Taktovi

Aktivno slušati alternativnu muziku u malome mjestu dio je glazbenog folklora koji se poprilično razlikuje od slušanja iste muzike u velikim gradovima. Jednostavno rečeno, u manjim sredinama nikad nećete imati preveliki broj ljudi koji će dijeliti vaše interese, tako da ćete se (htjeli - ne htjeli) prije ili kasnije naći u nekim poprilično bizarnim situacijama koje uvjetuje vaše glazbeno opredijeljenje te pripadnost određenoj subkulturi. Srećom, ne mogu reći da sam kroz tinejdžerske godine imao nekakvih problema po pitanju duge kose, majica na bendove i slično... Makarska Rivijera je po tom pitanju bila manje-više poprilično liberalna, barem u vrijeme kada sam ja odrastao. Gotovo svaka konfrontacija vezana za ove spomenute značajke od strane drugih ljudi, najčešće odraslih, najčešće je bila humorističnog karaktera bez neke zlobe. Od nekih agresivnijih i gadnijih situacija mogu se sjetiti samo jedne koja je poprilično podsjećala na slučaj Luke Ritza u Zagrebu, no ovdje srećom nije bilo ...

Mislim da nisam u krivu kad kažem da cijene ulaznica za koncerte iz godine u godinu postaju sve više i više, do te mjere da se vjerojatno svatko od nas u jednom trenutku zapitao "Pa dobro, jeboga život, dokle to misli ići?".  S obzirom da ne živim od švicarskih plaća, s vremenom se dobro zamislim postaje li mi ovaj hobi u stvari zapravo previše luksuzan da bi mogao u njemu uživati u jednakoj mjeri kao prije. Okej, nije sad naravno realno očekivati da će cijene koncerata konstantno stagnirati ili se mijenjati tek za nijansu s obzirom da iz dana u dan i puno bitnije stvari (poput režija ili osnovnih životnih potrepština) poskupljuju preko svake mjere, no imam osjećaj da što se tiče onih najvećih izvođača cijene pomalo izmiču kontroli za običnog, malog čovjeka. Iskreno, čini mi se da ovdje i nije toliko stvar u samom poskupljenju troškova turneja i tegljenja cijele opreme kroz tko zna koliko kamiona i šlepera, već i do činjenice da se mnogi najveći bendovi u rock i metal muzici ...

Kada je producent Rick Rubin 1993. godine pristupio Johnnyju Cashu s namjerom da surađuju, mislim da sa sigurnošću mogu reći kako vjerojatno ama baš nitko nije mogao pretpostaviti što će se roditi iz toga. Rubin je, naravno do tada već stvorio ime u hip-hop svijetu producirajući neke od najboljih albuma grupa kao što su Public Enemy, Run-DMC ili pak Beastie Boys, dok je s druge strane u isto vrijeme odradio fenomenalan posao na tri (meni) najbolja albuma Slayera, kao i prvim i najkalitetnijim albumima Danziga. Čovjek je to koji je praktički redefinirao The Cult, ogolivši ih od goth rock utjecaja kada je s 'Electric' od njih napravio superzvijezde, dok je u isto vrijeme započeo nevjerojatno plodnu i kvalitetnu suradnju s Red Hot Chili Peppersima. Ukratko, Rubin je bio (i još je) svestran producent koji se nikad nije libio uplesti svoje prste u zvuk benda kako bi mu pridodao još jednu autorsku nijansu. I tako, kad je Rubin predložio Cashu kompletan "redizajn" njegovog g...

Mislim da ćemo se složiti da se u pričama o Black Sabbathu manje-više uvijek vrte iste teme. Ili je to konstantno razglabanje o prvih osam albuma s Ozzyjem ili pak o ona tri, odnosno četiri računamo li 'The Devil You Know', kada je Dio preuzo mikrofon. Tu i tamo ako zagrebemo malo dublje ispod površine nađemo poprilično manju grupu fanova koji vole albume s Tonyjem Martinom (s razlogom ako mene pitate, jer radi se o većinom odličnim ostvarenjima), a svako toliko se spomene i kontroverzni Iommijev originalno zamišljeni solo album 'Seventh Star' koji je zbog pritiska izdavačke kuće izašao pod Black Sabbath imenom. Međutim, u moru tih konstantnih turbulencija po pitanju promjena u postavama i raznoraznih varijanti Sabbathovog zvuka, imam osjećaj kao da se jedan album nepravedno zapostavlja više nego ijedan od ovih ranije navedenih. Iako je originalno izašao svega dvije godine nakon fenomenalnog 'Mob Rules' i sadrži trojicu od četvorice članova originalne i klasične...

Pisao sam već o značaju nu-metala za moju generaciju i za sve nas koji smo otprilike u to vrijeme krenuli otkrivati i voliti agresivniju i alternativniju muziku. Moderni pravci metala su tada proživljavali svojevrsno zlatno doba i apsolutno su vladali glazbenom scenom, a kako to obično biva sa svim žanrovima, malo po malo su se počeli pojavljivati i izvođači koji su stvari pomicali u nekom novijem i ekstremnijem smjeru. Sredina prvog desetljeća dvijetisućitih donijela je eksponencijalni rast popularnosti metalcorea koji je u mojim očima uvijek bio odvojeni entitet od cijelog nu-metal pokreta, iako su nedvojbeno imali nekih zajedničkih dodirnih točaka. Bez da ulazim previše u povijest samog žanra, reći ću samo da ja osobno nikad nisam "uhvatio" onaj njegov prvi val koji su činili bendovi poput Converge, Integrity ili Earth Crisis. Iskreno, nije to bila muzika koja me tada zanimala, a ni retroaktivno joj nisam baš pridavao previše pažnje, no što se tiče ovog "novijeg"...

Kroz godine i godine odlazaka na koncerte bila je tu i tamo poneka situacija kad bi namjerno odlučio preskočiti neki bend zato što mi se nikako ne bi sviđao izbor pjesama koje sviraju na aktualnoj turneji. Najčešće bi se radilo o koncertima gdje bi bendovi previše naginjali na novije stvari koje su stilski drugačije ili (po mom osobnom guštu) jednostavno manje kvalitetne od onih ranijih albuma koje volim. Znalo se tako dogoditi da ne bi otišao na koncerte nekih bendova koje realno volim zbog očekivanja da će me taj recentniji materijal smoriti jer ajmo reći "oduzima" prostor na setlisti pjesmama iz perioda koji više volim. Amon Amarth je možda po tom pitanju i najbolji primjer s obzirom da je 'With Oden on Our Side' iz 2006. zadnji njihov album u kojem sam iskreno uživao, dok mi je sve ovo ostalo osjetno slabije, do te mjere da zadnjih 4-5 albuma zvuči nevjerojatno dosadno i nezanimljivo. Gledam setlistu sa zadnjeg koncerta u Zagrebu iz 2023. godine i mislim se, nema ...