DEBITANTSKI ALBUMI OBJAVLJENI KASNIJE

Svijet muzike je neobično mjesto u kojem se često mogu naći situacije koje su u potpunosti suprotne s bilo kakvom logikom, pogotovo kad se radi o situacijama vezanima za diskografske odluke i objavljivanje albuma. Na ovom sam blogu već obradio temu izgubljenih albuma, odnosno albuma koji su bili snimljeni, a zatim su netragom nestali i nikad nisu objavljeni, kao i situacije u kojima su članovi nekog benda htjeli objaviti solo album pod svojim imenom, no na kraju su ga zbog ovog ili onog razloga objavili pod imenom matičnog benda. Danas bi se htio osvrnuti na još jednu zanimljivu situaciju u kojoj su se neki bendovi našli, a radi se o slučajevima kad bi snimili svoj prvi album, no zbog raznih faktora su ga objavili tek godinama kasnije. 

Pa krenimo, kronološkim redoslijedom:

• Motőrhead: On Parole

Snimljen: 1975.

Objavljen: 1979.

'On Parole' je originalno trebao biti Motörheadov prvi album i snimljen je dok se Fast Eddie Clarke nije pridružio bendu. Umjesto njega na gitari prisutan je originalni član Larry Wallis, inače poznatiji kao dugogodišnji gitarist benda Pink Fairies, dok je za bubnjevima Phil 'Animal' Taylor koji je tek friško zamijenio prvog bubnjara Lucasa Foxa. Što se tiče samog albuma, zanimljiv je kontrast od pravog Motörheadovog prvijenca dvije godine kasnije po tome što 'On Parole' nije toliko sirov niti ima onaj itekako poznati proto-metal prizvuk, već se više oslanja na nešto čvršću stranu rock 'n' rolla, što samo po sebi u mojim očima nije nužno minus, jer sve ove pjesme zvuče sasvim solidno i u ovoj ranoj varijanti. Zanimljivo je za spomenuti i da Larry Wallis pjeva na dvije pjesme, "Vibrator" i "Fools", što ga (uz Fast Eddija Clarkea na stvari "Step Down") čini jedinim članom Motörheada koji je otpjevao neku pjesmu benda bez Lemmyja. 

Album originalno nije objavljen zbog nezadovoljstva izdavačke kuće kvalitetom snimke i potencijalnim nepostojanjem komercijalnog potencijala. Nakon što je Motörhead kasnije pod drugom izdavačkom kućom postigao ogroman komercijalni uspjeh s albumima 'Overkill' i 'Bomber', 'On Parole' je napokon ugledao svjetlo dana, iako se to dogodilo bez Lemmyjevog pristanka zbog čega on nije bio zadovoljan. Što se mene tiče, drago mi je da možemo čuti ovaj album jer radi se o zanimljivom ostvarenju koje funkcionira kao prava karika koja nedostaje između Lemmyjevog angažmana u Hawkwindu i pravog prvijenca benda iz 1977. godine.

• Misfits: Static Age

Snimljen: 1978.

Objavljen: 1996.

Diskografija Misfitsa je, baš kao i sama povijest benda, potpuno komplicirana, krcata raznoraznih nelogičnosti i čudnih odluka, tako da nije za čuditi se što je njihov prvi snimljeni album čekao skoro dobrih 20 godina kako bi ugledao svjetlo dana. Istina, dobar dio tih pjesama (no ne sve) mogle su se kroz godine naći na raznoraznim opskurnim singlovima i svakakvim kompilacijama, no tek 1996. godine, taman otprilike negdje kada je Jerry Only okupio novu postavu bez Danziga, 'Static Age' je napokon postao dostupan javnosti u obliku u kojem je zamišljen par desetljeća ranije.

Vjerujem da ćemo se svi složiti da je 'Walk Among Us' iz 1982. pravi i neupitni klasik horor punk žanra, no rekao bih da 'Static Age' ne zaostaje niti jedne mrvice za njim te mogu skroz ravnopravno stajati jedan uz drugoga. Pogledate li samo popis pjesama, vidjeti ćete da se ovdje nalaze neki od najvećih hitova benda poput "Last Caress" ili pak "Attitude" koje su Metallica i Guns N' Roses predstavili novijoj publici, no i neke druge vrhunske stvari poput "We Are 138", "Hybrid Moments", "Angelfuck" ili meni možda i najdraže na albumu - "Return of the Fly", no realno rečeno 'Static Age' stvarno nema loše pjesme i gotovo.

• Joy Division: Warsaw

Snimljen: 1978.

Objavljen: 1980.

Zanimljivo je kako ljudi obično doživljavaju Joy Division kao grupu s jednim jedinim albumom, no koliko god bilo popularno, 'Unknown Pleasures' ipak nije bio njihovo jedino izdanje. Nađe se tu nekolicina EP-a, dosta singlova koji nisu bili dio albuma, ali i dva posthumna izdanja. Jedno od njih, 'Warsaw' (nazvano po originalnom imenu benda), trebalo je poslužiti kao debitantsko izdanje Joy Divisiona, no zbog konflikta oko kvalitete snimke koju je odradila izdavačka kuća bend se odlučio na odgodu objave albuma te su se uskoro bacili na snimanje ispočetka, što je rezultiralo najpoznatijim njihovim izdanjem, već spomenutim 'Unknown Pleasures'. Tek kasnije, nakon što je Ian Curtis počinio samoubojstvo, a ostali članovi se pregrupirali u New Order, publika je mogla čuti 'Warsaw' u punom obimu.

• Master: Unreleased 1985 Album

Snimljen: 1985.

Objavljen: 2003.

Kad se priča o prvom death metal albumu, obično se spominju Deathov 'Scream Bloody Gore' i Possessedov 'Seven Churches', međutim zanimljivo bi bilo vidjeti bi li se razvoj ovog žanra odigrao drugačije da je američki Master uspio objaviti svoj prvi album onda kada su ga originalno i planirali, 1985. godine. Kako to obično biva, raznorazni problemi s izdavačkom kućom učinili su svoje tako da je bend na scenu na kraju stupio tek 1990. godine, dok su po meni najbolje ostvarenje napravili godinu dana kasnije s albumom 'On the Seventh Day God Created... Master' kada im se na gitari pridružio Paul Masvidal iz Cynica. Što se tiče ovog neobjavljenog albuma, puno je siroviji od pravog prvijenca iz 90e te više djeluje kao malo jača demo snimka nego kao pravi album, no nema sumnje da bi svakako ostavio značajan trag da je izdan u najranijim danima ovog podžanra.

• Morbid Angel: Abominations of Desolation

Snimljen: 1986.

Objavljen: 1991.

Teško je zamisliti Morbid Angel bez Davida Vincenta i Petea Sandovala, no u vrijeme snimanja ovog albuma koji je originalno trebao biti njihov prvi nijedan od njih dvojice još nije bio član benda. Na 'Abominations of Desolation' možemo čuti rane verzije nekih od poznatijih pjesama koje su kasnije mjesto našle na klasiku 'Altars of Madness', a treba svakako spomenuti da je bubnjeve i vokale ovdje odradio Mike Browning, vjerojatno najpoznatiji kao mastermind SF death metal benda Nocturnus. Nije 'Abominations of Desolation' loš za poslušati, no po meni ovo kvalitetom nije ni blizu 'Altarsa' i mišljenja sam da bend vjerojatno ne bi dogurao u ovoj inkarnaciji. Srećom, spomenuta postava nije predugo potrajala i jednom kad su se Treyu Azagthotu pridružili Vincent i Sandoval, dobili smo klasičnu postavu koja je izbacila neke od najboljih death metal albuma uopće. 

• Fear Factory: Concrete

Snimljen: 1991.

Objavljen: 2002.

Kao da već nije bilo dovoljno što pravi prvijenac benda, 'Soul of the New Machine' donekle stilski drugačiji od svega onoga po čemu je Fear Factory postao poznat, originalni prvi album 'Concrete' predstavlja još veću stilsku razliku između onoga što je moglo biti i onoga što smo na kraju (srećom) dobili. Ovdje imamo album koji je duboko ukorijenjen u death metalu te nema previše dodirnih točaka s onim kliničkim i mehaničkim industrial metalom iz kasnije faze benda. Povijest 'Concretea' je zanimljiva zbog toga što je na kraju objavljen bez posredništva benda i nakon sudskog procesa u kojem je tadašnji producent uspio dobiti prava na snimke, dok su članovi benda bili žestoko protiv puštanja u javnost. No, na kraju šta je tu je, 'Concrete' je danas dostupan svima za slušanje, mada nešto ne vjerujem da će naći previše fanova, jer jednostavno je toliko drugačiji od ostatka diskografije Fear Factoryja na kojeg smo inače navikli.

• Sabaton: Metalizer

Snimljen: 2002.

Objavljen: 2007.

Nakon što su postigli značajan uspjeh s albumima 'Primo Victoria' i 'Attero Dominatus', ovi švedski power metalci nakratko su se okrenuli ka prošlosti i umjesto novog autorskog materijala odlučili su objaviti album koji su snimili tri godine prije 'Victorie'. Ukratko, 'Metalizer' je fenomenalna kolekcija pjesama iz vremena dok je Sabaton još uvijek znao napraviti vrhunsku stvar koja ne zvuči kao bezdušni copy-paste derivat kod kojeg ne možeš zapamtiti nijedan riff. Stvari koje se ovdje nalaze su zanimljive i zbog toga što bend tada još uvijek nije odlučio pjevati isključivo o ratovima, tako da i na tom području ima svakakvih varijacija. Po meni je ovo esencijalni album za poslušati ukoliko volite ovaj stil power metala, a ako vas treba uvjeriti, preporučam da bacite uho barem na prve dvije pjesme, "Hellrider" i "Thundergods" koje baš onako kvalitetno pokazuju što možete očekivati. Eh, kad bi barem Sabaton ponovno došao na ovakvu razinu kvalitete...