KU*CEM U KOLJENO

...ilitiga uspon i pad Jona Schaffera i Iced Eartha.

Prošlo je evo malo više od pet godina otkad je dotični zajedno s još par tisuća Trumpovih pristalica odlučio pokušati izvesti nasilni ulazak u zgradu Kapitola u Washingtonu u sklopu prosvjeda protiv rezultata predsjedničkih izbora koje je njihov kandidat izgubio. Cijeli taj događaj je prošao tako kako je prošao, (očekivano) bez da je postigao ikakav cilj, nekoliko ljudi je umrlo, a naš Schaffer je praktički preko noći usrao sve ono što je s Iced Earthom stvarao desetljećima.

Jebo te život da te jebo, ne znam šta drugo da kažem. Taj je bend bio jedan od kamenova temeljaca na kojima je izgrađen cijeli moj glazbeni ukus, još od prvog puta kad sam ih čuo negdje oko vremena kad su izbacili sedmi album po redu, 'The Glorious Burden' i znam da je ovo što ću reći sljedeće itekako subjektivno, no po meni su u tom trenutku imali jedan od najkvalitetnijih runova albuma na cijeloj metal sceni. Bio je to bend koji je do tada uspješno preživio promjenu četiri pjevača od kojih je svaki imao svoj upečatljivi stil. Možemo mi spominjati koliko god oćemo da je Matt Barlow definirajući faktor Iced Eartha, no činjenica je da je upravo Jon Schaffer od početka do kraja postojanja ovog benda bio i ostao element zbog kojeg je ovaj bend uživao status koji je imao kroz devedesete.

Stvar s uspjehom Iced Eartha je u tome što su uvijek bili bend koji je praktički funkcionirao van okvira vremena u kojem se nalazio. S obzirom da su prvijenac objavili 1990. godine teško je reći da su slijedili ikakve trendove, bilo one od prošlog desetljeća, bilo one koji su se u to vrijeme počeli pojavljivati i koji će definirati sljedećih desetak godina. Kroz svoju vlastitu varijantu heavy/thrash/power metala (ovisi kako na kojem albumu), Iced Earth je uvijek djelovao kao bend koji gura svoj pravac inspiriran raznoraznim utjecajima izmiksanim i destiliranim u jedan zanimljivi i unikatni stil koji iako je na momente djelovao jednostavno i predvidivo, nitko u potpunosti nikad nije uspio kopirati kako treba. Posebno se to, naravno, osjetilo na ona četiri albuma kada je Barlow bio za mikrofonom, no čak i s njegovim odlaskom kasnije kada im je Tim "Ripper" Owens friško došao iz Judas Priesta, Iced Earth je još uvijek bio bend čiji je svaki album trebalo provjeriti i detaljno preslušati. Međutim, kako to obično biva u bendovima gdje jedan čovjek drži primat, konstantne rošade postave značile su da je cjelokupno postojanje benda u opasnosti da se uruši uslijed potencijalnih loših odluka te iste osobe, bilo da se radi onima poslovne ili pak privatne prirode. Kod takvih bendova jednostavno ne postoji opcija rješiti se problematičnog člana ukoliko je taj član zapravo jedini koji je osnivač, a ujedino i "vlasnik" benda. 

U vremenu kad je Schaffer odlučio jurišati na washingtonski Kapitol, Iced Earth možda više stvarno nije bio toliko zanimljiv što se studijskih izdanja tiče, no po meni su još uvijek itekako vrijedili kao live bend s obzirom da su i sa Stu Blockom za mikrofonom zvučali ne samo pristojno, već vrlo dobro. Nove su albume izbacivali solidnim tempom, svirali su svugdje po svijetu i općenito živjeli od muzike koju su stvarali. I onda u jednom danu upropastiš sve ono što si gradio još tamo od kraja osamdesetih, radi jednog apsolutno suludog privatnog cilja koji je od samog početka svakoj iole normalnoj osobi djelovao besmislen i potpuno lišen svake pameti, da ne kažem možda još neki vulgarniji pojam. Na stranu to što neki od nas bez problema odvajaju umjetnost od umjetnika te nas često njihovi privatni stavovi ne koče da uživamo u njihovoj muzici (nivo takvog "odvajanja" je naravno subjektivna stvar svakoga od nas), praktički teroristički napad na društveni poredak propisan ustavom SAD-a je nešto što očekivano jednostavno ne može proći nekažnjeno unutar granica te države. Mislim, ako ćemo iskreno, ja svakako još uvijek volim i slušam Iced Earth, a mišljenja sam da isto to čini i veliki broj ljudi u svijetu, što se recimo vidi po itekako uspješno održanoj "The Dark Saga" turneji Barlowovog novog benda Ashes of Ares, no isto tako treba hladne glave reći da je Schafferov potez 6. siječnja 2021. godine kojim je zapečatio svoju karijeru stvarno bio na granici zdravog razuma. Ljudi se vole busati pojmovima "cancel kulture" za raznorazne stvari u današnje vrijeme, no po mom mišljenju ovo jednostavno ne može ići u isti koš s nekim takvim stvarima. Schafferovo učešće u jurišu na Kapitol je za mene jednostavno utjelovljenje pojma "play stupid games, win stupid prizes", jer ne mogu vjerovati koliko napumpane glave moraš biti da uopće pomisliš da će takvo nešto donijeti išta korisno, a kamoli još da zanemariš sasvim realnu i opravdanu opasnost da praktički zauvijek upropastiš šansu za nastavkom karijere u poslu kojeg voliš i u kojem uživaš zadnjih trideset godina.

Očekivano, nakon svega što se dogodilo, Schaffera su napustili svi članovi benda, razišao se i njegov projekt Demons & Wizards koji je gurao sa Hansije Kürschom iz Blind Guardiana, otkantala ga je i velika izdavačka kuća Century Media te je Iced Earth praktički preko noći postao bend s kojim nitko ne želi imati posla. 

Eto, pet godina kasnije još mi uvijek nije jasno što je Schafferu sve to trebalo. Još me više "boli" sve skupa zato što je Iced Earth stvarno bio i ostao jedan od omiljenih mi bendova kroz sve ove godine i koliko god mi možda ovih posljednjih nekoliko albuma nisu bili toliko zanimljivi, uvijek mi je bilo drago preslušati ih kad bi izašli. Kvalitetom definitivno jesu slabiji od onih klasika iz sredine devedesetih, pa čak i od onih par s početka novog milenija, no svi su oni idalje zadržali onaj karakteristični Schafferov štih i stil zbog kojeg ih je vrijedilo provjeriti.

Iskreno, ne bi me čudilo da se Schaffer na kraju ipak u jednom trenutku ponovno pojavi pod Iced Earth imenom, posebno s turnejama na nekim manje eksponiranim mjestima u svijetu. Kao što rekoh, mene taj njegov potez ne dira toliko iako smatram da s razlogom plaća cijenu toga što je napravio, no koliko vidimo i puno veći ljudski šljamovi bez problema idalje uspješno okupljaju glazbenike oko sebe i nastupaju ovdje i ondje. Kad je Tim Lambesis po tko zna koji put mogao oformiti As I Lay Dying nakon svih sranja koja je radio i koja još uvijek radi, kad postoje ljudi koji će idalje dati novce pedofilu Dagonu kako bi gledali Inquisition uživo i slično, ne sumnjam da će i Schaffer prije ili kasnije ponovno naći put do publike. Cilj ovog teksta mi nije bio držati nekakvu moralnu vertikalu niti govoriti vama, čitateljima, što u takvim situacijama trebate napravati jer svatko od nas povlači vlastitu granicu na nekom vlastitom mjestu. Ne, cilj je bio isključivo izbaciti frustraciju vezanu za jedan čisto idiotski i imbecilni čin čovjeka čiju muziku i danas volim.

Na kraju krajeva, vidi se da su to amerikanci i da nemaju pojma šta rade. E moj Schafferu, ako si već htio sjebati državu, trebao si se prvo malo okrenuti ka Balkanu i naučiti nešto od glazbenika s ovih prostora o tim stvarima. Ovdje se država bez ikakvih pravnih posljedica legalno pljačka u suradnji s trenutnom vlašću.