NIJE KRAJ DOK NIJE KRAJ

Kada je producent Rick Rubin 1993. godine pristupio Johnnyju Cashu s namjerom da surađuju, mislim da sa sigurnošću mogu reći kako vjerojatno ama baš nitko nije mogao pretpostaviti što će se roditi iz toga. Rubin je, naravno do tada već stvorio ime u hip-hop svijetu producirajući neke od najboljih albuma grupa kao što su Public Enemy, Run-DMC ili pak Beastie Boys, dok je s druge strane u isto vrijeme odradio fenomenalan posao na tri (meni) najbolja albuma Slayera, kao i prvim i najkalitetnijim albumima Danziga. Čovjek je to koji je praktički redefinirao The Cult, ogolivši ih od goth rock utjecaja kada je s 'Electric' od njih napravio superzvijezde, dok je u isto vrijeme započeo nevjerojatno plodnu i kvalitetnu suradnju s Red Hot Chili Peppersima. Ukratko, Rubin je bio (i još je) svestran producent koji se nikad nije libio uplesti svoje prste u zvuk benda kako bi mu pridodao još jednu autorsku nijansu.

I tako, kad je Rubin predložio Cashu kompletan "redizajn" njegovog glazbenog izričaja, Cashova je karijera bila, usudio bih se reći - na najnižim granama uopće. Kao i mnogi glazbenici njegove generacije, vrijeme ga je jednostavno pregazilo i stil countryja koji je on njegovao jednostavno nije bio "in" ranih devedesetih, a tvrdoglav kakav je, Cash je rijetko mijenjao način na koji je razmišljao što ga je vjerojatno naposlijetku i stajalo komercijalnog uspjeha kroz osamdesete. Pridodamo li tome još i raznorazne zdravstvene probleme, teško je uopće bilo zamisliti što bi Rubin trebao napraviti kako bi ga vratio na velika vrata glazbene industrije. 

Kao i nekoliko puta do tada, Rubin se odlučio na prokušani "manje je više" pristup te je odlučio ogoliti Cashovu muziku do čiste srži i esencija - na albumu će nastupiti samo jedan čovjek; jedan glas i njegova gitara. Tako je Johnny Cash sa šezdeset i jednom godinom po prvi put u životu sam samcat snimio album od početka do kraja i vjerojatno ni ne znajući postavio temelje onoga po čemu će ga pamtiti cijela jedna generacija slušatelja. Kada je nekoliko mjeseci kasnije, na proljeće 1994. godine izašao prvi iz serije 'American Recordings' albuma, bilo je vidljivo odmah na prvi pogled da je nešto fundamentalno drugačije, čak i prije nego je itko zapravo i poslušao CD. Pogledamo li naslovnicu albuma, vidjeti ćemo jednu sasvim jednostavnu fotografiju u sepia tonovima s monumentalnim natpisom "CASH", te stanovitog glazbenika u sred scene koja možda na prvi pogled ne govori puno, no meni je oduvijek davala dojam nadolazeće neminovne promjene, kao da nagovještava zatišje pred buru.

Očekivano ili ne, ovaj je album polučio značajan komercijalni uspjeh, kao i pohvale kako kritike, tako i fanova sa svih strana, ali je i ponovno prikazao Casha ne samo kao relevantnu, već i suvremenu ikonu modernog countryja. Kroz trinaest pjesama, što svojih, što obrada velikana kao što su Leonard Cohen, Tom Waits, Kris Kristofferson i slični, Cash je pokazao da još uvijek ima što za reći i da njegovo vrijeme još nije prošlo. Iako čvrsto ukorijenjen u sirovom i tradicionalnom countryju, prva kolaboracija Casha i Rubina donijela je i jednu neobičnu pjesmu imena "Thirteen" koju je za Casha napisao Glenn Danzig. Iako to tada, naravno, nitko nije mogao znati, upravo je to po mom mišljenju bio nagovještaj onoga po čemu će Rubinov angažman na Cashovim albumima postati itekako značajan, a to je nevjerojatno dobar osjećaj za povezivanje Casha s pjesmama i autorima s kojima on na prvi pogled nema praktički ništa zajednično.

Dvije godine kasnije se to moglo ponovno vidjeti i čuti kada je izašao novi nastavak American serije, 'Unchained', gdje između ostaloga imamo fenomenalnu obradu Soundgardenove "Rusty Cage". Za razliku od prvog albuma na kojemu je Cash nastupio samostalno, na ovom ga albumu prate Tom Petty i njegovi Heartbreakersi tako da je zvuk po mom mišljenju puniji, energičniji i zaokruženiji. Svakako treba spomenuti da je nezgodno uspoređivati ova dva albuma s obzirom da su po prirodi stvari potpuno različiti, no svaki na svoj način nose jednu osjetnu težinu i puni su kvalitetnih izvedbi. Za sljedeći nastavak je Cashu trebalo dobre četiri godine kada je svijetlo dana ugledao 'Solitary Man', po mom mišljenju apsolutno prelijep album sa šarenim izborom pjesama, počevši od Pettyjeve "I Won't Back Down", zatim preko naslovne stvari (originalno od Neila Diamonda) i možda i najdraže mi na albumu, fenomenalne U2-eve "One" pa sve do mirnih i tmurnih "I See a Darkness" od Bonnie Prince Billyja te "Would You Lay With Me In a Field of Stone" velikog David Allan Coe-a... 'Solitary Man' je album koji jednostavno funkcionira na svim frontama.

Sve ono u čemu je "trojka bila uspješna, "četvorka" je podigla na još jedan viši nivo i usudio bi se reći da je 'American IV: The Man Comes Around' možda i nešto najbolje što je Cash napravio u dugo dugo godina. Od samog početka albuma s naslovnom stvari koja je ujedino i jedna od posljednjih koje je napisao prije smrti, album drži istančanu apokaliptičnu notu koja se kasnije samo nastavlja preko nekoliko fenomenalnih obrada. Rekao je Cash svojedobno da je 'Personal Jesus' jedna od najpropovjednijih stvari koje je ikad snimio, iako to originalnom autoru, Martinu Goreu iz Depeche Modea nije uopće bila namjera. 'The Man Comes Around' nevjerojatno dobro hvata srž i razmišljanja čovjeka koji se bliži kraju života te je nevjeronatno koliko dobro neke od obrada funkcioniraju u tom kontekstu, posebno kad im se pridoda Cashov sirovi glazbeni stil i starački vokal. Iako se to posebno osjeti recimo na Stingovoj "I Hung My Head" ili "Bridge Over Troubled Water" Paula Simona, možda najjače udara u pjesmi koja će s vremenom postati sinonim ovog finalnog dijela njegove karijere - "Hurt".

Nevjerojatna je stvar s tom pjesmom činjenica da je Cashova verzija toliko urasla u kolektivnu svijest opće populacije da se u većini slučajeva misli da je "Hurt" u stvari njegova pjesma, dok se original Nine Inch Nailsa ne spominje toliko često. Primjer je to glazbnog djela koje je praktički promijenilo vlasnika s obzirom da je i sami autor, Trent Reznor, često znao reći da otkad je pogledao Cashov spot ta pjesma više ne pripada njemu. Ako vas ikad itko pita da mu date jedan konkretan primjer zašto su glazbeni spotovi bitni, pokažite mu "Hurt". Kao da nije bilo dovoljno što i sama pjesma zvuči kao posljednji oproštaj od života čovjeka koji je prošao kroz sito i rešeto, spot cijeli dojam podiže na jednu višu razinu, predstavljajući pritom savršenu sintezu zvuka i videa u kompletan audiovizualni uradak bolno teške atmosfere. Dok original Nine Inch Nailsa ostavlja jedan autodestruktivan dojam, Cashova verzija kao da šalje poruku čovjeka koji se po posljednji put pomirio sa sudbinom. Ne mogu uopće zamisliti kakav je osjećaj prolazio Reznoru kroz glavu dok je prvi put gledao spot, jer napisati jednu tako osobnu, emotivnu i introspektivnu pjesmu i onda doživjeti drugačiju verziju koja udara još jače na psihu zvuči istovremeno i kao prokletstvo i kao blagoslov. Mi kao slušatelji možemo samo biti sretni što na izbor imamo dvije toliko slične, a toliko različite verzije iste pjesme.

Nakon Cashove smrti u devetom mjesecu 2003. godine izašla su još dva posthumna albuma iz 'American' serije, 'A Hunderd Highways' 2006. te za kraj 'Ain't No Grave' četiri godine kasnije. Kao i ostatak serije, ova su dva albuma definitivno vrijedna slušanja i sadrže sličan miks obrada i pokoje originalne pjesme, ne mogu reći da su mi na istoj razini kao trojka i četvorka. Za mene osobno 'The Man Comes Around' je svojevrsni labuđi pjev jednog od najplodonosnijih američkih kantautora uopće i kad uzmemo u obzir sve faktore koji su nas doveli do nastanka tog albuma, treba se jednostavno stati i diviti ne samo Johnnyju Cashu, već i Ricku Rubinu bez kojeg ničega od ovoga ne bi bilo. Za mene su 'American' albumi dobrim dijelom i njegovo autorsko djelo, jer da ga nije bilo Cash bi smrt vjerojatno dočekao kao izblijedjela bivša zvijezda poznata zbog pjesama koje je snimio desetljećima ranije dok je bio mlad. Ovako je ipak pred smrt još jednom postao ne samo relevantan, nego i jednako bitan kao nekad davno. Ostavština Čovjeka u Crnom postala je još više besmrtna.