Taktovi

Kad je Regius Festival 2019. godine najavio svoje deveto izdanje na kultnoj šibenskoj lokaciji Martinska, nekako smo se u ekipi neobavezno dogovorili da ćemo otići i prespavati u šatorima. Nije daleko, do Šibenika nam treba cca sat i pol vožnje i iako je izbor izvođača bio pomalo neobičan i šarolik (odlučili smo se za prvi dan kad su svirali Cold Snap, Električni Orgazam i Sajsi MC), kontali smo da nemamo tu šta puno izgubit. Ljeto je, blizu je i u načelu nam je zapravo bilo svejedno tko svira, jer i ne pretjerano privlačan koncert je idalje čisto dobar povod za izaći vanka među ljude i popiti štagod. To smo popodne negdi iza posla u moga Hjundu, korejskog "mladića" od evo skoro 20 godina, sjeli Miro, Nikša, Ćošo i ja, uputivši se lagano u Šibenik gdje smo se zadržali tek toliko da nešto pojedemo i prošetamo preko rive, a nakon toga pravac Martinska. S obzirom da je nekoliko dana ranije Regius imao akciju na ulaznice po principu "kupi 4, dobiješ 5", ovu jednu viška ...

Svi mi danas patimo od manjka koncentracije, htjeli to priznati ili ne. I to kad kažem svi, mislim doslovno sve generacije, od mlađahne mularije koja se praktički rodila s mobitelom u rukama, pa do ovih koji su par desetljeća stariji od mene i koji će na ovu izjavu reći da to nije istina i da se po tom pitanju ništa nije promijenilo kod njih.  Ljudi, molim vas lijepo, budimo ozbiljni! Gledamo li objektivno kako stoje stvari, nisu tu samo mobiteli u pitanju, već je svijet jednostavno počeo funkcionirati na drugačiji način u odnosu na neka prošla vremena. Bombardirani smo ogromnom količinom informacijama svaki dan, dobar dio ljudi ionako na portalima samo čita naslove, članci su sve kraći, scene u (mainstream) filmovima se svode na puno brzih, kratkih rezova (a o takvim negativnim podražajima u dječjim crtićima da i ne govorim) i općenito je puno aspekta u životu prešlo na ubrzani sistem rada i senzorni overload, do te mjere da prosječna osoba tokom dana zaprima toliko ogromnu količi...

Kako idem stariji, tako gledam kako sve više mjesta iz mlađih mi dana malo po malo nestaje. Znate već taj osjećaj, neko mjesto koje ste voljeli i u kojem ste zapravo jako često visili jedan dan jednostavno stavi ključ u bravu, po prozorima polijepi bijele papire, napiše neku neutralnu poruku tipa "zatvoreno zbog preuređenja" ili "uskoro ponovno otvaramo", no to se po defaultu zapravo rijetko kad dogodi. Kroz prvih nekoliko tjedana, možda i mjeseci zapravo često razmišljaš o tome kako ti to mjesto nedostaje jer ti je činilo dio nekakve rutine, ali kako vrijeme dalje prolazi i stvari u životu se mijenjaju i idu naprijed, malo po malo kreneš zaboravljati dok ne dođeš do toga da o toj lokaciji zapravo uopće više ne razmišljaš. Mislim, to je normalna stvar, ništa ne traje vječno i normalno je da stvari imaju neki svoj prirodni vijek trajanja, o čemu god da se radilo. Kad sam bio u srednjoj, mislio sam da Caffe Bar "Stipe" u Makarskoj nikad neće propasti s obzir...

Gledajući i slušajući koncert Grave Diggera u Zagrebu prije mjesec dana palo mi je na pamet koliko njihova stvar "Rebellion (The Clans Are Marching)" odskače od ostatka repertoara te večeri. Vidjelo se to odmah po prvim taktovima, a o refrenu da i ne govorim, jer iako je publika praktički propjevala cijeli koncert i sve pjesme s Chrisom, "Rebellion" je ipak ostvario osjetno jači kontakt između benda i nas posjetitelja. Ne mislim pritom da je ostatak njihovih pjesama te večeri bio manje kvalitetan ili da je manje vrijedio, već hoću reći da je "Rebellion" toliko upečatljiva i pamtljiva pjesma da bi je s pravom mogli prozvati pravim pravcatim hitom. I baš mi je to dalo za razmišljati kako je koncept "hit pjesme" unutar metal muzike zanimljiva stvar koja nije nužno istovjetna s istim konceptom unutar recimo pop muzike ili kod nekih drugih bitno komercijalnijih glazbenih pravaca. Kao prvo, metal muzika (tj. barem ona koja se koliko-toliko provlači ...

Praktički od istog trena kad sam općenito krenuo slušati metal muziku, domaća scena mi je bila od jednake važnosti kao i ona strana te mi je veliki broj hrvatskih metal izdanja bitno utjecao na glazbeni ukus. Radi se tu o djelima koja ne samo da su ostavila trag na mene, već su se prometnuli u neke od najdražih mi albuma u životu i kojima se i dan-danas rado vraćam te ih slušam s istim žarom i guštom kao i mnogo poznatije internacionalne naslove. U ovom sam se tekstu htio osvrnuti na neke od njih, odnosno na one za koje smatram da bi ih svatko trebao poslušati barem jednom. Ima tu "pravih" albuma, no isto tako i EP-a i demo snimki... Kako god kategorizirali ta izdanja, smatram da vrijede vašeg vremena iako danas možda nisu toliko poznata. Death of Folk: Neverending At His Neverending Journey Kroz sve godine slušanja muzike ja još uvijek do dana današnjeg na cijeloj svjetskoj metal sceni nisam uspio naći nešto slično ovom demou. Od prvog pogleda na naslovnicu, pa preko svih os...

Glenn Danzig, John Christ, Eerie Von i Chuck Biscuits - Četiri vrhunska glazbenika koji su stvorili četiri vrhunska albuma.  Imam osjećaj da se Danzigu (kao bendu) praktički uopće ne priča, što je prava šteta s obzirom da se po mom mišljenju na svjetskoj metal sceni ni prije ni poslije nije pojavilo ništa što bi se moglo staviti u isti koš s njima, pogotovo kad pričamo o unikatnom i itekako prepoznatljivom im stilu koji su svirali između 1988. i 1994. godine, odnosno na prva četiri albuma. Iako bend još uvijek postoji i aktivno nastupa po koncertima te nas svako toliko počasti novim albumom, jednom kad su korjenito promijenli postavu između četvrtog i petog albuma, kao da su izgubili onu iskru koja ih je krasila u početku. Karijera Glenna Danziga će, naravno, uvijek biti prvo i glavno usko vezana za Misfitse, no ono što je napravio nakon njihovog raspada po mom mišljenju itekako vrijedi spomena, iako se radi o skroz drugačijem izričaju. Samhain je kao njegov možda i najmanje ekspon...