ČOVJEK KOJI JE STVORIO OZZYJA OSBOURNEA

Izlaskom iz Black Sabbatha 1979. godine za vrijeme snimanja nečega što je trebao biti novi album nakon nesretnog 'Never Say Die', Ozzy Osbourne se takoreći ponovno našao na početku karijere. Za jednog tako renormiranog izvođača i poznato ime unutar rock i metal muzike, opcija pauziranja karijere samo zato što više nije bio član bivšeg benda nije dolazila u obzir, jer na kraju krajeva, trebalo bi od nečega i živjeti. Nije stoga za čuditi se što je Ozzy u relativno kratkom roku oko sebe okupio kompletno novu ekipu. Originalno zamišljen kao projekt imena Blizzard of Ozz, uz Ozzyja su se tu našli bivši gitarist Quiet Riota, 24-godišnji Randy Rhoads, basist Bob Daisley koji je friško stigao iz Blackmoreovog Rainbowa, te dugogodišnji bubnjar Uriah Heepa, Lee Kerslake, stvorivši tako klasičnu postavu koja će postati sinonim rane Ozzyjeve solo karijere.

Gledajući kompletnu sliku ovako desetljećima unatrag, danas bi volio pričati o glazbenoj mašineriji koja je uspjela uzdići Ozzyja Osbournea u status jedinog bitnog čovjeka u solo karijeri koja u tom trenutku i nije bila planirana da bude solo karijera, baš kao i o slučaju Boba Daisleya, čovjeka koji je odbio dopustiti da ga sistem prožvače i ispljune te koji se naposlijetku izborio za svoja postignuća. 

Danas pričamo o čovjeku koji je stvorio Ozzyja Osbournea.

Kao što rekoh u početku, Ozzyjeva karijera u počecima nije bila zamišljena kao solo karijera, već kao bend imena Blizzard of Ozz uz čiji je logotip originalno trebalo stati Ozzyjevo ime manjih dimenzija, kao marketinški alat koji će privući ljude. Vidljivo je to na omotu prvog singla "Crazy Train" koji je izašao mjesec dana prije albuma i koji je u stvari naslovljen baš na Blizzard of Ozz bend. Međutim, izlazak albuma u obliku u kojem ga danas poznajemo bio je tek prvi od mnogobrojnih koraka kojima su Ozzy i Sharon zabili nož u leđa najbližim suradnicima. Vjerojatno znate i sami da je medijska slika bilo koje poznate ličnosti rijetko kad identična onoj privatnoj kakva je u stvarnom životu među najbližim poznanicima, tako da nije za čuditi se što raznorazna prljavština tek mnogo kasnije izađe na vidjelo i tko zna bi li ikad saznali sve ove "crne" detalje o Ozzyju i Sharon da Bob Daisley nije odlučio grčevito se boriti za ono što mu pripada.

Jer ako je naslovljavanje benda isključivo po Ozzyju bilo prvi korak koji je razočarao tadašnju postavu, definitivno nije bio jedini. Mimo samog Ozzyja vjerojatno najveća zvijezda tog vremena je bio Randy Rhoads, mladi virtuoz kojemu se predviđala velika karijera i tko zna gdje bi ga život odnio da nije prerano poginuo sa svega 25 godina, nedugo nakon izlaska drugog Ozzyjevog albuma, 'Diary of a Madman'. Nakon te tragedije Rhoads je od strane kako publike, tako i Ozzyjevog kampa uzdignut na skoro pa mitološki status unatoč kratkoj karijeri, tako da kad pričamo o glazbenicima na ranim Ozzyjevim albumima, rekao bih da ćemo u 99% slučajeva spominjati baš njih dvojicu, dok su Daisley i Kerslake ostali manje-više marginalizirani i zaboravljeni od strane šire publike. Međutim, Rhoads nije jedini koji je pisao muziku za ove albume, a poznavajući raniji Ozzyjev angažman u Black Sabbathu znamo da ni on nije baš najbolje baratao s kreativnim dijelom; s muzikom pogotovo, no ni tekstovi mu nisu bili jača strana s obzirom da ih je u Sabbathima pisao Geezer Butler, dok se u solo karijeri toga latio upravo Daisley. Ozzyjev kamp mu je s druge strane odgovorio potpunim nepoštivanjem, neplaćenim tantijemima i na kraju krajeva indirektnim uklanjanjem njega i Kerslakea iz benda na način da se na promotivnoj fotografiji benda s unutarnje strane omota 'Diary of a Madman' umjesto njih dvojice nalaze Rudy Sarzo i Tommy Aldridge koji uopće nisu nastupili na albumu.

Za Kerslakea je to bio kraj kolaboracije s Osbourneima, no Daisley se nije dao. Pogledate li creditse na originalnom pressingu trećeg albuma 'Bark At the Moon', vidjeti ćete da stoji da je Ozzy samostalno napisao sve pjesme, i muziku i tekstove, u što bi ovako retrospektivno gledano rijetko tko mogao povjerovati. Jake E. Lee, koji je zamijenio Rhoadsa i Bob Daisley su u više navrata ispričali kako su upravo njih dvojica zajedno napisali muziku za album, dok je Daisley još jednom složio sve tekstove. Slična se stvar ponovila i par godina kasnije na četvrtom albumu 'The Ultimate Sin' na kojem Daisley nije svirao, no napisao je sve tekstove i još jednom nije bio naveden kao autor, što je sveukupno rezultiralo uspješnom tužbom koju su on i Kerslake podnijeli iste godine kako bi naplatili sve financijske zaostatke koje im je dugovao Ozzyjev kamp. Koliko su Osbournei bili beskrupulozni pokazuje i činjenica da Jake E. Lee nije htio ni dotaknuti gitaru prije početka rada na albumu, dok god ne dobije ugovor koji mu jamči ko-autorstvo na pjesmama, a čak je i Phil Soussan, basist koji je zamijenio Daisleya na ovom albumu, imao vlastite probleme s obzirom da je upravo on samostalno napisao najveći hit albuma, megauspješnu "Shot In the Dark", dok je s poslovno-financijske strane izvukao deblji kraj. Za Leeja i Soussana je ovo bio kraj suradnje s Ozzyjem, no baš kao i prije par godina, Daisley se nije dao. 

Ozzy ga je još jednom pozvao kad se krenulo raditi na novom albumu 'No Rest For the Wicked' i Daisley je još jednom, po tko zna koji put odlučio dati svoj obol pjesmama, sada u kolaboraciji sa novopridošlim Zakkom Wyldeom i ovaj put je iz petog pokušaja uspio postići da ga se kreditira kako treba s obzirom da je potpisan kao ko-autor na svim pjesmama. Kraj njihove suradnje će međutim doći sa sljedećim albumom 'No More Tears' gdje je Daisley sveden isključivo na ulogu studijskog glazbenika i nakon što je u svim promotivnim videima zamijenjen Mikeom Inezom. 

No ako je tu bio kraj njihove glazbene suradnje, poslovne trzavice su se nastavile još dalje godinama kroz raznorazne tužbe... Kada su se 2002. godine pojavila reizdanja prva dva albuma, Daisleyev bass i Kerslakeov bubanj su bili zamijenjeni novim snimkama koje su odradili Robert Trujillo i Mike Bordin, što je još jednom rezultiralo tužbom koja se okončala u Daisleyevu i Kerslakeovu korist, nakon čega je nestao i zadnji trag bilo kakve spone između dvije zaraćene strane. Tek od 2011. godine reizdanja prva dva albuma ponovno sadrže originalne dionice bassa i bubnja. 

Leeju Kerslakeu je 2018. godine dijagnosticiran rak prostate i tada je, već vidno narušenog zdravlja, izjavio kako mu je zadnja životna želja primiti platinaste certifikate za 'Blizzard of Ozz' i 'Diary of a Madman', što mu je Ozzy naposlijetku ispunio. Dvije godine kasnije Kerslake je umro. Što se Daisleya tiče, iako je trebalo čak nekoliko desetljeća, na kraju je uspio istjerati pravdu na svoju stranu, niti jednom ne posustajući koliko god ga se gazilo. Možda i najveći vidljivi dokaz Daisleyevog postignuća i pobjede je njegov izostanak s prošlogodišnjeg Back To the Beginning koncerta povodom slavlja Ozzyjevog života i karijere, iako je zaslužio biti na toj pozornici više od 99% njih koji su se taj dan našli tamo. Za jednog od najbitnijih ljudi s kojima je Ozzy ikad radio nije bilo mjesta unatoč tome što su tisuće ljudi taj dan pjevale njegove tekstove. Po njegovim riječima on taj poziv svakako nije ni očekivao s obzirom na sve prošle turbulentne događaje. I onog dana kad je Ozzy umro, Daisley je unatoč svemu tome na svom Facebook profilu napisao jednu lijepu posvetu onim danima kada su još bili prijatelji.

Daisleyev slučaj jedan je od poznatijih primjera gdje se pojedinac odlučio obračunati s puno jačom glazbenom industrijom kako bi dobio ono što mu zasluženo pripada i jedan je od rijetkih koji je u tome uspio, mada mu je za to trebalo više desetljeća. Upravo zato kad danas pričamo o Ozzyjevoj karijeri nakon što je napustio Sabbathe, bilo bi fer sjetiti se da je za uspjeh te karijere zaslužno puno više ljudi od one nekolicine koji su najčešće eksponirani u medijima.