Krajem prošlog mjeseca umro je prvi pjevač jednog od najvećih metal bendova uopće. Umro je u utorak, ravno tjedan dana poslije Ozzyja Osbournea. Vijest o tome nije odjeknula kroz sve svjetske medije, no naravno nije ni za čuditi se jer Paul Mario Day definitivno nije bio u rangu Ozzyja po slavi i utjecaju. Iskreno rečeno, pravo je čudo da će itko uopće povezati njegovo ime s Iron Maidenom s obzirom da nije ostavio traga na nijednoj studijskoj snimci, dok čak ni nikakva live snimka iz tih dana za sada nije procurila u javnost. Međutim, da, Paul Mario Day je bio prvi i originalni pjevač Maidena, a u bendu se zadržao niti punih godinu dana, od kraja 1975. do kraja 1976. godine.
Po svoj prilici i ovako na prvi pogled, reklo bi se jedna sasvim nebitna individua. Njegovo prisustvo u Maidenima bilo je toliko davno da ga se praktički nitko od publike ne sjeća. Pitajte ljude općenito tko je prvi pjevač Maidena i 99% njih će reći Paul Di'Anno, bez da su i svjesni ne samo da nije bio prvi, već nije bio ni drugi pjevač. Što se tiče Daya, s obzirom da nema snimki s njim u Maidenima, da nije potpisan kao autor niti jedne pjesme i da imamo svega fotografiju ili dvije na kojima ga možemo vidjeti zajedno na pozornici s ostalim članovima, je li uopće bitno spominjati ga kao člana ovog benda?
Pa ono, ako mene pitate - je, bitno je.
Ne znam za vas, ali ja volim čačkati raznorazne informacije o ranim i manje poznatim danima velikih bendova. Zabavno je, svašta se tu zanimljivoga nađe, pa tako i par činjenica o samim počecima Maidena koje možda i ne zna toliko puno ljudi. Kada je 1980. godine objavljen prvi album, nitko od tadašnje postave benda osim Stevea Harrisa nije bio tu od samih početaka 1975. godine. Prije Di'Anna su tu bila dva vokala, prije Murraya i Strattona su imali sedam gitarista, prije Burra su preko bubnjeva prošla još tri bubnjara. Jedno jako kratko vrijeme su čak imali i klavijaturista. Nije to toliko nepoznato, svi su oni spomenuti u vrhunskom dokumentarcu 'The Early Days', no ljudi obično ne pridaju previše pažnje ovim članovima s obzirom da nisu svirali na albumima.
Meni je sve to skupa interesantno jer mislim da ljudi koji odbacuju sve te rane članove kao "nebitne" možda ne razumiju dinamiku stvari, odnosno kako bendovi funkcioniraju. Ne samo Maideni, već općenito, jer nečiji doprinos možda na prvu nije toliko vidljiv ni upečatljiv, no bio je itekako značajan za sami bend u počecima te bez njihovog angažmana možda danas ne bismo uopće imali sve te velikane žanra niti bi oni možda bili toliko uspješni.
Ron McGovney, prvi basist Metallice, jedini je svoj obol što se tiče studijskih snimki dao na nekolicini demo kazeta poput '82 Garage Demo', 'Power Metal' i 'No Life 'till Leather' snimljenima prije nego što su se Cliff Burton i Kirk Hammett priključili bendu. No Ronova uloga ne leži samo u tim snimkama, već i u tome što je bend svojevremeno mogao svirati i imati probe samo zato što su mogli koristiti njegovu garažu, na koncerte su putovali u njegovom vozilu, dok su snimke i troškove financirali također njegovim novcima. Teško da možemo znati što bi s Metallicom bilo da nije bilo Rona McGovneya i bi li se ikad uspjeli probiti s obzirom da su uglavnom zahvaljujući njemu i njegovom angažmanu bili u mogućnosti snimati i putovati. Smatram da bi bendova kvaliteta svakako isplivala na površinu na ovaj ili onaj način, no reći da je McGovney nebitan samo zato što nije svirao na nijednom albumu bila bi ravna ludosti; njegov doprinos mjeri se u svim ovim drugim stvarima koje po mom mišljenju niti malo nisu nebitne.
No, da se ponovno vratim na Maidene. Zanimljivo je koliko bend u stvari povezujemo s ovim poznatim članovima i cijelim vizualnim identitetom nastalim tek s prvim albumom da je teško uopće pomisliti da su postojali dani prije nego što je sve to postojalo. Onaj ikonski font koji su maznuli s Bowijevog filma "The Man Who Fell to Earth" za logo? Postojala je jedna jako stara varijanta logotipa prije nego što su počeli koristiti taj font. No čak i kad su počeli koristiti ovaj danas nam poznati logo, prvi vid vizualnog identiteta su bila usta puna krvi koja su podsjećala na nekakvu agresivniju varijantu poznatog logotipa The Rolling Stonesa, uz moto "You ain't seen nothing yet!". Eddie također nije bio ni prva maskota koju su Maideni imali, s obzirom da se Dennis Wilcock (drugi vokal benda) na pozornici oblačio u "Prowlera" te izvodio raznorazne teatralne akrobacije koristeći mačeve i lažnu krv u maniri Alicea Coopera.
Jedno vrijeme je nekolicina tih bivših članova (pod Wilcockovom palicom) vodila zanimljivu Facebook stranicu "Maiden 77" na kojoj su objavljivali gomilu tih prastarih materijala, no čini se da je Harris svemu tome vrlo brzo stao na kraj s obzirom da je stranica samo odjednom netragom nestala. Danas se na Youtubeu mogu naći tek sitni isječci pjesama iz tih dana, dok je jedino "Prowler" još uvijek dostupan u cijelosti. Ako vas zanima više o ovome, bivši bubnjar Barry "Thunderstick" Purkis (koji je igrom slučaja svirao i s Dickinsonom u Samsonu) tu i tamo na svojoj Facebook stranici objavljuje stare fotografije Maidena iz dana kad je bio član, stoga preporučam da bacite oko, ima super materijala.
Sve ovo je meni interesantno zbog činjenice da povijest Maidena nije tako crno-bijela kako to Harris danas predstavlja, posebno zbog toga što je gomila pjesama s prva dva albuma napisana i svirana puno prije, a autori su im u određenom broju slučajeva upravo neki od ovih zaboravljenih članova koji za to nikad nisu potpisani.
No, koliko god danas djelovali da ih je progutala povijest, čini se da Harris idalje ima sasvim dobre odnose s većinom bivših članova... Prije šest godina na webu se pojavila fotografija na kojoj se originalna postava Maidena okupila po prvi put u 40 godina, a našli su se u pubu Cart & Horses gdje su Maideni održali neke od prvih koncerata u povijesti. Nadalje, gitarist Dennis Stratton (koji je svirao na prvom albumu) tu i tamo zna objaviti slike s Harrisom novijeg datuma, dok je bend Airforce u kojem je za bubnjevima bivši Maidenovac Doug Sampson ove godine svirao kao predgrupa Harrisovom drugom bendu, British Lion.
S druge strane Judas Priest je sve te potencijalne peripetije oko autorskih prava odigrao na puno civiliziraniji način. Prije nego što je Halford došao u bend i ispisao povijest, za mikrofonom Judasa bio je aktivan Al Atkins s kojim bend naravno nije snimio nijedan album, no ukoliko pogledate autorstvo pjesama s prva dva albuma, naći ćete njegovo ime ispod nekolicine njih. Atkins i dan-danas prima tantijeme od Judasa za svoj doprinos pjesmama "Never Satisfied", "Winter" i "Caviar and Meths" s 'Rocka Rolle', te za "Victim of Changes" sa 'Sad Wings of Destiny'. Vrijedi spomenuti da su ranija izdanja 'Rocka Rolle' sa stražnje strane omota čak imala i otisnutu posvetu "Thanks for the words Al!". Što se tiče Atkinsa danas, može ga se pronaći po raznoraznim solo projektima te tu i tamo zna dati koji intervju vezan za rane dane Judasa, a krajem 90ih je čak i snimio album 'Victim of Changes' na kojem su se našle njegove verzije nekih starih pjesama benda. Posebno tu valja istaknuti "Mind Conception" i "Holy Is the Man" koje su Judasi svirali u njegovo vrijeme, no nikad ih nisu snimili, kao i dužu verziju pjesme "Caviar and Meths" za koju je prava šteta što je na 'Rocka Rolli' srezana na kratki dvominutni instrumental s obzirom da se radi o jednoj od boljih pjesama iz tog perioda.
Rani dani karijera velikih i poznatih bendova nepresušan su izvor raznoraznih zanimljivosti i može se tu naći baš zanimljivih informacija, slika i snimki... Slipknotov prvi pravi album 'Mate.Feed.Kill.Repeat' s drugim vokalom prije nego što je Corey Taylor došao u bend, Linkin Park prije Chestera dok su svirali kao Xero, Ozzyjev prvi pokušaj prog rock solo benda nakon izlaska iz Sabbatha bez Rhoadsa, King Diamondovi bendovi Brats (punk) i Black Rose (hard rock), i još puno toga... Zato mi je uvijek žao kad čujem za nekog danas nepoznatog člana tih starih varijanti poznatih bendova da je "nebitan". Stava sam da bi u takvim situacijama ipak trebali iskazati malo više poštovanja, pogotovo ako ne znamo ili nismo upoznati s njihovom ulogom u samim počecima. Često je ona veća i bitnija nego što mislimo.
P.S.
Tekst ću ipak završiti tako da još jednom spomenem Paula Maria Daya. Googlate li ga ovih dana, praktički glavna stvar koja se piše o njemu je to da je bio član Maidena. Međutim, Day je i nakon Maidena imao dobru, no nažalost kratku karijeru. S NWoBHM bendovima More i Wildfire snimio je nekoliko solidnih albuma, da bi se kasnije okušao kao pjevač ponovno okupljene glam rock grupe The Sweet (znate ih po hitovima "Ballroom Blitz", "Set Me Free", "Fox On the Run", itd...) i s njima snimio baš odličan album 'Live At the Marquee', nakon čega se seli u Australiju gdje je živio sve do smrti.
Reunion originalne postave Iron Maidena 2019. godine.
S lijeva na desno: Dave Sullivan, Terry Rance, Paul Mario Day, Steve Harris
S lijeva na desno: Dave Sullivan, Terry Rance, Paul Mario Day, Steve Harris
Comments
Post a Comment