Taktovi

Ako bi morao odrediti jedan točan i konkretan trenutak kad se apsolutno sve promijenilo u Dream Theateru, rekao bih da je to bilo onog trena kad je Kevin Moore odlučio otići. Nije do toga, naravno, došlo preko noći, no iskreno smatram da je Mooreov odlazak bio poprilično jak katalizator promjena kroz koje će ovaj bend kasnije prolaziti, do trenutka kad su kada su postali nešto što se u suštini meni osobno i ne sviđa previše. Stvar je tu (kao i s manje-više svime u životu) osobnog ukusa i ne očekujem da ćete se svi vi koji čitate složiti s ovim dolje napisanim, no svejedno bi htio reći par riječi o tome zašto smatram da je tamo negdje sredinom 1994. godine došlo do korjenitih promjena u zvuku ovog benda iako je četiri petine tadašnje klasične postave još uvijek bilo tu. Kada gledamo status koji Dream Theater danas uživa, skoro pa je lako zaboraviti da je postojalo vrijeme kada je ovaj bend njegovao zvuk koji nije djelovao kao kolekcija izoliranih virtuoznosti na instrumentima, već kao p...

Prije cca tjedan dana Robert Plant je održao tri rasprodana koncerta u Šibeniku, na tvrđavi Svetog Mihovila i srećom bio sam jedan od onih koji su na vrijeme uspili ugrabiti kartu. Neću previše ulaziti u opisivanje samog koncerta, već ću samo reći da mi je bilo apsolutno fenomenalno i uživao sam svake sekunde slušajući ga kako skupa s ostatkom fenomenalnog benda svira odličan set pjesama koji savršeno pristaje izvedbi na ovako upečatljivom i zanimljivom koncertnom prostoru. Od koncerta skoro osamdesetogodišnjeg Roberta Planta dobio sam točno ono što sam očekivao, a slušajući kasnije komentare ljudi (kao i raznorazne izjave po internetu) rekao bih da postoji jedna nemala količina ljudi kojoj je sve u Plantovom nastupu uspjelo ispasti loše i negativno te bi se s današnjim tekstom osvrnuo na taj mentalitet. Par stvari mi u svemu tome nije jasno, no prije toga par mojih razmišljanja po pitanju samog Planta i njegove karijere. Ukratko, Robert Plant je tip izvođača koji nikad neće moći pobje...

"Trebali su jednostavno promijeniti ime." Kako ne volim tu izjavu, pa to je čudo. Svaki put kad se potegne pitanje odlaska ključnih članova iz bendova ili kad se dogodi situacija da se dvije strane takoreći kolju oko imena benda i prava na korištenje, obavezno se u raspravama pojavi određeni broj osoba koje će tvrditi da je sada krajnje vrijeme da jedna ili druga strana odustanu od imena benda pod kojim su nastupali do tada. Ono, kao da je to najlakša i najbanalnija stvar na svijetu. Ne znam, možda meni to djeluje jednostavno, a nekome drugome nije, no nekad se baš ne mogu načuditi koliko ljudi možda ne razumije da je nastupanje s bendom za glazbenike zapravo njihov posao, odnosno stvar koja im donosi novac i koja prehranjuje i njih i njihove obitelji, kao i vjerojatno još širi broj ljudi vezanih za sami bend ukoliko se radi o nekom većem imenu. Ime benda nije tu samo iz estetskih razloga, već je u mnogim slučajevima zapravo brend, prvi i glavni razlog zbog kojeg će ljudi pla...

Kad je Regius Festival 2019. godine najavio svoje deveto izdanje na kultnoj šibenskoj lokaciji Martinska, nekako smo se u ekipi neobavezno dogovorili da ćemo otići i prespavati u šatorima. Nije daleko, do Šibenika nam treba cca sat i pol vožnje i iako je izbor izvođača bio pomalo neobičan i šarolik (odlučili smo se za prvi dan kad su svirali Cold Snap, Električni Orgazam i Sajsi MC), kontali smo da nemamo tu šta puno izgubit. Ljeto je, blizu je i u načelu nam je zapravo bilo svejedno tko svira, jer i ne pretjerano privlačan koncert je idalje čisto dobar povod za izaći vanka među ljude i popiti štagod. To smo popodne negdi iza posla u moga Hjundu, korejskog "mladića" od evo skoro 20 godina, sjeli Miro, Nikša, Ćošo i ja, uputivši se lagano u Šibenik gdje smo se zadržali tek toliko da nešto pojedemo i prošetamo preko rive, a nakon toga pravac Martinska. S obzirom da je nekoliko dana ranije Regius imao akciju na ulaznice po principu "kupi 4, dobiješ 5", ovu jednu viška ...

Svi mi danas patimo od manjka koncentracije, htjeli to priznati ili ne. I to kad kažem svi, mislim doslovno sve generacije, od mlađahne mularije koja se praktički rodila s mobitelom u rukama, pa do ovih koji su par desetljeća stariji od mene i koji će na ovu izjavu reći da to nije istina i da se po tom pitanju ništa nije promijenilo kod njih.  Ljudi, molim vas lijepo, budimo ozbiljni! Gledamo li objektivno kako stoje stvari, nisu tu samo mobiteli u pitanju, već je svijet jednostavno počeo funkcionirati na drugačiji način u odnosu na neka prošla vremena. Bombardirani smo ogromnom količinom informacijama svaki dan, dobar dio ljudi ionako na portalima samo čita naslove, članci su sve kraći, scene u (mainstream) filmovima se svode na puno brzih, kratkih rezova (a o takvim negativnim podražajima u dječjim crtićima da i ne govorim) i općenito je puno aspekta u životu prešlo na ubrzani sistem rada i senzorni overload, do te mjere da prosječna osoba tokom dana zaprima toliko ogromnu količi...

Kako idem stariji, tako gledam kako sve više mjesta iz mlađih mi dana malo po malo nestaje. Znate već taj osjećaj, neko mjesto koje ste voljeli i u kojem ste zapravo jako često visili jedan dan jednostavno stavi ključ u bravu, po prozorima polijepi bijele papire, napiše neku neutralnu poruku tipa "zatvoreno zbog preuređenja" ili "uskoro ponovno otvaramo", no to se po defaultu zapravo rijetko kad dogodi. Kroz prvih nekoliko tjedana, možda i mjeseci zapravo često razmišljaš o tome kako ti to mjesto nedostaje jer ti je činilo dio nekakve rutine, ali kako vrijeme dalje prolazi i stvari u životu se mijenjaju i idu naprijed, malo po malo kreneš zaboravljati dok ne dođeš do toga da o toj lokaciji zapravo uopće više ne razmišljaš. Mislim, to je normalna stvar, ništa ne traje vječno i normalno je da stvari imaju neki svoj prirodni vijek trajanja, o čemu god da se radilo. Kad sam bio u srednjoj, mislio sam da Caffe Bar "Stipe" u Makarskoj nikad neće propasti s obzir...