Ponekad nije jednostavno definirati događaje koji su obilježili jednu eru, jer često takve stvari ovise o osobnim stavovima i preferencama svih nas te se ne moramo nužno međusobno složiti po tom pitanju. Međutim, oko nekih takvih događaja jednostavno nema rasprave jer su praktički "uklesani u kamen" i realno teško će se naći osoba koja će im proturječiti; npr. objava debitantskog albuma Black Sabbatha nedvojbeno je započela globalni trend ovog stila muzike, smrt Euronymousa od ruke Varga Vikernesa bila je kulminacija ludosti i agresije rane norveške black metal scene, svjedočanstvo Deeja Snydera ispred Komiteta P.M.R.C. bio je simbol otpora i borbe protiv cenzure u rock i metal muzici 80ih godina, pojava Kornovog prvijenca obilježila je početak korjenitih promjena u altenativnoj glazbi - ovo su tek neki od takvih trenutaka.
Sukladno tome, prošlog je ponedjeljka napunjena ravno dvadeset i jedna godina od jednog takvog događaja koji je definirao cijelu eru - ubojstvo Dimebaga Darrella, gitarista Pantere, ujedino i jednog od najvećih glazbenika koje je ovaj žanr ikad imao.
Nije bitno slažete li se s ovom konstantacijom ili ne, isto kao što nije bitno volite li Panteru ili ne - Dimebagov utjecaj na globalnu metal scenu je toliki da praktički nijedan drugi gitarist koji je došao nakon njega ne može stajati u istoj rečenici i to je jednostavno tako, sviđalo se to nekome ili ne. Pisao sam već svojedobno o činjenici da su osamdesete (što se tiče muzike) završile negdje poloviciom devedesetih, no rekao bi da je možda zadnji trzaj, zadnji simbol tog desetljeća umro s Dimebagom u Columbusu u državi Ohio 2004. godine. Pokopan u KISS lijesu s Charvel "Bumbar" gitarom Eddija Van Halena pored sebe, Dimebag je bio možda i posljednji od takozvanih "gitarističkih idola" koji su obilježili osamdesete godine dvadesetog stoljeća. Bilo je i nakon njega vrhunskih gitarista na sceni, a naravno ima ih i danas, no globalni imidž po kojem je Dimebag bio i ostao zapamćen se (po mom mišljenju) nije ponovio do današnjeg dana. Takve se glazbene pojave mogu promatrati isključivo kao relikti sedamdesetih i osamdesetih godina, no upravo je Dimebag bio iznimka koja potvrđuje to pravilo.
Pantera je bend koji nije toliko "pitak" ni lagan za slušanje kao recimo Maideni, Metallica, Judasi i slični najveći bendovi metal žanra i baš je zbog toga njihova svjetska dominacija još impresivnija. Možda glupo zvuči ovako rečeno, no smatram da je upravo Dimebag možda i najbitniji faktor u njihovom glazbenom razvoju te odskočni element koji je inspirirao nebrojne gitariste i bendove diljem svijeta da nastave njihovim stopama. Phil, Rex i Vinnie Paul su definitivno isto tako imali utjecaja, no rekao bih da je njihov doprinos isključivo vidljiv kroz Panteru kao bend, a ne kao kroz individualne glazbenike, dok je Dimebag takoreći bio itekako prepoznatljiv i bez benda okolo njega.
Opet, voljeli vi Panteru ili ne, činjenično je stanje da se radi o kvintesencijalnom metal bendu devedesetih godina. Iako su objavili četiri albuma u takozvanim ranim "glam" godinama, ono što su postigli kroz pet albuma od 1990. do 2000. godine obilježilo je cijelo desetljeće, kao i dobar broj godina kasnije, te upravo zbog toga Dimebagovo ubojstvo nosi još veću težinu. S njegovom smrću došla je kraju jedna velika era. Pustimo sada priče šta je točno metal, a šta nije i koji od naredno spomenutih bendova spada u tu kategoriju, no pogledamo li izvođače koji su nakon Pantere "zauzeli tron", poput recimo Slipknota, Lamb of Goda i gomile drugih sličnih, nijedan od njih nije uspio postići taj "wow" faktor koji je imala Pantera s Dimebagom za gitarom. Možemo mi pričati o tome da je nakon Pantere bilo i komercijalno uspješnijih bendova, no iskreno se ne mogu sjetiti niti jednog primjera gdje se pojavila osoba koja je s tolikom individualnom karizmom promarširala svjetskom metal scenom.
Smrt Dimebaga Darrella nije bila ni prvi slučaj u povijesti muzike da su ljudi pogibali na koncertima, no definitivno je jedan od onih koji je ostavio dalekosežne reakcije javnosti. Ne samo da su fanovi benda ostavljali privatne posvete, već su se i raznorazni glazbenici i prijatelji benda oglasili kroz vlastite pjesme (poput Zakka Wyldea s izvođenjem "In This River" ili pak Machine Heada s "Aesthetics of Hate"), čak i s potpuno neočekivanih strana kao npr. Nickelbackova "Side of a Bullet". Pitanje sigurnosti na rock i metal se povuklo po tko zna koji put, bez nekih konkretnih rješenja, no zanimljivo je kako se Dimebag uvijek spomene kad se ponove slični tragični događaji, kao onda kada je Lamb of Godov pjevač Randy Blythe u Češkoj za vrijeme koncerta gurnuo s pozornice posjetitelja koji je preminuo od posljedica pada ili pak za vrijeme pokolja na pariškom koncertu Eagles of Death Metal kada je bez života ostalo čak devedeset osoba.
Za mene je Pantera jedan od najbitnijih bendova u životu. Odrastao sam s njihovom muzikom, iako se u to vrijeme bend već razišao i Dimebag je bio mrtav. Voljeli smo ih i još ih volimo praktički svi u ekipi koji slušamo ovu muziku i drago mi je što sam ih uspio vidjeti uživo prošle godine u Ljubljani. U krnjem izdanju, bez Dimebaga i Vinnie Paula, no svejedno ne žalim ni sekunde ni eura potrošenog na taj put i ulaznicu. Osobno se ne bavim muzikom, no Dimebag je jedan od onih glazbenika koji su svejedno na mene ostavili nemjerljiv utjecaj i čiji stil naprosto obožavam. Na tom koncertu u ljubljanskoj Areni Stožice bilo je itekako osjetno koliko on zapravo fali u bendu, iako je Zakk Wylde tu ulogu upotpunio bolje nego što bi mogao itko drugi. U jednu ruku mi je drago da Pantera ipak živi, usprkos svim peripetijama, svađama, skandalima i na kraju krajeva - smrti. Je li to pravi način za odati počast ili je tek "cash grab", iskreno nije me puno briga. Dimebagova muzika zaslužuje da je se čuje uživo, bilo da je sviraju bivši članovi benda ili pak neki lokalni srednjoškolci koji tek započinju svoje glazbeno putovanje.
Čak i oni dijelovi njegove karijere koji se inače ne spominju po meni vrijede slušanja. Na prva četiri albuma Pantere definitivno ima kvalitetnog materijala i svakim sljedećim ostvarenjem su bivali sve bolji i bolji. Nevjerojatno je recimo da je onaj poznati solo od 'Floods' zapravo nastao polovicom 80ih godina ili pak koliko dobrih riffova ima na 'I Am the Night', zadnjem albumu s Terryjem Glazeom, a o Anselmovom prvijencu 'Power Metal' da i ne govorimo. Nakon razlaza Pantere dobili smo još i Damageplanov 'New Found Power' koji se možda i najmanje spominje od svih albuma na kojima je Dimebag sudjelovao, možda i zbog toga što ostavlja "gorak" okus s obzirom da je upravo na Damageplanovom koncertu došlo do Dimebagove smrti. Posthumno objavljeni projekt Rebel Meets Rebel također vrijedi spomenuti kao više nego dobar crossover metala i countryja, kao i zanimljiva gostovanja u vidu solaža na nekolicini pjesama na Anthraxovoj fazi s Johnom Bushom za vokalom te na naslovnoj stvari King Diamondovog 'Voodoo' albuma.
Kakva bi situacija bila da Dimebag nije umro, to naravno nikad nećemo moći znati. Pantera se u to vrijeme već razišla, Anselmo i Brown su bili zauzeti s Downom, a bi li Damageplan imao ikakvu dugoročnu karijeru, možemo samo nagađati. Bi li ikad dobili pravi reunion Pantere? Iskreno, mislim da ne bi s obzirom na sve trzavice između braće i ostatka benda, no možda bi s vremenom i došlo do situacije kad bi glave postale hladnije i svađe nebitnije.
U svakom slučaju, kad kažem da je Dimebagova smrt označila kraj jedne ere, onda stvarno tako i mislim, bez ikakvog pretjeranog preuveličavanja. Kao što s najvećima obično biva, njegova je smrt, baš kao i život, ostavila ogroman utjecaj.
Comments
Post a Comment