MORSE NIJE BLACKMORE

Odlaskom Stevea Morsea iz Deep Purplea prije pet godina tiho je završila era "mog" Deep Purplea, odnosno postave s kojom sam se praktički upoznao s ovim bendom i čiji je koncert 2007. u Splitskoj dvorani Gripe bio prvi nastup nekog hard rock / metal benda iz više kategorije koji sam u životu pogledao. Dvadeset i osam godina Steve Morse je bio prva gitara Purplea, preuzevši nezahvalnu ulogu nakon tko zna kojeg odlaska Ritchija Blackmorea iz benda; i kroz tih dvadeset i osam godina snimio je osam kvalitetnih albuma s bendom.

Kad kažem da je MK VII bio "moj" Deep Purple, ponajviše mislim na činjenicu da sam se upravo preko albuma ove faze benda šire upoznao s njihovim zvukom. Jasno, klasike kao što su "Smoke On the Water", "Highway Star" i slične sam već ranije znao, jer realno nemoguće ih je izbjeći u ovom ili onom obliku s obzirom da se radi o jednim od najvećih klasika rock muzike uopće, no moje osobno dublje istraživanje njihove diskografije krenulo je s albumima 'Bananas' i 'Rapture of the Deep', odnosno trećem i četvrtom albumu otkad je Morse postao član benda. U bespućima raznoraznih kompilacijskih mp3 dvd-a koji su u to vrijeme kružili kroz trejdanja upravo su mi ova dva albuma pobudila želju za intenzivnijim istraživanjem njihove muzike, jer sedamdesete i osamdesete su bile "nekad davno" i o tim se pjesmama već sve znalo, a ovo je bilo "sada" i živo me zanimalo kako jedan veteranski bend zvuči danas.

Možda zvuči banalno za reći ovako naglas, ali trebam još jednom staviti naglasak na činjenicu da Morse nije Blackmore i po mom mišljenju ne treba ih previše uspoređivati, baš kao što svojedobno nije trebalo uspoređivati Blackmorea i Bolina, ili pak Gillana i Coverdalea. Ljudi vole činiti te stvari s obzirom da se ipak idalje radi o istom bendu, no mišljenja sam da je glavna kvaliteta Morseove ere ležala upravo u tome što nikad nije pokušavao biti Blackmoreova kopija, već se fokusirao na svoj vlastiti stil sviranja. Za razliku recimo od Coverdalea čija je profesionalna karijera tek počela kad ga je bend angažirao za 'Burn' album, Morse je iza sebe već imao pozamašenu diskografiju kao krucijalni član benda Dixie Dregs, ali i kao vođa vlastitog Steve Morse Banda s kojima je na glazbenoj sceni nastupao bez prestanka još od polovice sedamdesetih. Dolazak Morsea u Purple se odigrao polovicom devedesetih, u možda i najgore vrijeme za klasični rock s obzirom da su glazbenom industrijom tada dominirali većinom drugačiji i moderniji glazbeni stilovi, a nije im ni pomogla činjenica da se na Purple već tada gledalo kao na olinjali stari bend koji životari na račun stare slave, tapkajući u mraku sa zvukom koji već dugo godina nije "in". Međutim već prvo izdanje s Morseom, album 'Purpendicular', pokazalo je da petorka još uvijek ima što kvalitetno za pokazati iako to možda više nitko nije očekivao. Od aktivnijih i bržih "Cascades: I'm Not Your Lover" i "Somebody Stole My Guitar" pa sve do blažih i lijepih "Sometimes I Feel Like Screaming" ili "Loosen My Strings", ovaj je album pokazao da nije potrebno tražiti Blackmorea u novom Deep Purpleu jer srećom po fanove benda, Morse je odbio biti puka imitacija. Osjetno drugačiji od ranijih radova benda iz sedamdesetih, a posebno od manje-više neinspirativnih reunion albuma s Blackmoreom s kraja osamdesetih i početka devedesetih, 'Purpendicular' je donio jedan promijenjeni i osvježeni zvuk te prijeko potrebnu novu energiju.

Sličnim su stilom nastavili i kroz 'Abandon' tri godine kasnije, no po mom mišljenju osjetnija progresija zvuka pojavila se tek 2003. godine s već spomenutim 'Bananas'. Treba ovdje spomenuti i činjanicu da se radi o prvom albumu bez Jona Lorda za hammondom, dok je na njegovo mjesto došao veteran Don Airey. Lordov je prepoznatljivi zvuk bio možda i zadnja spona između onog klasičnog starog Deep Purplea i ovog danas te se njegovim odlaskom (ali i dolaskom Aireya sa potpuno drugačijim stilom) Morse takoreći oslobodio ograničenja zvuka koji je do tada krasio ovaj bend. Na bolje ili na gore, ostavljam na prosudbu svakome od vas, no retrospektivno gledano rekao bih da je to bila dobra odluka. Preuzevši kormilo, Morse i Airey su sa 'Bananas' donijeli jedan ležerni, gotovo opušteni izričaj, čak i u onim jačim i težim pjesmama kao što su "House of Pain", "Sun Goes Down" i "Silver Tongue". Odlika je to koja će u većoj ili manjoj mjeri krasiti sljedećih skoro dvadeset godina Purpleove muzike.

Usudio bi se reći da je album 'Rapture of the Deep' iz 2005. godine i ponajbolje izdanje koje je bend napravio još tamo od 'Perfect Strangers' prije više od dvadeset godina. Ne znam, možda sam i previše subjektivan ovdje jer upravo su ovaj album promovirali na turneji kad su se 2007. godine zaustavili u Splitu, tako da mi i iz tog razloga kotira visoko na ljestvici. Ono što ovdje posebno dominira je ponovno taj u jednu ruku opušteni, a u drugu razigrani, gotovo funkasti stil koji se osjeti kroz pjesme "Money Talks", "MTV" i "Things I Never Said", dok među među vrhunce svakako treba ubrojati i prelijepu laganu "Clearly Quite Absurd" te naslovnu stvar. Od cijele Morseove ere benda, mišljenja sam da je upravo ovaj album bio njihov kreativni vrhunac, dok ga je sljedeći 'Now What?!' iz 2013. slijedio u korak. Ako su prethodna dva albuma njegovali taj ležerni izričaj, 'Now What?!' je zaokrenuo priču ka gotovo prog vodama u nekim trenucima. Počevši upravo na ovom mjestu, pa sve kroz albume 'Infinite' i 'Whoosh!' Deep Purple se možda i najviše udaljio od hard'n'heavy stila iz sedamdesetih, što po meni i zapravo i nije bila tako loša stvar, čak naprotiv. Kroz tih nekoliko albuma svjedočili smo bendu koji ide korak po korak uz svoje godine, ispručivši pritom kvalitetnu, lijepu i zanimljivu muziku koja ne djeluje tek kao puki derivat nekih prošlih vremena, već ostaje relevantna i univerzalna. 

Iskreno, kada se 'Whoosh!' pojavio 2020., mislio sam da bi to mogao biti njihov zadnji ili predzadnji album jer mi se činilo da je bend malo po malo stigao do prirodnog kraja puta s progresijom zvuka koju su vukli još od Morseovog dolaska. Dodatni "hint" mi je bio i to što je album završavao s "And the Address", ponovno snimljenom instrumentalnom pjesmom koja se originalno našla na njihovom prvijencu 'Shades of the Deep Purple' davne 1968. godine, a čiji dodatni značaj leži i u tome što je to u stvari bila prva Deep Purple pjesma ikad napisana, u vrijeme dok su Jon Lord i Ritchie Blackmore bili jedini članovi i dok se MK I postava nije u potpunosti formirala. Ako ima boljeg načina za završiti karijeru, ja ga ne znam... 

...ili barem tada nisam znao, jer godinu dana kasnije smo dobili novo studijsko izdanje u obliku 'Turning to Crime', albuma obrada sastavljenog od pjesama starih izvođača koji su imali izražen utjecaj na nekadašnje i sadašnje članove benda. Prethodni je album završio s ponovno snimljenom pjesmom s prvog albuma te tako zaokružio cijelu njihovu diskografsku karijeru, dok je ovaj album pak zaokružio kompletan glazbeni put članova vrativši se na početak gdje je za njih sve počelo, u muzici ljudi koji su im formirali ukus. Ne znam ljudi, po meni ovo djeluje kao vrhunski smišljen plan za staviti točku na "i" bogate višedesetljetne karijere i kada je nedugo nakon toga Steve Morse napustio bend, mislio sam da je to to.

Međutim, ispalo je da nije s obzirom da su Purpleovci vrlo brzo pronašli zamjenu u 25 godina mlađem Simonu McBrideu te u međuvremenu snimili još dva albuma, '=1' i 'Splash!' s kojima su se odlučili vratili u nešto "divljije" i mladenačkije vode. Što se mene tiče, odluka legitimna kao i bilo koja druga, posebno zbog toga što se radi o skroz solidnim izdanjima, ali ne mogu se oteti dojmu kao da cijeli taj nastavak karijere s McBrideom djeluje nekako... ne znam, neiskreno? Kao što rekoh, kompletnu eru s Morseom zatvorili su na najbolji mogući način te su gotovo savršeno isplanirali odlazak sa scene, da bi na kraju ipak došli ponovno nazad, kao da su samo testirali oćemo li im povjerovati da se povlače.

I opet, u jednu ruku mi je drago što nastavljaju jer imam osjećaj da se jednostavno dobro zabavljaju snimajući nove albume i radeći turneje, no sve mi to skupa ostavlja jedan gorko-slatki osjećaj jer znam da će tim potezom praktički sve ono što je Morse napravio s bendom pasti u zaborav. Kao što smo se mogli do sada uvjeriti, jer kreativno gledano MK II era Deep Purplea (ona originalna dok je Blackmore izvorno bio u bendu) bila je i ostala kamen temeljac svih njihovih nastupa uživo te kao da je jedina bitna s obzirom da sve ostale faze bivaju u potpunosti zanemarene nakon što tada aktualni album više nije relevantan. Neminovna je to sudbina i MK VII ere kojoj je Steve Morse posvetio dvadeset i osam godina života. Šteta, jer ima tu sasvim solidna količina fantastičnih stvari koje definitivno ne zaslužuju da ih pojede zaborav.