljudi, najčešće odraslih, najčešće je bila humorističnog karaktera bez neke zlobe. Od nekih agresivnijih i gadnijih situacija mogu se sjetiti samo jedne koja je poprilično podsjećala na slučaj Luke Ritza u Zagrebu, no ovdje srećom nije bilo ...

Koliko ste upoznati s web platformom Last.fm? Ako se niste susretali s njom do sada, nije toliko ni bitno s obzirom da se ne radi o nekom esencijalnom alatu koji eto "trebate" imati, no sve u svemu je simpatična stvar za sve koji vole raditi raznorazne statistike vezane za svoje hobije. Radi se o aplikaciji koja vam bilježi sve što slušate na kompjuteru i zatim slaže baze podataka i liste sortirane po izvođačima, albumima, pjesmama, vremenu slušanja, mjesecima i godinama, itd itd... Ako vam zvuči dosadno i monotono, naravno da niste jedini s takvim mišljenjem, no ja sam takva osoba da volim te raznorazne tablice tako da znam tu i tamo baciti oko na svoj profil na Last.fm-u čisto da vidim "kako stoje stvari". Profil mi je aktivan još od 2006. kada sam ga napravio kao šesnaestogodišnjak koji je malo po malo počeo otkrivati širi svijet muzike, a u ovih dobrih dvadeset godina stvorila se jedna lijepa statistika vezana za slušalačke navike. Opet kažem, ništa pretjerano b...