JEDAN ALBUM I DOVIĐENJA - DIO 2

Prije otprilike godinu dana na blogu sam objavio tekst vezan za deset meni najdražih bendova koji su u cijeloj karijeri izbacili samo jedan dugosvirajući album. S obzirom da sam se ograničio na deset takvih albuma, preskočio sam mnoge od mojih osobnih favorita, tako da smatram da je ovo dobra prilika da ispravim tu nepravdu i navedem još deset komada. Baš kao i prvi put, radi se o albumima koji meni osobno nešto znače i koji mi se sviđaju tako da vjerojatno opet nećete vidjeti neke albume koji se često nađu na ovakvim listama. 

• Abstrakt Algebra: Abstrakt Algebra (1995.)

Kada se 1993. godine raspao Candlemass, mastermind benda Leif Edling nije previše gubio vrijeme te je po vrlo kratkom postupku formirao novu grupu imena Abastrakt Algebra s budućim Candlemassovim pjevačem Matsom Levenom za mikrofonom. Za razliku od tradicionalnog epskog doom metal zvuka koji je do tada krasio matični mu bend, Edling je ovdje donekle obrnuo ploču te se fokusirao na tehnički izraženiju stranu ovog podžanra metala stvorivši tako jedno poprilično unikatno djelo kojem nije lako naći pandan na metal sceni. Bend nažalost neće predugo zaživjeti zbog izostanka komercijalnog uspjeha, no rekao bih da je ovaj album više nego vrijedan slušanja.

• Big Blue: Na Putu za Rajski Grad (1995.)

Prošli sam se put osvrnuo na dubrovački bend Crna Udovica koji su 1987. godine izbacili svoj jedini album 'Sudbina'. Iako pod tim imenom nije izašlo ništa drugo, skoro deset godina kasnije su pod imenom Big Blue napokon izbacili nastavak 'Na Putu Za Rajski Grad' koji stilski ne upada u sferu heavy metala, već se više naslanja na melodičniji i blaži AOR. Što se mene tiče, ovo je jedan fantastičan album praktički svjetske kvalitete i moram priznati da je odlično čuti Gorana Karana u ovim vodama; rekao bih da mu je upravo ovaj stil muzike možda i najbolje odgovarao glasu. Valja spomenuti i to da postoji engleska verzija albuma, 'Road to the Promised Land' kojom su se pokušali (neuspješno) probiti na svjetsko tržište i koju definitivno vrijedi preslušati. Ja se osobno ne mogu odlučiti koja mi varijanta bolje leži.

• Desultor: Masters of Hate (2012.)

Kad bolje razmislim, pravo je čudo da se ovakvog pristupa muzici nitko nije ranije sjetio. Desultor možda i nije neko ekstra poznato ime, no svatko tko je prije 10-15 godina kopao kroz bespući internetskih metal voda zasigurno se na ovaj ili onaj način susreo s njima. Radi(lo) se o švedskom bendu koji je svirao jedan nevjerojatno interesantan miks tehničkog death metala i proga na bazi Nevermorea, a sve skupa začinjeno s clean vokalima. Ovakva ih je kombinacija instantno podigla od gomile drugih bendova s obzirom da nitko nije zvučao kao oni, no na kraju se ipak nisu uspjeli izboriti sa zahtjevima tržišta te osim 'Masters of Hate' nisu nažalost izbacili ništa drugo, iako se nikad nisu službeno raspali. Ako vam se od cijele ove liste sluša nešto unikatno i drugačije, definitivno bi ih preporučio.

• Forever: Forever (2019.)

Sad kad retroaktivno pogledam unazad, stvarno sam mislio da ćemo od ovog izvođača dobiti puno više materijala. Forever je solo projekt Enforcerovog bubnjara Jonasa Wikistranda na kojem se osobno uhvatio svega, od kompletno svih instrumenata, ali i vokala. Žanrovski ovdje imamo jedan poprilično hitoidan i pamtljiv melodični rock koji zvuči svježe i ispeglano, ali istovremeno i potpuno neodoljivo retro. Nema ovdje nekih bijesnih riffova ili speed metala kao kod matičnog mu Enforcera, već čista zarazna melodija koja ostaje u uhu dugo nakon slušanja. Ovaj mi je album bio praktički konstantno na repeatu kad je izašao, a evo i sedam godina kasnije rado ga vrtim i preslušavam jer jebemu, stvarno dobro zvuči i ne mogu ga se zasititi. Od himničnih "Call Out My Name" i "Train", preko bržih "Blame Me For Trying" i "Hell To Pay" pa sve do možda i najposebnije i najbolje stvari na albumu, "Rosebud", Foreverovo jedino ostvarenje nudi masu toga za ljubitelje ovog žanra muzike.

• Legend: From the Fjords (1979.)

Ako pričamo o američkom power metalu, odnosno o varijanti heavy metala iz 80ih koja se poprilično oslanja na sword'n'sorcery i fantasy tekstove pjesama, te na onaj himnični, epski riffasti stil glazbe, kao začetnike takvog izričaja ćemo najčešće spomenuti Manilla Road, Brocas Helm, Cirith Ungol i naravno Manowar, no interesantno je za primjetiti kako se taj stil nekoliko godina ranije već pojavio u vidu (također američkog) benda Legend koji su 1979. godine izdali svoj jedini album 'From the Fjords' s kojim su stvorili takoreći preteču onoga što će gore nabrojani bendovi popularizirati kasnije. 'From the Fjords' je jedan nevjerojatno zanimljiv uradak koji kao da postoji izvan vremena te nam donosi sve one trope koje krase US-power-metal, a sve skupa začinjeno poprilično intrigantnom naslovnicom albuma koja odmah na prvi pogled daje do znanja da ste naišli na nešto stvarno posebno. Legend je nakon ovog izdanja praktički ispario s lica zemlje, no 'From the Fjords' i danas zvuči jednako intrigantno kako je zvučao kad je prvi put objavljen.

• Mare: Ebony Tower (2018.)

Nije Mayhemov 'De Mysteriis Dom Sathanas' odličan album samo zato što je značajan za razvoj black metala i zato što ima notornu povijest, već (ma zamisli) zato što je i ne samo glazbeno kvalitetan, već ima jedan sasvim unikatan zvuk koji nijedan drugi norveški black metal bend nije uspio emulirati kako treba, ni tada, a bome ni kasnije... Sve dok se u Trondheimu početkom 2000ih nije pojavila grupa Mare. Iako im 'Ebony Tower' nije prvo izdanje (imali su nešto ranije neke demo snimke i EP), upravo su na ovom monumentalnom albumu uspjeli postići gotovo savršenu sintezu Mayhemovog zvuka bez da istovremeno zvuče kao puka kopija.    Riffovi neodoljivo podsjećaju na Mayhemov stil iz DMDS ere prekrojen u black metal novog milenija, dok vokali nisu nužno toliko slični Atillinima, no imaju taj ritualistički zvuk koji ih odvaja od klasičnih black metal pjevača. 'Ebony Tower' je kroz 5 pjesama i mrvicu manje od 45 minuta uspio donijeti album kod kojeg je svaka sekunda vrijedna slušanja.

• Negative Approach: Tied Down (1983.)

Deset pjesama u niti sedamnaest minuta; ako to nije recept za jedan nabrijani i agresivni hardcore punk, onda ne znam šta je. Ova je detroitska četvorka svojevremeno izuzev par singlica objavila samo ovaj ajmo reći dugosvirajući album u danima kad je HC punk proživljavao najbolje dane (Minor Threat i Black Flag su recimo harali u isto vrijeme). Nema tu neke ekstra velike progresije zvuka između pjesama, no naravno to nije ni za očekivati od jednog ovakvog pravca. 'Tied Down' je nevjerojatno nabrijan album koji realno nema loše pjesme i koji savršeno sjeda kad vam je potrebna doza jedne prave, iskrene i zdrave agresije za izbaciti iz sebe sve što vas frustira. 

• Thanatonaut: Interstellar (2019.)

Iskreno, ne znam ni sam kako sam naišao na ovaj album u bespućima interneta, no još od prvog slušanja redovito mu se vraćam. Thanatonaut je poljski one-man black metal bend koji se na svom jedinom albumu 'Interstellar' dotiče kozmičkih tema, a uhvatio me na prepad odmah s prvom stvari "Very Improbable" koja služi kao poduži intro sa spoken-word naracijom vezanom za porijeklo i nastanak svemira, da bi se u jednom trenutku samo prebacila na frantičnu "299,792,458 m/s" u pravoj black metal maniri te na taj način odredila smjer kompletnog albuma. 'Interstellar' je album koji vjerojatno nećete naći na nikakvim top-listama niti će ga itko okarakterizirati kao nekakav klasik, no ja sam ga zavolio praktički iste sekunde otkad sam ga otkrio. Po meni definitivno vrijedi slušanja.

• Thergothon: Stream From the Heavens (1994.)

Mislim da nema boljeg albuma za upoznati se sa funeral doomom od ovog, koji je ujedino i začetnik spomenutog ekstremnog podžanra doom metala. Nevjerojatno spore i teške stvari ovdje su prožete jednom dozom sirove melankolije i iako bi se nekome možda moglo učiniti da takav zvuk neće donijeti puno toga po pitanju varijabilnosti i pamtljivosti, 'Stream From the Heavens' već evo preko 30 godina odolijeva zubu vremena i dan-danas zvuči jednako mistično, zagonetno i privlačno kao što je zvučao kad je prvi put izašao. 

• Živo Blato: Konac Konca (2000.)

A mislim, šta reći, a se već ne zna? Tko je upoznat sa Živim Blatom, zna zašto je ovaj album ovdje, jer vjerojatno ne postoji sastav sa domaće rock/metal scene koji je s manje diskografskog izričaja ostavio jači trag. Živo Blato je praktički ušlo u pop kulturu hrvatske glazbe te je nadišlo granice žanra, jer mislim da nema osobe koja zna za Sinišu Vucu, a da mu nije poznat ovaj njegov "projekt". Iako je drugi album 'Podno Kozjaka' najavljen već ima tko zna koliko godina, mislim da mogu sa popriličnom sigurnošću ustvrditi da od njega neće biti ništa te da će ovo najvjerojatnije ostati jedino njihovo studijsko ostvarenje. Izravan, bezobrazan, čvrst, iskren i zabavan, 'Konac Konca' je sve to (a bome i mnogo više).