40 GODINA BEZ CLIFFA BURTONA

Na današnji je dan ravno 40 godina otkad je poginuo Cliff Burton.

Detalje vjerojatno svi već znate s obzirom da je njegova pogibija jedna od najprepričavanijih tragedija u povijesti metal muzike, tako da mislim da ih ne treba ponavljati po tko zna koji put. Ljudi će obično reći da je Cliffova smrt bila ključna prekretnica u karijeri Metallice nakon koje nikad više ništa nije bilo isto. Smrću Cliffa Burtona Metallica je nepovratno skrenula u drugačije glazbene vode zbog kojih je kroz razne faze 90ih i eksperimentiranje sa zvukom došla do stadija u kojem se nalazi danas - postala je korporativna glazbena mašinerija koja je davnih dana izgubila dušu.

Ljudi će sve to obično reći... S druge strane ja ću pak reći da smatram da ti ljudi stvarno nisu u pravu.

Mantra da bi Metallica idalje ostala čistokrvni thrash metal bend koji nikad ne bi zabrazdio u mainstream vode da je Cliff ostao živ i nastavio biti član benda nešto je što po mom mišljenju nema apsolutno nikakvo čvrsto pokriće u stvarnom svijetu. Znamo svi da ljudi općenito znaju pretjerano romantizirati stvari i zamišljati raznorazne scenarije koji im se uklapaju u željeni narativ, posebice ako su glavni likovi u takvim narativima osobe s tragičnom sudbinom. Cliff uistinu jeste jedna takva osoba; poginuo je na užasan način sa svega 24 godine, daleko od kuće, radeći ono što najviše voli i praktički na vrhuncu slave, živeći život koji mi "obični smrtnici" ne možemo niti zamisliti.

Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, Metallica su prvo i osnovno uvijek bili James Hetfield i Lars Ulrich. Ni manje ni više. Od samih početaka pa do dana današnjeg njih dvojica su oni koji su vukli konce, koji su donosili najbitnije odluke i na kraju krajeva oni koji čija je riječ posljednja u svakom iole bitnijem pitanju vezanom za bend. Nije to promijenio Trujillo u svoje 23 godine u bendu, nije mogao ni Jason u 15 godina koliko je bio član, a bome poprilično sam siguran da to ne bi mogao čak ni Hammett iako je svira skupa s ovom dvojicom već preko 40 godina. No još bitnija činjenica u svemu ovome je to što zapravo ne bi bilo uopće realno očekivati od Cliffa da bi se usprotivio toj promjeni zvuka, jer od svih tadašnjih članova usudio bi se reći da je upravo on imao najširi glazbeni ukus van metala te ne mogu zamisliti da bi s vremenom odbio ubaciti takve utjecaje unutar pjesama Metallice.

Po mom mišljenju Cliffova smrt utjecala je na Metallicu i na način o kojem se rijetko priča. Znamo svakako da je na '...And Justice For All' Newstedov bass namjerno stišan do te mjere da djeluje kao da ga na albumu i nema; to je već kroz desetljeća preraslo u svojevrsni folklor o kojemu se često priča kad se govori o tom albumu. No, faktor koji je meni uvijek bio zanimljiv je ostatak Metallicine karijere, nakon osamdesetih... Kao što rekoh ranije, Cliff je od svih članova benda imao možda i najširi glazbeni ukus, bilo da se radi o Rushu, Thin Lizzyju i sličnim proto-metal bendovima, ili pak o punk utjecajima Misfitsa, jazz glazbenicima poput Stanleya Clarkea, horor filmovima ili pak sveukupnom countryju i southern rocku. Upravo sam zato mišljenja da bi devedesete bile više nego zanimljive što se tiče muzike Metallice da je Cliff ostao živ. 

Stvar je u tome što je Cliff uvijek bio ravnopravan član po pitanju skladanja unutar benda, nešto što nijedan drugi njihov basist nije uspio postići. U svojih petnaest godina u bendu Jason Newsted je bio potpisan kao ko-autor na samo tri pjesme, što je prava pravcata šteta s obzirom da se radi o vrsnom skladatelju koji je bio jedan od pokretača i najbitnijih faktora u Flotsam & Jetsam s kojima je prije dolaska u Metallicu snimio fenomenalni thrash klasik 'Doomsday For the Deceiver' te je dao autorski obol na drugom albumu 'No Place For Disgrace'. Njegov je kreativni doprinos unutar Metallice bio u potpunosti marginaliziran, a mišljenja sam da se takvo što zasigurno ne bi dogodilo s Cliffom. Bi li dobili 'Black Album' ovakav kakvim ga danas poznajemo? Bi li se bend okrenuo tolikom eksperimentiranju s 'Load' i 'ReLoad'? Ne možemo znati, naravno, no poprilično sam siguran da bi se svejedno dogodilo takvo nešto, jer kažem, pokretači svega vezanog za bitne odluke unutar benda uvijek su bili James i Lars, dok su ostali članovi pridonosili svaki na svoj način. Možda ti albumi iz devedesetih ne bi izgledali identično kako ih danas znamo, no siguran sam da bi svakako bili žanrovski šareni, zanimljivi i raznovrsni s obzirom da bi u stvaranju muzike sudjelovala četiri člana benda, a ne tri. Netko će od vas na to gledati kao minus, no jebiga, to je već stvar ukusa. Ja ovo pišem kao netko tko smatra da je 'Black Album' jedan od najboljih albuma u povijesti muzike općenito (ne samo metala), dok su 'Load' i 'ReLoad' djela vrijedna slušanja i otkrivanja ispočetka i ispočetka.

Zato mislim da bi Metallica vjerojatno nastavila istim, tj sličnim putem i sa Cliffom. Teško mi je nekako shvatiti ozbiljno te fraze da se "nikad ne bi prodali da je Cliff ostao živ", pogotovo kad pogledamo progresiju i na prva tri albuma (ili četiri ako ćemo biti dosljedni). Sve je to thrash metal, naravno, no stavimo li recimo 'Kill Em All' rame uz rame s 'AJFA', progres unutar pet godina je praktički nevjerojatan, stilovi gotovo da i nemaju dodirnih točaka... I zato potežem pitanje - koliko bi se još unutar gabarita thrash metala Metallica mogla razvijati prije nego bi postala kopija samih sebe? Je li moguće konstantno dodatno razvijati i nadograđivati isključivo thrash metal iz albuma u album recimo trideset-četrdeset godina? Ili bi se pretvorili u puku reciklažu kao što to recimo danas rade Overkill i Kreator? Ako mene pitate, bend ovakvog kalibra ne bi sebi u najboljim danima mogao dopustiti da se konstantno ponavlja i upravo zbog toga smatram da su se 'Black Album' i ovih par iza njega jednostavno morali dogoditi. 

Nisu oni jedini, dobar su primjer recimo i Maideni... Njihova progresija kroz prvih sedam albuma predstavljala je prirodan tijek, muzika je postajala sve grandioznija i kompliciranija sve do 'Seventh Son of a Seventh Son' nakon čega mislim da su jednostavno došli do vrhunca takvog stila. Upravo je zato 'No Prayer For the Dying' bio praktički logičan slijed događaja. Jednom kad dođeš do nekog maksimuma, možeš ga kopirati do besvijesti ili se okrenuti nečemu skroz drugačijem.

U svakom slučaju, ljudi vole zamišljati "što bi bilo kad bi bilo". Zabavno je i nema ništa loše u tome, no mislim da u puno takvih situacija nisu baš realni. Mislim, na kraju krajeva i nebitno je, takve bi priče svakako trebale biti tek lagana i bezazlena zabava, no nikad se do sada nisam susreo s nekim tko bi dijelio ovo moje mišljenje koje sam iznio gore. Zanima me baš općenito što mislite o tome, pogotovo jer se radi o jednoj od češčih tema kad se priča o Metallici i smjeru kojim su krenuli nakon Cliffove smrti.