TOČKA BEZ POVRATKA

Ako bi morao odrediti jedan točan i konkretan trenutak kad se apsolutno sve promijenilo u Dream Theateru, rekao bih da je to bilo onog trena kad je Kevin Moore odlučio otići.

Nije do toga, naravno, došlo preko noći, no iskreno smatram da je Mooreov odlazak bio poprilično jak katalizator promjena kroz koje će ovaj bend kasnije prolaziti, do trenutka kad su kada su postali nešto što se u suštini meni osobno i ne sviđa previše. Stvar je tu (kao i s manje-više svime u životu) osobnog ukusa i ne očekujem da ćete se svi vi koji čitate složiti s ovim dolje napisanim, no svejedno bi htio reći par riječi o tome zašto smatram da je tamo negdje sredinom 1994. godine došlo do korjenitih promjena u zvuku ovog benda iako je četiri petine tadašnje klasične postave još uvijek bilo tu.

Kada gledamo status koji Dream Theater danas uživa, skoro pa je lako zaboraviti da je postojalo vrijeme kada je ovaj bend njegovao zvuk koji nije djelovao kao kolekcija izoliranih virtuoznosti na instrumentima, već kao pravi pravcati kompaktni i homogeni "orkestar" gdje se izvođači međusobno nadopunjuju i potpomažu bez nekih prevelikih solističkih izdvajanja. Opet, nije se ni to promijenilo u dan-dva niti smatram da je Moore tu jedini "krivac", no pogledamo li nekoliko prvih albuma ovog benda, a zatim stvari koje su radili recimo od 'Six Degrees of Inner Turbulence' naovamo, jasno se može vidjeti i čuti razlika u pristupu skladanju.

No ajde, da se vratimo na početak. Prva tri albuma na kojima se bend sastojao od Johna Petruccija, Johna Myunga, Mikea Portnoya, Kevina Moorea i Jamesa LaBriea (odnosno Charlija Dominicija na prvijencu) odlikuje se jednim poprilično "smooth" zvukom (u nedostatku boljeg opisa) koji je još uvijek puno inspiracije vukao iz najvećih im uzora kao što su recimo Rush, Genesis i Yes te klasičnog heavy metala i zvučne estetike osamdesetih na tragu Maidena, Judasa i sličnih izvođača. Stil koji su tada svirali svakako je već onda davao do znanja da se radi o vrsnim glazbenicima i pravim pravcatim majstorima na svojim instrumentima, no ono što se meni posebno sviđa je to što su ti instrumenti uvijek bili u službi pjesme, odnosno glazbenici uvijek plešu na rubu tog ajmo reći dobrog ukusa po pitanju iskazivanja talenta, no nikad ne prelaze preko njega. S druge strane, na kasnijim, modernijim albumima imam baš suprotan dojam, kao da su pjesme počele biti u službi instrumenata. Za razliku od tih kasnijih albuma, na prva tri praktički ne postoje elementi koje bi mogao odrezati s bilo koje pjesme, a da bi mi se ukupni dojam zapravo popravio. 

E sad, po mom mišljenju Kevin Moore je imao jako puno utjecaja po tom pitanju, mada to ne mogu potkrijepiti nekim čvrstim dokazima. Bacite li oko na creditse Dream Thaterovih pjesama, vidjeti ćete da su kao autori muzike u gotovo svim slučajevima potpisani svi članovi zajedno, tako da ovako na prvu ne možemo znati koliko je tko zapravo tu pridonosio (izuzev nekoliko izoliranih slučajeva), no mom uhu se čini da je Moore ponajviše bio zaslužan za onaj elegantiji i atmosferičniji zvuk koji je pjesmama davao dubinu i karakter. Za razliku od Dereka Shereniana i Jordana Rudessa koji su ga naslijedili i čiji stilovi više naginju na tehničku stranu, Mooreov stil se odlikuje slojevitošću kroz koju je rani Dream Theater ostavljao dojam sličan kao kad gledate neku umjetničku sliku - što je više promatrate (ili u ovom slučaju slušate), to se sve manje fokusirate na one najizraženije elemente (kao što su vokal, gitara i bubnjevi recimo) te do vas dopire sve ono u pozadini, ono što je možda na prvi pogled nevidljivo ili što ste nesvjesno zanemarili. Mooreov je zvuk bio kao korijenje koje je držalo ostale glazbenike u bendu da se ne odvoje od tla i nekontrolirano lete zrakom. 

Na prvom albumu 'When Dream and Day Unite' to možda i nije toliko osjetno s obzirom da je tu gotovo cijeli bend još uvijek poprilično jasno i neskriveno kanalizirao utjecaje iz osamdesetih, no već se i tu osjetilo koliko je njegov zvuk u stvari prisutan, bez da ikad preuzme puni primat. Dobar su primjer recimo pjesme "A Fortune In Lies" ili "Afterlife" koje su, iako prvenstveno gitaristički nastrojene, dobile jednu skroz drugu dimenziju s Mooreovim klavijaturama. Bi li funkcionirale bez njega? Vjerojatno bi, no usudio bi se reći da bi im falio taj faktor dubine o kojem sam pričao ranije. Na sljedećem albumu 'Images and Words' Mooreov je utjecaj još očitiji i izraženiji, da bi vrhunac postigao na 'Awake', za mene možda i najboljem albumu benda. Preslušamo li sva tri prva albuma benda uzastopno jedan za drugim, možemo primjetiti kako se Mooreov stil mijenjao od šarolikog i gotovo kićastog izričaja na prvom, preko pompoznijeg na drugom, pa sve do ozbiljnog, a na momente i gotovo frustriranog i depresivnog na trećem albumu. Razvoj je to koji je po mom mišljenju kulminirao na jedini način na koji je mogao, pjesmom "Space-Dye Vest" kao svojevrsnim Mooreovim oproštajem ne samo od Dream Thatera, već i od profesionalnog života kakvog je do tada poznavao. O pitanjima poput "kako" i "zašto" bi se vjerojatno moglo tu sada nabrajati do ujutro, no za takve stvari postoje raznorazni intervjui na internetu te ih ne bi pretipkavao i prepričavao, no s odlaskom Moorea iz benda nešto se nepovratno promijenilo unutar benda. Podloga koja im je muziku držala zajedno na okupu nestala je.

Mislim, ne znam. To se samo meni tako čini, možda sam u stvari i skroz u krivu.

Uglavnom, kao što rekoh ranije, Dream Theater je odlaskom Moorea malo po malo mijenjao pristup skladanju i pisanju pjesama, čemu je uvelike pridonijela i činjenica da Sherenian i Rudess naposlijetku nisu imali stil sličan njegovom. Dok se Sherenian i nije zadržao u bendu dovoljno dugo da ostavi jači trag, Rudess je tip glazbenika koji za mene ostavlja tehnički potkovaniji dojam te se s klavijaturama prometnuo u prvi plan zajedno s ostalim glazbenicima u bendu. Nema u tome ništa loše, pogotovo zato što se radi o fenomenalnom glazbeniku i jednom od pravih pravcatih majstora svog instrumenta i naravno ne treba mu ništa zamjerati po pitanju njegovog angažmana, no meni osobno takav stil nikad nije u potpunosti legao. Ne zato što je možda loš, već zato što to jednostavno nije ono što ja tražim od klavijatura u jednom ovakvom bendu. Rudess jednostavno nije držao ukorijenjenima ostale glazbenike kao što je to činio Moore, već je zajedno s njima raširio krila i poletio. Lako je sada zamišljati kako bi se stvari odvijale da se Moore zadržao u bendu, no iskreno rečeno mislim da je za sve njih naposlijetku bilo najbolje ovako kako se već dogodilo, jer s Rudessom su narasli u ogroman bend i jedan od titana cjelokupnog metala, a nisam siguran da bi istu stvar postigli i s Mooreom. Gledajući već spomenuti razvoj koji je gurao na prva tri albuma, naprosto ne mogu zamisliti četvrti album s njim s obzirom da je u mojim očima s 'Awake' postigao vrhunac onoga što je htio reći unutar Dream Theatera te je došao do stadija gdje jednostavno ne postoji sljedeći korak. 

Imam osjećaj da klavijaturiste u rock i metal muzici nekako uzimamo zdravo za gotovo, no činjenično je stanje da tu ima apsolutno vrhunskih i utjecajnih glazbenika bez kojih neki od naših omiljenih bendova ne bi bili ni blizu značajni i upečatljivi. Ja recimo ne mogu zamisliti svijet u kojem Jon Lord, Ken Hensley, Jens Johansson, Janne Wirman i Michael Pinnella nisu svirali za svoje matične bendove. Kevin Moore bi svakako bez ikakvih problema upao u tu listu, kao jedan od najizraženijih primjera klavijaturista koji su uvelike pridonijeli sveukupnom zvuku matičnog im benda.