NOVA ERA HRVATSKOG DOOMA!

Nikad me neće prestati fascinirati ljudi koji pljuju po domaćoj sceni i govore da tu nema ništa vrijedno pažnje ili da nemamo kvalitetan bend samo zato što valjda nije u rangu Metallice po popularnosti. Gledam sad baš stvari koje sam poslušao u zadnje dvije godine i od svih mogućih izdanja u oko mi je odmah upalo koliko je dobrog doom metala izašlo... Znači ajde, nije to sad podžanr metala koji će automatski privući ne znam ni ja kolike gomile ljudi na koncerte ili će plasirati nekakav radio hit koji će se moći čuti na svakom koraku, no ako pričamo o onim malo alternativnijim (usudio bi se reći underground) krugovima muzike, doom metal je nevjerojatno raznovrstan pravac kod kojeg je moguće naći pravi pravcati široki spektar bendova koji tek marginalno imaju veze jedan s drugim, no istovremeno svaki od njih nudi svoj unikatni pristup doomu. 

I mislim se, pa jebote, je li to napokon to? Imamo scenu koja diše punim plućima s bendovima koji stvaraju fenomenalne i kvalitetne albume, a koji su uz to i poprilično koncertno aktivni... I to ne pričam o nekoj stotoj kopiji Maidena ili Judas Priesta ili nekakvih one-man "atmosferičnim" black metal glupostima koje zvuče ko kopija Burzuma C-klase, već o grupama koje znaju sastaviti jebeno dobar riff, s vokalima koji imaju takav stil da ih automatski prepoznaješ između stotinu drugih i s osjećajem za melodiju koja ti u uhu ostaje mjesecima nakon slušanja. Bendovi koji daju nevjerojatno detaljan doprinos ne samo stvarima koje sviraju, već i svemu ostalom što ide uz to. Vizualni identitet, omoti albuma, spotovi, produkcija, merch... Ne znam, sve. Ako to nisu faktori koji čine scenu postojanom i vrijednom slušanja, onda bome ne znam što je.

Cijela ta renesansa je počela nešto ranije, no vrhunac je (rekao bih) doživjela u zadnje dvije godine, odnosno na proljeće 2025. kada je Elusive God objavio svoj drugi album 'Ambis' koji mi se praktički instantno prometnuo u jedno od top ostvarenja godine. Za razliku od prvog albuma, ovdje su tekstovi na hrvatskom jeziku što mu daje jednu posebnu draž i lokalni karakter, no glazbeno gledano idalje je to onaj klasični epski doom metal u maniri najboljih bendova žanra. Ima tu ne samo vrhunskih riffova, već i samih melodija i to sve skupa čini jednu intrigantnu cjelinu koja djeluje klasično i ukorijenjeno u svemu onome što su radili Candlemass i Solitude Aeturnus u najboljim danima, a istovremeno i moderno i svježe, bez da ostavlja dojam zastarjelosti ili kopiranja glazbenih im uzora. Nisam nikad nešto previše patio od tekstova kod metal muzike tako da nisam ni pridavao previše pažnje konceptu koji se krije iza albuma, no gledajući ih (tj čitajući) ovako izdvojene, djeluju jako poetično i zanimljivo, uz tu jednu zdravu dozu mistike i introspektivnosti, bez nekih klasičnih tropa koje bi mogli očekivati unutar ovog podžanra. Super mi je i činjenica da je Elusive God zapravo trojac s obzirom da im je zvuk poprilično masivan i takoreći zauzima kompletan prostor koji mu se nudi, dok su mi Tomislavovi vokali među dražima na domaćoj metal sceni još od dana Flamethrowera. 

Pola godine kasnije ovaj revival nastavio je riječki Old Night sa svojim četvrtim izdanjem 'Mediterranean Melancholy' koje me, neću lagati, osvojilo odmah na prvi pogled apsolutno prekrasnim omotom. Em je motiv sam po sebi lijep i pomalo fantastičan (iako se naravno radi o stvarnoj lokaciji), em paleta boja namjerno baca na Amorphisov 'Tales From the Thousand Lakes', iako je kod riječana glazbeni stil poprilično drugačiji nego kod finaca. Old Night su između trećeg i četvrtog albuma promijenili vokala, no usudio bi se reći da su iz toga izašli samo još jači i odlučniji s obzirom da je 'Melancholy' njihovo najzrelije djelo. Za razliku od Elusve Godovog stila dooma, Old Night njeguje jedan sasvim drugačiji pristup koji se (po mom mišljenju) ponajviše temelji na sjetnoj, gotovo melankoličnoj atmosferi i naglasak daje na melodiju umjesto na riff. Ništa loše u tome nema što se mene tiče, jer upravo na ovaj način postižu taj nostalgični i usamljeni zvuk prošaran maritimnim motivima koji se savršeno poklapaju s naslovnicom albuma. 

Kad smo se prebacili u 2026. godinu i otišli nešto zapadnije, u Pulu, nabasali smo na My Pitbull Lucifer, bend kojem je 'Welcome to New Earth' prvo dugosvirajuće izdanje do sada. Ako su Elusive God i Old Night predstavljali ajmo reći jednu klasičniju varijantu dooma i njegovih podžanrova, My Pitbull Lucifer je stvari obrnuo u drugom smjeru te nam prezentirao glazbeni miks u koji su utkali solidnu dozu sludgea bez da kompletno prijeđu u taj podžanr, te ga začinio s ponešto nenapadnih elemenata psihodelije. Ovakav se pristup pokazao više nego odličnim s obzirom da je 'Welcome to New Earth' praktički savršen način kako se kvalitetno predstaviti publici. Odlično snimljen i još bolje odsviran, album je donio prijeko potrebno osvježenje unutar granica sludgea na domaćoj sceni te je kroz svega pet pjesama pokazao da ovaj pulski kvartet definitivno treba držati na oku/uhu.

I za kraj smo prije koji mjesec dobili novo izdanje Metuzalema, zagrebačke doom-death mašine i svojevrsne supergrupe sastavljene od glazbenika koji su već ranije pekli zanat u nekim od najkvalitetnijih domaćih bendova. Tri godine nakon prvijenca 'Infra' stigao je 'Moribund Empire' kojim su još dodatno učvrstili položaj jednog od najjačih metal bendova koje Hrvatska trenutno nudi. Sve ovdje funkcionira na jednoj pravoj pravcatoj profesionalnoj razini, omote Ivana Erora je uvijek gušt vidjeti i naslovnica odlično dočarava ono što ćemo slušati kroz 40ak minuta koliko traje šest pjesama koje čine ovogodišnji album. Odmah od otvarajuće stvari ovdje dominira jedna baš onako masivna težina riffova koji melju sve pred sobom; nije za čuditi se s obzirom da je na gitari čovjek koji je s Usudom snimio tri remek-djela i po mom mišljenju taj njegov stil se i ovdje itekako osjeti. Sve u svemu, 'Moribud Empire' je po mom mišljenju podigao Metuzalemovu muziku na jednu višu stepenicu.

I eto, šta da kažem za kraj? Usudio bi se reći da hrvatska doom metal scena proživljava svoje zlatno razdoblje i da nikad nismo imali ovoliko dobrih albuma ovog podžanra objavljenih u tako kratkom vremenskom periodu. Iako sam tu spomenuo samo ova četiri benda, imamo mi još i drugih doom igrača koji su studijski i koncertno aktivni, kao što su recimo Vulom ili Decrepit Altar čije albume svakako vrijedi provjeriti. Ovu gore navedenu četvorku sam pak izdvojio zato što smatram da kvalitetnom, trudom i sveopćom prezentacijom podižu domaću scenu na jednu višu razinu.