IZGUBLJENI ALBUMI

Mislim da nisam u krivu kad kažem da ljude općenito privlače stvari koje ne mogu imati ili iskusiti, posebno kad se radi o nečemu što nam je u potpunosti nedostupno. Ako pogledamo unazad kroz vrijeme, ljudi su kroz povijest gajili slične osjećaje za puno različitih izgubljenih stvari, bilo da se radi o umjetnosti, arhitekturi, književnosti, prirodnim fenomenima ili nečemu skroz desetom. Aleksandrijska knjižnica se vjerojatno nameće kao prvi logični primjer, skupa sa svim znanjem antičkog svijeta koje je izgorjelo s njom. Ili pak šest od sedam svjetskih čuda koje također znamo samo po pričama i tekstovima. Približimo li se novijem dobu, sjetiti ćemo se da rana filmska industrija poprilično pati od sličnih problema, jer lista izgubljenih nijemih i ranih zvučnih filmova je nevjerojatno velika i široka. No srećom po filmofile i ljubitelje povijesti sedme umjetnosti, neki izgubljeni filmovi na kraju na nevjerojatne načine ipak nađu put do publike, nekad i mnogo desetljeća nakon što se smatralo da im je nestao svaki trag.

Glazbena industrija tu i tamo pati od sličnih problema, samo što se o tome možda i ne priča u mjeri u kojoj se priča o drugim izgubljenim medijima. Međutim, ima ovdje nekih vrhunskih primjera koji i dan-danas golicaju maštu ljubitelja određenih izvođača... Neki od poznatijih primjera u pop i rock muzici bi bili recimo 'Smile' od The Beach Boysa, često znan kao i "najbolji album nikad napravljen", a čije smo komadiće mogli čuti tu i tamo po raznim kompilacijama i pokušajima objavljivanja... Vjerujem da će vam također biti poznati i raznorazni pokušaji retroaktivne rekonstrukcije četvrtog albuma Jimija Hendrixa na kojem je radio netom prije nego što je umro. Fascinantno je da je Hendrixova posthumna diskografija mnogo veća nego količina muzike koju je objavio dok je bio živ, a upravo komadići i skice raznoraznih pjesama s tog nikad objavljenog četvrtog albuma popularno znanog kao 'First Rays of the New Rising Sun' čine dobar dio tih albuma objavljenih nakon njegove smrti. 

Meni osobno je npr. strašno interesantna činjenica da postoji snimljena "električna" verzija Springsteenovog albuma 'Nebraska' iz 1982. godine koju Springsteen nije htio objaviti jer su mu akustične demo snimke davale autentičniji i siroviji osjećaj s obzirom na temu kojom se album bavi. Srećom, električne verzije nekih od ovih pjesama možemo čuti uživo s obzirom da ih Springsteen i bend sviraju tu i tamo na turnejama. Neću reći da te električne verzije uživo zvuče bolje ili lošije od ovih objavljenih akustičnih, ali definitivno mi zaitrigiraju maštu kad god ih čujem.

Punk muzika je također imala nekoliko zanimljivih neobjavljenih albuma od kojih se možda i najviše ističu '12 Hits from Hell' od Misfitsa te 'Cigarettes and Valentines' od Green Daya. Dok su s jedne strane pjesme Misfitsa sa spomenutog albuma ipak našle put do slušatelja u ovom ili onom nanovo snimljenom obliku, fanovi Green Daya nisu bili te sreće s obzirom da je tek jedna pjesma naknadno objavljena. Sreća u nesreći pak leži u tome što je nakon neobjašnjivog nestanka master tejpova bend odlučio krenuti ispočetka i napisati kompletno novi album koji im je na kraju ispao i najuspješniji u karijeri. Radi se, naravno, o 'American Idiot'.

U svijetu metal muzike također možemo naći brojne primjere ovakvih "izgubljenih" albuma. Od većih bendova treba svakako spomenuti Judas Priest i njihov napušteni projekt 'Twin Turbos' s polovice osamdesetih godina. Originalno zamišljen kao dupli album, Judasi su se na kraju odlučili objaviti ga kao dva albuma tako da smo 1986. dobili 'Turbo', dok je dvije godine kasnije druga polovica projekta izašla kao 'Ram It Down', međutim dobar dio pjesama s originalnog projekta nije došao do ušiju javnosti sve do 2001. godine kad su se do tada neobjavljene pjesme počele pojavljivati na remasteriranim verzijama mnogih njihovih albuma. Dvije pjesme, "Under the Gun" i "Fighting for Your Love" ni dan-danas nisu objavljene, a zasigurno bi bilo zanimljivo čuti kako bi 'Twin Turbos' zvučao da je svojedobno objavljen u obliku u kojem je i zamišljen.

No što se tiče samih Judasa, rekao bih da je još interesantniji primjer ovakvih nedostupnih nam medija njihov takozvani "SAW Sessions". U to su vrijeme surađivali s poznatim pop producentima Mikeom Stockom, Mattom Aitkenom i Peteom Watermanom (poznati pod SAW kraticom) s kojima su imali u planu snimiti praktički čistokrvni pop rock album. Pjesme snimljene za vrijeme tog "SAW Sessiona" su i danas nedostupne javnosti, a na Youtubeu se može tek čuti mali isječak pjesme "You Are Everything", originalno od grupe The Stylistics. Iako stilski ne zvuči niti malo slično Judasima na koje smo navikli, lagao bih kad bi rekao da ne želim čuti kako zvuče ove pjesme. Vjerujem da bi se tu svejedno našlo dobrog materijala.

Pomaknemo li se ka ekstremnijim podžanrovima, recimo na black metal, kao odličan primjer bendova s izgubljenim medijima mogu poslužiti Cradle of Filth i Dimmu Borgir. Što se tiče engleza, Dani Filth i kompanija su originalno snimili album 'Goetia' koji im je trebao biti privjenac, no zbog bankrota izdavačke kuće kompletne snimke su izgubljene, dok je jedina preživjela pjesma "Splattered in Faeces" ugledala svjetlo dana tek na reizdanju demo snimke "Total Fucking Darkness" 2014. godine. Umjesto ponovnog snimanja 'Goetie' bend je napisao skroz nove pjesme koje su objavljene kao njihov pravi prvijenac 'The Principle of Evil Made Flesh'. Norveški Dimmu Borgir je na sličan način imao u planu startati s mini-albumom 'Tusen Vinters...' 1994. godine, no na kraju su umjesto toga odlučili objaviti EP imena 'Inn i Evighetens Morke', da bi zatim snimili prvi album 'For All Tid', dok je spomenuti mini-album praktički zaboravljen i nije objavljen do današnjeg dana.

Moderniji metal podžanrovi također kriju svoje tajne. Gojirini planovi da objave EP 'Sea Shepherd' 2010. godine su se više puta izjalovili, a kako Joe Duplantier kaže, sigurno će ih objaviti prije nego umre. Do tada nam na slušanje ostaje jedina pjesma s tog izdanja koja je dospjela do interneta - "Of Blood and Salt" koja je snimljena u kolaboraciji s Devinom Townsendom. Deftonesi su s druge strane odlučili u potpunosti odustati od albuma 'Eros' kojeg su snimili taman negdje kada im je basist Chi Cheng doživio prometnu nesreću zbog koje je ostao u komi i naposlijetku umro. Bend je u međuvremenu nastavio s radom te je objavio album 'Diamond Eyes', dok za 'Eros' nemaju konkretnu odluku hoće li ga ikada objaviti ili ne. Najbliže što imamo tom izgubljenom albumu je pjesma "Smile" koju su Deftonesi objavili 2014. na godišnjicu Chengove smrti.

Od ostalih metal podžanrova vrijedi izdvojiti recimo Bolt Throwerov nikad objavljeni deveti studijski album koji, po riječima benda, nije zadovoljavao njihove kriterije što se tiče kvalitete te je stavljen na čekanje. S obzirom da Bolt Thrower više ni ne postoji kao bend još od 2016. godine, vjerojatnost da ćemo taj neobjavljeni album ikada čuti je praktički nikakva. A ne bi bilo zgorega spomenuti ni nikad prežaljeni Control Denied i njihov drugi album 'When Man and Machine Collide' koji je zbog zdravstvenih tegoba i eventualne smrti Chucka Schuldinera ostao tek djelomično snimljen. Kroz sljedećih par desetljeća više se puta spominjala mogućnost završetka snimanja koristeći Chuckove demo snimke, no s obzirom da su u međuvremenu umrli i pjevač Tim Aymar, kao i menedžer i legalni predstavnik Chuckovog nasljeđa, Eric Greif, mislim da sa sigurnošću mogu ustvrditi da ni od ovoga neće biti ništa.

Bilo kako bilo, mislim da jednostavno trebamo prihvatiti to da neke stvari nikada nećemo biti u mogućnosti poslušati (kaže on i ode po stoti put provjeriti je li napokon procurio onaj bootleg koncerta Maidena iz 1977. godine sa Dennisom Wilcockom na vokalu). No iznenađenja su itekako moguća i nikad ne možemo znati što nam budućnost donosi. Možda se baš jednog dana nakon x desetljeća iznenadimo kad neki neobjavljeni album omiljenog nam izvođača ugleda svjetlo dana. Neil Young trenutno radi sličnu stvar i iz naftalina izvlači raznorazne nikad objavljene davno snimljene albume i usput dobiva odlične kritike, tako da... nikad ne reci nikad.