Taktovi

Znamo valjda svi već iz iskustva da veliki broj metal i rock bendova izvlači inspiraciju za tekstove pjesama  iz raznoraznih literarnih djela praktički još otkad ti žanrovi postoje. Baš zbog toga zvuči neobično da je "Moby Dick" Hermana Melvillea, jedno od najpoznatijih i usudio bi se reći kapitalnih djela književnosti zapadnog svijeta, svoju glazbenu adaptaciju unutar spomenutih žanrova dobio tek polovicom dvijetisućitih. Međutim, najbolja stvar oko svega je u tome što smo u rasponu od samo dvije godine dobili ne jedan, već dva albuma inspirirana ovim svevremenim američkim klasikom, a koja su nam prezentirala Melvilleovu priču kroz dva potpuno različita pristupa. Ovakve su me dualnosti uvijek privlačile jer odlično pokazuju kako jedno umjetničko djelo može ostaviti potpuno drugačiji dojam na dvije grupe ljudi (odnosno dva benda), do te mjere da iako obrađuju istu temu, njihove polazišne točke, a sukladno tome i krajnji rezultati djeluju kao dva različita svemira. Sličan prim...

Praktički od istog trena kad sam općenito krenuo slušati metal muziku, domaća scena mi je bila od jednake važnosti kao i ona strana te mi je veliki broj hrvatskih metal izdanja bitno utjecao na glazbeni ukus. Radi se tu o djelima koja ne samo da su ostavila trag na mene, već su se prometnuli u neke od najdražih mi albuma u životu i kojima se i dan-danas rado vraćam te ih slušam s istim žarom i guštom kao i mnogo poznatije internacionalne naslove. U ovom sam se tekstu htio osvrnuti na neke od njih, odnosno na one za koje smatram da bi ih svatko trebao poslušati barem jednom. Ima tu "pravih" albuma, no isto tako i EP-a i demo snimki... Kako god kategorizirali ta izdanja, smatram da vrijede vašeg vremena iako danas možda nisu toliko poznata. Death of Folk: Neverending At His Neverending Journey Kroz sve godine slušanja muzike ja još uvijek do dana današnjeg na cijeloj svjetskoj metal sceni nisam uspio naći nešto slično ovom demou. Od prvog pogleda na naslovnicu, pa preko svih os...

Klasične recenzije albuma (pogotovo dugačke) nisu nešto o čemu često volim pisati ili pričati, no ovaj put ću ići malo kontra intuicije jer bi stvarno volio reći par riječi o 'No Exit', četvrtom albumu američkog prog metal benda Fates Warning. Za mene je osobno Fates Warning možda i najbolji prog metal bend koji je ikad stao na ijednu pozornicu, kako studijski tako i uživo i poprilično sam subjektivan po ovom pitanju, no potruditi ću se biti razuman koliko god je to moguće. Za razliku od mnogih drugih klasika ovog benda, čini mi se da se o 'No Exit' ne priča toliko često te da je sam album marginaliziran i od strane publike i od strane benda, no za razliku od sličnih situacija kod nekih drugih albuma i drugih bendova, mišljenja sam da ovdje za takve doživljaje postoji jako dobar razlog. Suprotno od velikog broja drugih bendova koji su doživjeli korjenitu promjenu zvuka s promjenom pjevača, kod Fates Warninga ta tranzicija isprva nije bila toliko očita. Dolazak Raya Alde...

Mislim da ćemo se složiti da se u pričama o Black Sabbathu manje-više uvijek vrte iste teme. Ili je to konstantno razglabanje o prvih osam albuma s Ozzyjem ili pak o ona tri, odnosno četiri računamo li 'The Devil You Know', kada je Dio preuzo mikrofon. Tu i tamo ako zagrebemo malo dublje ispod površine nađemo poprilično manju grupu fanova koji vole albume s Tonyjem Martinom (s razlogom ako mene pitate, jer radi se o većinom odličnim ostvarenjima), a svako toliko se spomene i kontroverzni Iommijev originalno zamišljeni solo album 'Seventh Star' koji je zbog pritiska izdavačke kuće izašao pod Black Sabbath imenom. Međutim, u moru tih konstantnih turbulencija po pitanju promjena u postavama i raznoraznih varijanti Sabbathovog zvuka, imam osjećaj kao da se jedan album nepravedno zapostavlja više nego ijedan od ovih ranije navedenih. Iako je originalno izašao svega dvije godine nakon fenomenalnog 'Mob Rules' i sadrži trojicu od četvorice članova originalne i klasične...

Općenito gledano, ne mogu se baš nazvati ljubiteljem live albuma. U moru raznoraznih diskografskih izdanja omiljenih mi bendova, kod rijetko kojega sam do sada naišao na live album koji mi se baš onako jako urezao u sjećanje, prvenstveno zato što dobar dio njih ne odrađuje kako treba onaj esencijalni dio posla po pitanju utjelovljenja "živog" osjećaja i energije benda s koncerta. Međutim, iako su u manjini, pozitivni slučajevi ipak postoje, a u tekstu dolje naveo sam deset meni najdražih live albuma koje i dan-danas volim i aktivno slušam ispočetka i ispočetka. Metallica: Live in Mexico City (1993.) Realno, kompletan box set 'Live Shit: Binge & Purge' zaslužuje biti na listi najboljih live albuma uopće s obzirom da su i koncerti iz San Diega i Seattlea apsolutno vrhuski, no svojevremeno sam baš ovaj iz Mexico Cityja vrtio u nedogled. Nastao je u periodu promocije 'Black Albuma' kada je bend po mom mišljenju bio na apsolutnom vrhuncu što se tiče kvalitete i...

Dakle, 'St. Anger', poslovično najgori metal album svih vremena. Iako ovu laskavu titulu realno može ponijeti prava gomila albuma, vjerujem da nijedan od njih nije toliko globalno omražen kao 'St. Anger'. Album je to koji je praktički nadišao granice samog žanra te ga stoga nije neobično vidjeti na listama najgorih albuma općenito, ne samo u metalu. Realno, s razlogom. Zvuk je grozan, o bubnjevima je već sve rečeno sto puta, pjesme su apsolutno preduge i repetativne, itd itd... Sve to stoji i po tom pitanju stvarno ne želim nikoga uvjeravati u suprotno, no mišljenja sam da njegov nastanak i na kraju krajeva finalni rezultat treba gledati kroz prizmu vremena i uvjeta u kojima je nastao. Naslov ovotjednog teksta je ovakav upravo zato što stvarno i iskreno smatram da je 'St. Anger' jedan od najhrabrijih albuma ikad objavljenih, od strane bilo kojeg benda. A evo i zašto. Ako mene pitate, 'St. Anger' je album koji bi bez problema mogao uništiti karijeru bilo ...

Bila je ovo vrlo zanimljiva godina što se tiče domaćih (čitaj: hrvatskih) izdanja ako mene pitate. Stilski je bila dosta šarena i našlo se interesantnih albuma na raznim frontama, a među zanimljivijim stvarima mi je svojevrsni revival heavy i speed metala, nešto što je prijeko bilo potrebno sceni prezasićenoj ekstremnijim podžanrovima. Nemam ništa ni protiv njih, naravno, ali drago mi je da imamo sve više i više raznolikosti tako da će svatko moći naći nešto za sebe. Ove sam godine preslušao nešto više od 20ak hrvatskih albuma i EP-a, a dolje su navedeni neki od favorita kojima sam se najviše vraćao i za koje smatram da definitivno vrijede vašeg vremena.     Pa krenimo, abecednim redom: Bezdan: Upon the Altar Po naslovnici sam očekivao još jedan by-the-numbers klasični black metal, no moram priznati da sam se više nego ugodno iznenadio kad sam odmah u početku slušanja shvatio da se radi o nekakvom black/thrash hibridu. 'Upon the Altar' je baš ono super album, u jednu ruku jedn...

Prog metal i prog rock su žanrovi koji su po mom mišljenju prošli neke od najvećih glazbenih evolucija te se granaju u nevjerojatno šarolikim pravcima. Od začetnika žanra koji su miješali raznorazne stilove nerijetko poprilično udaljene od konvencionalnog rocka, pa sve do današnjih modernih progresivnih metal bendova koji s ovim prvima nemaju previše dodirnih točaka, prog je oduvijek bio čudna biljka koja je naizgled "teška" za zavoljeti, no jednom kad se probije u srž stvari, nudi mnogo toga zauzvrat.  Danas su progresivni metal i progresivni rock pojmovi koji obuhvaćaju ogroman spektar bendova koji naizgled i nemaju mnogo toga zajedničkog, no sve ih krasi odlika da se ne boje (ili se pak svojedobno nisu bojali) eksperimentirati i pomicati granice konvencionalne muzike. Nađe se stoga tu prava pravcata gomiletina feonomenalnih albuma, a ovom prigodom sam se osvrnuo na njih deset koji su ostavili najjači trag na mom glazbenom ukusu. Pa krenimo, abecednim redom:  Cynic: Traced ...

Norveškim "klasičnim" black metal bendovima 90ih nije trebalo dugo da krenu s eksperimentiranjem. Jednom kad su postavili temelje žanra, dobar dio njih se okrenuo drugačijim glazbenim smjerovima te je u većoj ili manjoj mjeri počeo ubacivati elemente raznoraznih žanrova, s ovakvim ili onakvim uspjehom... Primjera radi, Enslaved su od samih početaka imali suptilnu progresivnu crtu, no s albumom 'Mardraum - Beyond the Within' rekao bih da su tu progresivu odlučili staviti u prvi plan, Satyricon su sa 'Rebel Extravaganza' ubacili elemente industriala, Dimmu Borgir su na 'Puritanical Euphoric Misantrophia' otišli u simfonične vode, The Covenant su s promjenom imena u Kovenant prešli na elektroniku, Ulver je već u potpunosti napustio black metal te su zaplivali kroz gomilu raznoraznih glazbenih pravaca. Bilo je tu, naravno, i starosjedioca koji su nastavili gurati po svome, poput Darkthronea ili Immortala, mada su i kod njih bile vidljive određene promjene,...

Oduvijek mi je išla na živce ona podjela "mi kontra njih" kad se nekad davno spominjalo pankere, kao da smo predodređeni za biti nekakvi smrtni neprijatelji po pitanju muzike. Punk muzika je realno obilježila moj glazbeni ukus tek u marginalno manjoj mjeri od metala, rocka i sličnih, tako da i danas rado slušam pravu gomilu bendova tog glazbenog opredijeljenja, a rado ću otići i na koncerte kako poznatih, tako i lokalnih bendova.  Kroz ovaj tekst sam pokušao predstaviti deset punk albuma (bilo studijskih, bilo best-of kompilacija ili pak EP-a i demo snimki) za koje smatram da su ostavili itekako jak otisak na mom sveukupnom glazbenom identitetu. 1. Ramones - Anthology A mislim, realno, odakle drugo krenuti nego od Ramonesa? U svijetu punk muzike Ramonesi su ajmo reći nekakav logičan početak s kojim manje-više svatko starta, tako da nije za čuditi se što je i kod mene upravo ovaj bend bio početak svega. 'Anthology' svakako nije studijski album, no fenomenalan je presje...