Povratak Kaija Hansena i Michaela Kiskea u Helloween 2017. godine pod geslom "Pumpkins United" mogao bi se okarakterizirati kao jedan od najuspješnijih reuniona u metal muzici uopće. Ne bi se usudio reći da je na istom nivou kao povratak Dickinsona u Maidene ili Halforda u Judas Priest, no ako ćemo iskreno, nije ni previše daleko od toga. Gledajući Helloweenovu karijeru, upravo je period u kojem su Hansen i Kiske prvi put svirali zajedno u bendu ujedino njihov najuspješniji i najbolje prihvaćeni od strane fanova, dok se oba albuma koja nose ime 'Keeper of the Seven Keys' uzimaju kao čistokrvni klasici i jedni od najpopularnijih power metal albuma u kompletnom tom podžanru. Rekao bih da je Helloween odlaskom Hansena 1989. izgubio ogromnu dozu dotadašnjeg glazbenog identiteta, jer iako se Kiske zadržao za mikrofonom još dva albuma, stilski su se poprilično promijenili te su koliki-toliki povratak na staze stare slave doživjeli tek njegovim odlaskom 1993. kada je na mjesto pjevača došao Andi Deris.
Što se mene tiče, Derisova faza Helloweena nam je podarila apsolutno fenomenalne albume od kojih mnogi bez problema mogu stajati rame uz rame s 'Keeperima', no znate kako to obično ide u ovim situacijama. Klasici iz 80ih će uvijek biti klasici iz 80ih i rijetko će koji od "novijih" albuma publika prihvatiti na isti način kao njih, iako se radi o objektivno kvalitetnim naslovima. Tih nešto više od dvadeset godina koje je Andi Deris proveo kao samostalni pjevač Helloweena obilježio je jedan malo ozbiljniji i agresivniji "đir" power metala u odnosu na Kiskeovu eru, krcat vrhunskih melodija, zaraznih refrena i originalnih riffova, sve skupa začinjeno više nego dobrom Derisovom izvedbom koja je odmah od početka postavila temelje onoga kako će Helloween zvučati sve do spomenutog Pumpkins United.
U jeku tog reuniona koji se spominje kao potez koji je ujedinio sve Helloweenove ere u jednu često se zaboravlja da se, unatoč Hansenu i Kiskeu, u bendu zapravo nisu našli svi bitni bivši članovi benda. Od njih trojice koja nedostaju jedan, bubnjar Ingo Schwittenberg, svakako i nije mogao biti tu s obzirom da je umro još 1995. godine, dok druga dvojica nikada nisu dobili pozivnicu za reunion s obzirom da su bend svojedobno napustili u poprilično nategnutim i lošim odnosima. Gitarist Roland Grapow i bubnjar Uli Kusch tako su jedini članovi Helloweena koji su izostavljeni iz Pumpkins United projekta. Za potrebe ovog teksta ostaviti ću po strani razloge zbog kojih Grapow i Kusch nisu pozvani čisto zato što nisu pretjerano interesantni (standardne svađe među članovima, financije, upravljanje bendom, bla bla bla...) te ću se radije fokusirati na činjenice zašto mi kao fanovi puno toga gubimo njihovim izostankom.
Ako ćemo iskreno, Helloween nikad nije bio bend čiji su članovi bili individualno eksponirani kao nekakve rock zvijezde ili ikone. Možda se tu Hansen nekako najviše isticao, no čini mi se da je takav status većinom dobio retroaktivno, godinama kasnije i to ne samo zbog Helloweena, već i zbog svog rada u Gamma Ray. Ostatak benda je u glavnini svog postojanja više djelovao kao dobro podmazani stroj čiji dijelovi možda i nisu toliko interesantni zasebno, no zato mogu postići čuda kada rade u timu. Ništa loše u tome nema jer ako ništa, onda ovakav princip rada jasno pokazuje koliko dobro funkcioniraju zajedno. Grapow i Kusch nisu bili iznimke po tom pitanju i ako pogledate malo liste pjesama na albumima na kojima su nastupali, lako ćete uočiti da su upravo njih dvojica skladali neke od najboljih Helloweenovih pjesama 90ih godina prošlog stoljeća. Zadnja dva albuma na kojima je pjevao Kiske ujedino su bila i prva dva na kojima je Grapow svirao gitaru, a nezahvalni posao nasljeđivanja Hansenovog mjesta po meni je odradio na više nego dobar način donijevši u bend svoj stil koji je bio drugačiji od prethodnikovog mu, no nije zbog toga bio niti malo manje vrijedan. Njegove pjesme s ta dva albuma, poput "Back On the Streets", "The Chance" ili "Step Out of Hell" poslužile su kao interesantan pokazatelj modernijeg Helloweena za novo desetljeće, dok je na 'Master of the Rings' albumu na kojem su se prvi put pojavili i Deris i Kusch napisao vrhunske stvari kao što su "Mr. Ego (Take Me Down) ili pak "Still We Go".
Kuschov premijerni nastup na ovom albumu nije donio ništa autorskih pjesama, no zato je odmah na sljedećem, 'The Time of the Oath', instantno ispalio nekoliko čistih klasika kao što su "Wake Up the Mountain" i "A Million To One". Pridodamo li tome Grapowovu naslovnu stvar "The Time of the Oath" kao vjerojatno najbolju pjesmu na albumu, zajedno s ostalim stvarima ovih drugih članova, usudio bi se reći da je upravo ovaj album među top 3 najbolja ostvarenja koja je bend napravio u cijeloj svojoj karijeri. Iskreno, nije neobično što se Kusch ovako dobro snašao tako brzo po dolasku u Helloween s obzirom da se radi o glazbeniku koji je prije toga pekao zanat u nekoliko značajnih imena; tako je recimo neposredno prije toga igrom slučaja svirao upravo s Hansenom na drugom albumu Gamma Ray, a još ranije je nekoliko godina bio član pionirskog njemačkog thrash metal benda Holy Moses s kojima je svirao (i skladao muziku) na nekoliko njihovih najboljih albuma krajem osamdesetih godina. Međutim, ako je ovih nekoliko albuma bilo odlično, Kuschov magnum opus su po meni bile ipak pjesme sa sljedeća dva albuma, 'Better Than Raw' te 'The Dark Ride' koji je ujedino bio i njegov i Grapowov posljednji s Helloweenom. Pjesme poput "A Handful of Pain", "Mr. Torture", "The Departed (The Sun Is Going Down)", kao i "The Dark Ride" koju potpisuje Grapow po mom osobnom mišljenju zaslužuju biti na svim listama najkvalitetnijih Helloweenovih pjesama uopće, od početka njihovih karijera pa do danas.
Pogledamo li setliste koncerata od Pumpkins United reuniona pa do danas, lako ćemo primjetiti da na njima nažalost nema nijedne od gore spomenutih. Nije to slučajno, naravno, jer bend namjerno ignorira pjesme kojima su autori Grapow i Kusch. Ima to djelomično i smisla s obzirom da ovaj reunion većinom stavlja na naglasak pjesme koje imaju veze s članovima koji su trenutno u bendu, no prava je šteta što se barem povodom ove zadnje turneje kojom se slavi 40 godina nije moglo ubaciti pokoja stvar od njih dvojice, pogotovo zato što se radi o pjesmama koje i dan-danas, 20ak godina nakon što su nastale idalje zrače istom kvalitetom i energijom kao i prvog dana. Opet, razumijem zašto je tako, ali kao što rekoh na početku, ovdje mi kao fanovi gubimo jedinstvenu priliku čuti presjek cijele karijere benda, jer sviđalo se to sadašnjim članovima ili ne, Roland Grapow i Uli Kusch svojevremeno su bili neizostavni članovi jedne od najjačih postava koje je Helloween ikad imao i po meni je skroz neozbiljno praviti se da njihov doprinos nikad nije postojao.
Odlaskom iz Helloweena njih dvojica srećom nisu dugo stali prekriženih ruku jer su vrlo brzo osnovali Masterplan koji je s fenomenalnim Jornom Landeom za mikrofonom polovicom dvijetisućitih izdao moderne power metal klasike u vidu albuma "Masterplan" i "Aeronautics", da bi se nakon toga stvari nažalost poprilično razvodnile. Prvo je otišao Lande, a zatim i Kusch, ostavljajući Grapowa kao jedinog originalnog člana koji još uvijek aktivno gura svoju viziju benda, međutim daleko je to od onih ranih dana, kako kvalitetom tako i izvedbom.
Sve u svemu, Helloweenov Pumpkins United je nešto što je svaki njihov ljubitelj u ovom ili onom trenutku želio da se dogodi, jer povratak ključnih bivših članova u dobrim odnosima u redove benda nešto je što fanovi nekih drugih glazbenih grupa mogu tek samo sanjati, no kad god razmišljam o tome, ne mogu se oteti dojmu da je moglo i moralo biti bolje. Ako mene pitate, Grapow i Kusch su također morali biti tu jer njihov je doprinos sveukupnom zvuku i izričaju Helloweena naprosto ogroman. Kakav god im bio razlaz s ostatkom benda, njihova muzika nije zaslužila biti zaboravljena i šutnuta negdje u zapećak, bez da je se na recentnim turnejama iti spomene.
Comments
Post a Comment