10 DOMAĆIH METAL IZDANJA KOJA SU ME OBILJEŽILA

Praktički od istog trena kad sam općenito krenuo slušati metal muziku, domaća scena mi je bila od jednake važnosti kao i ona strana te mi je veliki broj hrvatskih metal izdanja bitno utjecao na glazbeni ukus. Radi se tu o djelima koja ne samo da su ostavila trag na mene, već su se prometnuli u neke od najdražih mi albuma u životu i kojima se i dan-danas rado vraćam te ih slušam s istim žarom i guštom kao i mnogo poznatije internacionalne naslove. U ovom sam se tekstu htio osvrnuti na neke od njih, odnosno na one za koje smatram da bi ih svatko trebao poslušati barem jednom. Ima tu "pravih" albuma, no isto tako i EP-a i demo snimki... Kako god kategorizirali ta izdanja, smatram da vrijede vašeg vremena iako danas možda nisu toliko poznata.

• Death of Folk: Neverending At His Neverending Journey

Kroz sve godine slušanja muzike ja još uvijek do dana današnjeg na cijeloj svjetskoj metal sceni nisam uspio naći nešto slično ovom demou. Od prvog pogleda na naslovnicu, pa preko svih osam pjesama Death of Folk postižu neponovljiv osjećaj melankolije i onog stanja kad osjećate kao da dolazi nekakva velika, neminovna promjena. Ne znam to bolje opisati, žao mi je, znam da ovako zvuči pomalo blesavo, no pjesme mi stvarno ostavljaju takav dojam. Ovo je jedan fenomenalan pagan folk/black metal koji mi vjerojatno nikad neće dosaditi.

• Evil Blood: The Best Of... '83 to '86

Svojedobno sam bio praktički opsjednut ovim bendom jednom kad sam ih otkrio (a bome ih i danas volim poslušati), jer apsolutno mi je bilo nevjerojatno da se ne samo u Hrvatskoj, nego baš u Splitu moglo naći nešto ovog đira još tokom 80ih godina prošlog stoljeća. Ova je kompilacija svojevrsni presjek kompletne karijere Evil Blooda (do tada, naravno) kroz sve njihove inačice i imena koja su mijenjali, a praktički ne mogu nabrojati koliko puta sam odvrtio hitove kao što su "Carrie Whie Burn In Hell", "Sinful Nun", "Evil Blood" ili "S.A.D.O. Violence", a posebno pomalo netipičnu "To Hell & Back In One Day" koja mi je i danas ostala jedna od dražih thrash metal balada uopće.

• Inciter: Burned Out Cells

Inciter je bio možda i prvi hrvatski metal bend koji mi je ostavio dojam svjetske klase. Otkrio sam ih taman negdje kad su izbacili svoj prvi, a meni i najdraži album, 'Burned Out Cells', mada im je diskografija manje-više na konstantno kvalitetnoj razini. Ovdje mi je apsolutno sve odgovaralo i često ga znam upaliti kroz sve ove godine, jednostavno još uvijek pršti energijom i pjesme su mu zanimljive kao i prvog dana kad sam ih čuo. Nevjerojatno, ali prošlo je već evo okruglo dvadeset godina otkad je objavljen i bila bi stvarno prva liga da bend to nekako obilježi umjesto da (nažalost) konstantno nastupaju kao Metallica tribute.

• Machine Insufficiency: Last Bridge Burning

Ovdje ću malo obrnuti ploču s obzirom da sam na muziku Machine Insufficiencyja prvo "pao" pogledavši ih na Oluja Festu u Kocki gdje su me apsolutno oduševili čistom sirovom energijom na nastupu te su definitivno bili bend večeri. Njihovim sam se studijskim izdanjima vratio retroaktivno nakon toga i ponajviše se zadržao na EP-u 'Last Bridge Burning' iz 2006. godine. Prava je šteta što nisu snimili više muzike jer osim ovog izdanja imaju sve skupa još par demo snimki i pravo im nedostaje neko dugosvirajuće izdanje. Ma_In su tada zvučali potpuno profesionalno i moderno, no ni danas ove pjesme nisu izgubile ništa na svježini i energičnosti po kojoj im je rijetko tko na domaćoj sceni mogao parirati.

• Moltencore: Infinite Metamorphosis

'Infinite Metamorphosis' je bio prvi album za koji sam radio kompletan dizajn artworka, bookleta i svega ostaloga i zbog toga će mi svakako zauvijek ostati urezan u pamćenje, no stavimo li sve to po strani, Moltencoreovo jedino full-length izdanje idalje je jedan nevjerojatno konzistentan moderni melodeath koji gazi od prve do zadnje sekunde. Nema ovdje ništa laganijih ili nekakvih blagih elemenata, jer radi se o baš nabrijanom i čvrstom melodičnom deathu s vrhunskim riffovima i još boljim melodijama. Od favorita bi svakako izdvojio recimo stvari "Beyond Your Comprehension" ili pak "Weakest Link", mada je svih jedanaest stvari tu negdje po kvaliteti.

• Rising Dream: The Spheres

Ovo je zapravo bilo skroz dobro izdanje sad kad pogledam unazad. Pravi zanimljivi power metal sa hitoidnim, zaraznim i pamtljivim stvarima poput "Bird of Prey", "Trivial No More" i "To Dream Alone", na tragu onog kićastijeg europower metala s početka milenija. Šteta što nisu uspjeli toliko vjerno i efektivno prenijeti energiju i na album 'Failed Apocalypse' godinu kasnije jer su mi ove ranije verzije pjesama zvučale puno bolje nego te s albuma. Iako su kasnije promijenili ime u Arises pod kojim djeluju i danas te iz koncerta u koncert dokazuju da su prava pravcata mašinerija, moram priznati da mi baš fali čuti ove pjesme Rising Dreama uživo.

• Stimulans: No Words

Da su samo malo jače gurali glazbenu karijeru, mogli su postati jedan od najboljih heavy metal bendova koje je ova država ikad imala. Ovako smo ostali na svega dva albuma i jednoj demo snimci, a upravo mi je ona bila pravo pravcato otkrivenje još od trenutka kad sam je prvi put čuo. Verzije ove četiri pjesme sa 'No Words' demo albuma zvuče mi bolje nego one na prvijencu 'Dust' koji je izašao pet godina kasnije (mada je i cijeli taj album stvarno odličan) i naprosto je nevjerojatna kvaliteta koju su još tada pokazivali. Kao što rekoh, ovdje imamo svega četiri pjesme i svaka stvarno valja, no "Sacrifice" i "Train" su jednostavno toliko fenomenalne da ih bez problema mogu vrtiti ispočetka i ispočetka.

• Usud: Creator's Sorcery

Uvijek mi je žao što je Usud izbacio samo tri albuma... Srećom, svaki od njih odiše svjetskom kvaitetom fenomenalnog death metala i iako mi stilski možda najbolje leži treći 'As Old As the Hills' na kojem su otišli u nešto eksperimentalnije vode, svojevremeno sam ovaj drugi, 'Creator's Sorcery' slušao do iznemoglosti, a i još uvijek ga volim zavrtiti. Nema ovdje loše pjesme, doslovno gaze i melju od prve do zadnje stvari i da moram izabrati favorite, ne bi se nikad mogao odlučiti između "Morning Light", "Death Coil" i "Arkay, the Enemy". Razbijačina samo takva, doslovno svjetska klasa.

• Valium: Epitaph

Značaj ovog demo albuma se više očituje u tome što je Valium bio i ostao jedini metal bend s područja Makarske Rivijere koji je u stvari izbacio pravu studijsku snimku koju se zapravo i moglo nabaviti na CD-u. Svirali su nekakav neobični miks proga i gotha i iako su kasnije izbacili par dugosvirajućih albuma, 'Epitaph' mi je nekako ostao najupečatljivije njihovo izdanje. Drago mi je da sam ih svojevremeno uspio uhvatiti i par puta uživo gdje bi osim svojih pjesama ubacili i pokoju obradu (recimo "Temple of Love" i "Only For the Weak"). Kasnije su još više otišli u nekakve čudne vode i promijenili ime u Synthetic Scar, no tada su već ispali iz sfere mojih interesa.

• Vega: Iz Sjene Dubina

Iako mi je Stimulans bio jedan od najboljih tadašnjih heavy metal bendova s ovih područja, prvi album Vege nije bio daleko od njih. Posebnu mu je čar dodavala činjenica da su pjevali na hrvatskom jeziku što je (za mene barem) tada bio popriličan raritet s obzirom da su se skoro svi tadašnji bendovi fokusirali na izričaj na engleskom. S trajanjem od skoro sat vremena, 'Iz Sjene Dubina' nudi zavidnu količinu kvalitetnog materijala koji svako toliko volim zavrtiti i podsjetiti se koliko mi u stvari leži ovakvo nešto.