ROCK, METAL I ORKESTAR

Nedavno je kanadski thrash metal bend Voivod objavio live album 'Symphonique' koji su godinu ranije snimili sa simfonijskim orkestrom i instantno sam pomislio kako već duže vrijeme nisam vidio da se neki bend uhvatio takve kolaboracije. Izuzmemo li nedavni Metallicin 'S&M 2' (a vratit ću se na njega kasnije u tekstu), kombiniranje metala ili rocka s orkestrom kao da je ostalo nekakav svojevrstan kuriozitet koji je prije desetljeće ili dva bio puno više zastupljen nego danas. 

Što se mene osobno tiče, takve kombinacije mi često ostavljaju poprilično polarizirajuće dojmove, ovisno o kojem se izvođaču radi, jer bilo je tu do sada odličnih kolaboracija, ali isto tako se moglo naći i nekih skroz bezveznih i usudio bi se reći isforsiranih i nekvalitetnih. No opet, doći ćemo do toga; prije svega bi rado napravio jedan kraći uvod u cijelu povijest miješanja alternativnih pravaca s instrumentima koje najčešće vežemo za klasičnu glazbu.

Znate vjerojatno svi da je jedna od prvih takvih izraženijih kombinacija bila Deep Purpleov 'Concerto for Group and Orchestra' iz 1969. godine koji je ujedino bio i prvo izdanje Mk II ere Purplea, odnosno prvo njihovo izdanje s Ianom Gillanom i Rogerom Gloverom koji su tek nešto malo prije ovog koncerta zamijenili Roda Evansa i Nicka Simpera. Međutim, za razliku od kasnijih eksperimenata koji su miješali rock i klasiku, Deep Purpleovo izdanje je funkcioniralo na nešto drugačijem principu s obzirom da su dijelovi koje izvodi orkestar odvojeni od dijelova koncerta koje izvodi sami bend, tako da pravog miješanja ove dvije naizgled oprečne glazbene struje zapravo i nije bilo. Međutim, 'Concerto for Group and Orchestra' je i na ovaj način postavio određene temelje koji će godinama kasnije dati ideju nekim drugim bendovima da se okušaju u sličnim stvarima. E sad, po meni je najveća prepreka kod Purpleovog 'Concerta' ležala u tome što Jon Lord, idejni začetnik ovog projekta, nije uspio (ili se nije usudio, ne znam) naći efektivan i kvalitetan način kako spojiti rock i klasiku, prvenstveno zato što je dobar dio orkestralnih dijelova napisao on, a rock dijelove Blackmore. No godinu-dvije kasnije pojavila se određena serija bendova kojima je to ipak pošlo za rukom.

Sami kraj šezdesetih, kao i rane sedamdesete označile su dolazak progressive rocka na svjetsku glazbenu scenu i odmah u početku se moglo naći bendova koji su ukomponirali klasičnu glazbu unutar svog izričaja. Posebno se to recimo osjeti kod pionirske grupe King Crimson čiji je prvijenac 'In the Court of the Crimson King' iz 1969. godine, iako najpoznatiji po proto-metal pjesmi "21st Century Schizoid Man", predstavio simfonički prog rock izričaj u pjesmama kao što su "I Talk To the Wind", "Epitaph" ili u epskoj naslovnoj stvari, a sličan su stil nastavili i na sljedećem albumu 'In the Wake of Poseidon'. Osim njih, jedna od najranijih supergrupa Emerson, Lake & Palmer od samih je početaka praktički izjednačila po važnosti prog rock i klasiku te su često znali na albume uključivati vlastite aranžmane nekih poznatijih ili manje poznatih djela klasične glazbe. Kulminacija takvog miksa došla je s njihovim trećim izdanjem, live albumom 'Pictures at Exhibition' iz 1971. gdje su odradili kompletno rearanžiranu istoimenu suitu Modesta Mussorgskyja.

Međutim, prog rock je ipak prog rock, stil koji se poprilično razlikuje od klasičnog rocka tako da je za spoj onoga što obično doživljavamo kao "rock" muziku s klasikom trebao pričekati još par godina, odnosno do 1973. godine kada je Electric Light Orchestra izbacio svoj treći album, 'On the Third Day' i to je po mom mišljenju bio trenutak kada su se rock i klasika ujedinili u jednu potpuno novu i unikatnu kreaciju. Stvar s Electric Light Orchestra je u tome što su Jeff Lynne i ekipa pisali takve "fusion" pjesme na način da su od samih početaka sadržavale violine i violončela kao instrumente u potpunosti ravnopravne gitarama, bassu i bubnjevima te su im upravo iz tog razloga konstrukcije i aranžmani djelovali sasvim prirodno i pitko. Kasnije će ELO postati poznatiji po nekim pop-rock stvarima kao što su recimo "Mr. Blue Sky" i slične, no meni je ova ranija faza oduvijek bila puno draža, a usudio bi se reći da su im 'On the Third Day' i 'Eldorado' koji je došao godinu kasnije možda i najbolji albumi u karijeri te sadrže neke od najkvalitetnijih stvari koje su ikad snimili, kao što su odlične "Showdown", "King of the Universe", "Can't Get It Out of My Head', "Eldorado" ili "Dreaming of 4000", mada oba albuma jednostavno nemaju loše stvari. Vrhunska je stvar i to što je ELO-ov stil funkcionirao i uživo, a krunski dokaz je odlični live album 'The Night the Light Went On in Long Beach'.

I tako, na krilima onoga što su spomenuti bendovi (ali i još neki, jer ova četiri svakako nisu bili jedini) postavili kroz rane sedamdesete, kasniji će rock i metal bendovi pokušati dati svoj obol ovoj neobičnoj kombinaciji, s više ili manje uspješnim rezultatima. Ukoliko pričamo o metal bendovima, prvi i vjerojatno najpoznatiji primjer je Metallica koja je 1998. godine snimila live album 'S&M' (skraćeno za Symphony & Metallica, a ujedino i igra riječi s obzirmo da ta kratica obično označava sado-mazohizam) zajedno sa simfonijskim orkestrom San Francisca. Za mene je osobno 'S&M' pravi pravcati školski primjer kako kvalitetno odraditi spoj klasične glazbe s već postojećim pjesmama, a da to ne djeluje neozbiljno ili nakaradno. Za početak, izbor pjesama je fenomenalan za ovakvo nešto, dok su aranžmani dirigenta Michaela Kamena istovremeno dali jednu sasvim novu dimenziju Metallicinim stvarima te su se savršeno stopile s njima, bez da u iti jednom momentu djeluju kao odvojene cjeline. Da ne idem sad opisivati pjesmu po pjesmu, reći ću samo da se razlika odma osjeti na živoj izvedbi Morriconeove "The Ecstasy of Gold" koja praktički savršeno prelazi u "The Call of Ktulu", meni možda i najdražu izvedbu ovog instrumentala, pa zatim kroz odličan presjek skoro pa kompletne diskografije benda... Kažem "skoro pa kompletne" jer ovdje nema nijedne stvari sa 'Kill 'em All' što je još jedan dokaz da se setlista birala pažljivo i sa smislom, s obzirom da bi taj sirovi speed/thrash metal s prvog albuma vjerojatno loše prošao s orkestralnim aranžmanima. 

Od sličnih projekata smatram da recimo vrijedi i KISSov 'Alive IV' gdje se njihov pompozni rock stil zapravo skroz ležerno uklapa s orkestrom i slično kao u gornjem primjeru Metallice, aranžmani su baš korektno pogođeni i zapravo pridodaju ukupnom dojmu bez da djeluju kao da su tek tako nalijepljeni u pozadinu. Izvedbe stvari kao što su recimo "Sure Know Something", "Detroit Rock City" i "Black Diamond" se posebno ističu, a valja spomenuti i par laganijih stvari kao što su "Beth" ili "Goin' Blind" na kojima orkestar možda i najbolje dolazi do izražaja. Ako pak pričamo o grupama kojima orkestracije dolaze kao nešto sasvim prirodno, teško bi bilo zaobići Dimmu Borgir koji već godinama koriste klasične aranžmane kao sastavni dio svojih pjesama tako da nije za čuditi se što je izvedba uživo koju su odradili s orkestrom 2011. godine podigla studijske stvari na jedan sasvim viši nivo te ih je naprosto gušt poslušati sa "živim" ansamblom umjesto da ti dijelovi pjesama idu s trake. 

S druge strane, postoje naravno i primjeri za koje smatram da nisu ispunili potencijal ovakvih kombinacija, prvenstveno zato što nisu uspjeli napraviti kvalitetne aranžmane što se tiče orkestracija, ili još upečatljivije - zato što im muzika jednostavno ne funkcionira u ovom kontekstu. U ovu prvu kategoriju bi recimo ubacio Paradise Lost i njihov live album 'Symphony For the Lost' gdje sam mišljenja da orkestar nije uspio pogoditi srž muzike Paradise Losta te su im aranžmani u potpunosti promašeni iako bi u teoriji ovakva kombinacija mogla funkcionirati. Međutim, izvedba djeluje poprilično traljavo i kao da je na brzinu sklepana, tako da ne vidim nekog posebnog razloga zašto bi se ovo ikad više ponovilo. Ili pak primjer njemačkog Accepta i njihovog albuma 'Symphonic Terror' gdje taj njihov bazični heavy metal nije uspio biti uparen s klasičnim instrumentima na način kao što su to napravili recimo Metallica i KISS, tako da je krajnji rezultat sličniji slušanju dva odvojena glazbena djela u isto vrijeme. Dream Theater se u mojim očima isto nije proslavio s koncertom 'Score', jer mišljenja sam da ubacivanje orkestra samo dodatno pretrpava njihovu ionako pretrpanu muziku te zapravo bespotrebno umanjuje utjecaj Jordana Rudessa koji inače kvalitetno i bez problema pokriva taj dio spektra muzike Dream Theatera.

I na kraju Voivod, s kojim smo i započeli ovaj tekst. Ako ste ih ikad slušali, znate kakav im je stil, s tim neobičnim strukturama pjesama i poprilično "outsiderskim" pristupom skladanju zbog kojeg i slove kao jedna od unikatnijih pojava na globalnoj metal sceni. No, nadodavanje orkestra u njihovu muziku za mene zvuči ipak previše avangardno i neprirodno te mi krajni produkt na kraju ostavlja poprilično karikaturalan dojam. Poslušajte samo "The Unknown Knows" i recite mi da sve to skupa ne zvuči kao muzika iz crtića.

Za kraj ovog (ja mislim) najdužeg teksta na blogu do sada rekao bi samo da je kombiniranje klasične muzike s nekim alternativnijim glazbenim pravcima kao što su hard rock i metal samo po sebi puno potencijala i mišljenja sam da se takve kolaboracije mogu kvalitetno izvesti ukoliko ih se doživljava ozbiljno, te uz popriličan trud od obje strane kako bi rezultat bio što prirodniji i kvalitetniji. Međutim, krene li se u sve to skupa čisto eto kako bi se odradilo, mislim da ni rezultati neće biti pretjerano reprezentativni ni zanimljivi.