ĐAVOLJI BLUES

Glenn Danzig, John Christ, Eerie Von i Chuck Biscuits - Četiri vrhunska glazbenika koji su stvorili četiri vrhunska albuma. 

Imam osjećaj da se Danzigu (kao bendu) praktički uopće ne priča, što je prava šteta s obzirom da se po mom mišljenju na svjetskoj metal sceni ni prije ni poslije nije pojavilo ništa što bi se moglo staviti u isti koš s njima, pogotovo kad pričamo o unikatnom i itekako prepoznatljivom im stilu koji su svirali između 1988. i 1994. godine, odnosno na prva četiri albuma. Iako bend još uvijek postoji i aktivno nastupa po koncertima te nas svako toliko počasti novim albumom, jednom kad su korjenito promijenli postavu između četvrtog i petog albuma, kao da su izgubili onu iskru koja ih je krasila u početku.

Karijera Glenna Danziga će, naravno, uvijek biti prvo i glavno usko vezana za Misfitse, no ono što je napravio nakon njihovog raspada po mom mišljenju itekako vrijedi spomena, iako se radi o skroz drugačijem izričaju. Samhain je kao njegov možda i najmanje eksponirani projekt bio nekakav neobični miks raznoraznih stilova, no tek kad se rebrandirao pod vlastitim prezimenom i 1988. godine objavio istoimeni album, stvari su sjele na mjesto. U vrijeme kada su raznorazni ekstremniji podžanrovi metala polako počeli ulaziti u oko javnosti te na taj način nagovijestili velike promjene koje će nastupiti u sljedećem desetljeću, Danzig i ekipa učili su nešto potpuno suprotno od toga - okrenuli su se skroz unatrag i u svoj stil utkali jedan potpuno arhaičan izričaj koji nije proizlazio iz klasičnog heavy metala ili hard rocka (tj. bar ne u potpunosti), već je inspiraciju crpio od još par desetljeća unatrag, vraćajući se sve do Roberta Johnsona, Howlin' Wolfa, Willija Dixona i nebrojnih drugih starih bluesera. U vrijeme kad je kompletno cijela metal scena išla naprijed, njih su četvorica povukla kočnicu i odlučili svirati modernu verziju starog, iskonskog bluesa fokusirajući se na njegovu mračniju stranu i u agresivnijem izdanju. 

Prvotna ideja za ovaj tekst mi je bila obraditi zasebno svaki od ova četiri albuma, no mislim da ipak neću učiniti takvo nešto, odnosno neću secirati pjesmu po pjesmu. Radije ću reći da sva četiri albuma objavljena između 1988. i 1994. godine u suštini sadrže istu gore opisanu srž, no uz neke bitne razlike među njima. Prvi i istoimeni album možda i najviše naginje na tradicionalniji, odnosno klasičniji metal te je istovremeno polučio vjerojatno i najveći hit ovog benda, pjesmu "Mother" usmjerenu ka Tipper Gore i njenoj PMRC kampanji. Stvar je to koja će se i dan-danas najčešće spomenuti ukoliko se o Danzigu priča van konteksta Misfitsa i koja se, usudio bih se reći, kroz godine prometnula u pravi pravcati rock klasik koji će često prepoznati i voljeti i oni koji ne prate alternativnu glazbenu scenu toliko aktivno. Međutim, prava stvar je po mom mišljenju krenula s drugim albumom 'Lucifuge' koji je puno jači naglasak stavio na blues stranu bez pretjeranog egzibicionizma na instrumentima; samo čisti sirovi blues rock i Glennov vokal koji je kao stvoren za ovako nešto. Pjesme poput "Snakes of Christ", "Tired of Being Alive" ili "Killer Wolf" za mene su praktički esencija svega onoga što ovaj bend čini unikatnim. 

Dvije godine kasnije se pojavio 'How the Gods Kill', možda i najozbiljnije i najposebnije izdanje ovog benda gdje su osim blues elemenata počeli ubacivati i doom elemente, podižući pritom dojam do maksimuma. Dalo bi se o tome raspravljati, no ako realno pogledamo stvari usudio bih se reći da je upravo ovaj album trenutak kad je ova četvorka dosegla svoj kreativni vrhunac, posebno na pjesmama poput "Godless", "Bodies", "Dirty Black Summer", "When the Dying Calls" i fenomenalne naslovne stvari. Nakon toga su još dvije godine trebale proći kako bismo dobili '4P', posljednji album na kojem je sudjelovala kompletna klasična postava. Mišljenja sam da je ovaj album možda i najmanje eksponiran od prva četiri, no meni se osobno jako sviđa, pogotovo zato što se na njemu može naći i nešto suptilnih gothic utjecaja, a donio je klasike poput "I Don't Mind the Pain", "Until You Call On the Dark" ili "Going Down to Die".

Nakon "četvorke", došlo je do gotovo kompletne promjene benda s obzirom da su Christ, Von i Biscuts otišli svatko svojim putem, ostavivši samog Danziga da se snalazi s novom postavom. Iako je nekoliko narednih albuma također donijelo plejadu vrhunskih pjesama (poput recimo "Come to Silver" s odličnim solom Jerrya Cantrella kao jedne od najboljih pjesama Danziga uopće) u novom stilu inspiriranom industrial muzikom, nekako to jednostavno nije bilo to. Čar originalne postave jednostavno kao da je nestala preko noći jer za razliku od kasnijih albuma, prva četiri su imala onaj nevjerojatno jako izražen osjećaj da su na njima sudjelovale četiri ravnopravne osobe i gdje svačiji angažman ima jednaku težinu. Jedna od možda najboljih stvari kod klasične Danzigove postave leži u tome što se radilo o nevjerojatno talentiranim glazbenicima iz čije je svake note prštao talent, a bez da su forsirali instrumente ili se kurčili s njima kako kakvi shredderi. Njihova muzika nije djelovala komplicirano, no istovremeno je bila toliko unikatna i posebna da se ne mogu sjetiti nijednog benda ni prije ni poslije njih koji je uspio postići isti efekt. 

U moru stoner rock/metal booma prije 15-20 godina kada je izgledalo da je praktički svako drugi bend na planeti inspiriran kako ranim Sabbathima (koji su uvijek imali ogromnu dozu bluesa u svom zvuku) tako i općenito blues muzikom, niti jedan od njih nije uspio postići efekt "zle" strane starih blues majstora kao što su to učinili njih četvorica. Po mom mišljenju, Danzigova prva četiri albuma su uspjela ne zato što su zvučali moderno ili inovativno, već zbog toga što su uspjeli postići glazbeno-tematsku sintezu svega onoga zbog čega su se u ranom 20-om stoljeću ispredale zlosutne legende o prodaji duše Sotoni, o sastancima na raskršću, o zlima pravog, realnog svijeta i o mnogim sličnim temama te su ih reinterpretirali publici novog, modernog doba. 

Glenn Danzig, John Christ, Eerie Von i Chuck Biscuits - glazbeni endemi koji su u kombinaciji stvorili možda i neke od najboljih albuma koje su rock i metal svijet ikad vidjeli.