Taktovi

Ako je dvadeset i prvo stoljeće po nečemu itekako značajno u svijetu metal muzike, onda su to raznorazni reunioni davno nestalih bendova, kako bitnih i jakih imena, tako i onih drugih, manje poznatih koji su svoj originalni životni vijek proveli duboko u undergroundu. Mišljenja sam da je internet kao medij uvelike pridonio sveopćem uspjehu i interesu po pitanju takvih reuniona s obzirom da bez njega velika većina albuma tih malih bendova nikad ne bi mogla doći do šire publike te se interes za njihovo ponovno okupljanje vjerojatno nikad ne bi dogodio. Koliko god mi to uzimali zdravo za gotovo, internet je uistinu povezao svijet u svim aspektima, do te mjere da čak i ona najopskurija izdanja uspiju pronaći koliku-toliku globalnu publiku. Super je to, jer u svakom slučaju nije niti malo loša stvar da pjesme i izvođači i dan-danas nalaze neku novu publiku umjesto da ih pojede zub vremena i da ostanu potpuno zaboravljena. Međutim, u jeku svih tih reuniona i svojevrsne glazbene arheologije l...

Izlaskom iz Black Sabbatha 1979. godine za vrijeme snimanja nečega što je trebao biti novi album nakon nesretnog 'Never Say Die', Ozzy Osbourne se takoreći ponovno našao na početku karijere. Za jednog tako renormiranog izvođača i poznato ime unutar rock i metal muzike, opcija pauziranja karijere samo zato što više nije bio član bivšeg benda nije dolazila u obzir, jer na kraju krajeva, trebalo bi od nečega i živjeti. Nije stoga za čuditi se što je Ozzy u relativno kratkom roku oko sebe okupio kompletno novu ekipu. Originalno zamišljen kao projekt imena Blizzard of Ozz, uz Ozzyja su se tu našli bivši gitarist Quiet Riota, 24-godišnji Randy Rhoads, basist Bob Daisley koji je friško stigao iz Blackmoreovog Rainbowa, te dugogodišnji bubnjar Uriah Heepa, Lee Kerslake, stvorivši tako klasičnu postavu koja će postati sinonim rane Ozzyjeve solo karijere. Gledajući kompletnu sliku ovako desetljećima unatrag, danas bi volio pričati o glazbenoj mašineriji koja je uspjela uzdići Ozzyja Osbo...

Jednog subotnjeg popodneva prije nekoliko mjeseci mi je na Facebooku sasvim slučajno iskočila obavijest da se te iste večeri u Makarskoj održava koncert dvije rock grupe iz Knina, sastavljene od djece osnovnoškolske i rane srednjoškolske dobi. Ajde, nije nešto što bi me ne znam koliko zainteresiralo, ali kontam jebemu, em ionako u ovim krajevima ima slabo koncerata, em bi svakako bili lijepo podržati ih kad su se već odlučili potegnuti do ovdje, tako da smo ja i još par prijatelja otišli do Dvorane Arte vidjeti i poslušati što KNINci i The Blizter imaju ponuditi.  Sve u svemu, koncert je bio poprilično simpatičan i cijeli je taj štimung djelovao kao da je ispao iz filma "School of Rock" Jacka Blacka, tako da je bilo baš zabavno i veselo. Nije sad to neka ne znam koliko ekstra zanimljiva muzika, ali kad se stvari uzmu u kontekst onoga što jesu i što predstavljaju, rekao bih da je vrijedilo doći ih podržati. Nažalost, osim nas nekoliko jedini posjetitelji su bili još jedna grup...

Znamo valjda svi već iz iskustva da veliki broj metal i rock bendova izvlači inspiraciju za tekstove pjesama  iz raznoraznih literarnih djela praktički još otkad ti žanrovi postoje. Baš zbog toga zvuči neobično da je "Moby Dick" Hermana Melvillea, jedno od najpoznatijih i usudio bi se reći kapitalnih djela književnosti zapadnog svijeta, svoju glazbenu adaptaciju unutar spomenutih žanrova dobio tek polovicom dvijetisućitih. Međutim, najbolja stvar oko svega je u tome što smo u rasponu od samo dvije godine dobili ne jedan, već dva albuma inspirirana ovim svevremenim američkim klasikom, a koja su nam prezentirala Melvilleovu priču kroz dva potpuno različita pristupa. Ovakve su me dualnosti uvijek privlačile jer odlično pokazuju kako jedno umjetničko djelo može ostaviti potpuno drugačiji dojam na dvije grupe ljudi (odnosno dva benda), do te mjere da iako obrađuju istu temu, njihove polazišne točke, a sukladno tome i krajnji rezultati djeluju kao dva različita svemira. Sličan prim...

Kada se prije osam godina Johan Langquist vratio u Candlemass nakon više od trideset godina, mislim da je praktički cijela metal publika prštila od oduševljenja. Tojest skoro cijela, jer prva stvar koja mi je prošla tada kroz glavu bila "E jebiga, ode sve u 3 p. m. lagano", jer naravno, zašto bi se ja ovako debilan kakav jesam veselio stvarima koje vesele sve druge normalne ljude? Gle, jasno je meni da je Langquistov prvotni angažman u Candlemassu na albumu 'Epicus Doomicus Metallicus' takoreći kultna stvar s obzirom da se radi o djelu koje je praktički postavilo temelje žanra, al jeboga ja ako mi taj album nije najdosadnija stvar što su napravili u prvih 20ak godina karijere. Jebiga, znam, sve znam, al tako je kako je. Ja sam nekako uvijek više naginjao na varijantu benda u kojoj je pjevao Messiah Macrolin, no i mimo njega svi ostali vokali su mi zvučali zanimljivije od Langquista, bilo da pričamo o Messiahu, o Thomasu Vikiströmu na fenomenalnom 'Chapter VI',...

Ako bi morao odrediti jedan točan i konkretan trenutak kad se apsolutno sve promijenilo u Dream Theateru, rekao bih da je to bilo onog trena kad je Kevin Moore odlučio otići. Nije do toga, naravno, došlo preko noći, no iskreno smatram da je Mooreov odlazak bio poprilično jak katalizator promjena kroz koje će ovaj bend kasnije prolaziti, do trenutka kad su kada su postali nešto što se u suštini meni osobno i ne sviđa previše. Stvar je tu (kao i s manje-više svime u životu) osobnog ukusa i ne očekujem da ćete se svi vi koji čitate složiti s ovim dolje napisanim, no svejedno bi htio reći par riječi o tome zašto smatram da je tamo negdje sredinom 1994. godine došlo do korjenitih promjena u zvuku ovog benda iako je četiri petine tadašnje klasične postave još uvijek bilo tu. Kada gledamo status koji Dream Theater danas uživa, skoro pa je lako zaboraviti da je postojalo vrijeme kada je ovaj bend njegovao zvuk koji nije djelovao kao kolekcija izoliranih virtuoznosti na instrumentima, već kao p...