Kad se priča o muzici, a posebno ukoliko su tema bendovi novijeg datuma, često se poteže pitanje originalnosti, odnosno imaju li ti bendovi išta novoga za ponuditi na ionako pretrpanoj i prezasićenoj globalnoj metal sceni. Stavimo li po strani one poprilično zatvorene stavove da se još tamo od Judasa i Maidena nije pojavilo ništa vrijedno slušanja te da je sve nakon toga pretakanje iz šupljega u prazno, nadam se da ćemo se složiti da na aktualnoj glazbenoj pozornici ima bendova bogom svakakvih izričaja, od onih koji eksperimentiraju sa zvukom na raznorazne načine te na taj način stvaraju nove podžanrove, koliko god nam se oni u datom trenutku činili opskurni ili neobični, pa do onih koji s ponosom iskazuju utjecaje ranijih generacija na čijem zvuku temelje svoj.
Postoji ovdje i treća skupina o kojoj se ne priča toliko često, a ako se i priča, nerijetko se to radi s negativnim prizvukom, a to su bendovi klonovi, odnosno bendovi čiji je primarni cilj zvučati kao svojevrsna karbonska kopija nekog ranijeg i poznatijeg benda. Po meni ovakve bendove treba razlikovati od gomile drugih bendova koje ne bi okarakterizirao kao "klonove", mada ljudi često tu ne vide neku preveliku razliku. Ukratko, smatram da bendovi koji sviraju autorsku muziku inspirirani svojim utjecajima nisu ujedino i klonovi jer posjeduju određeni autorski pečat. Upravo zbog toga ne mogu smatrati klonovima danas itekako bogatu "heavy metal revival" scenu koju predvode recimo Enforcer ili Skull Fist, isto kao npr. takozvani "pizza thrash" pokret od prije 15ak godina čiji su bendovi stvarali pod izraženim utjecajem Exodusa i Anthraxa. Iako se utjecaj njihovih idola itekako osjeti, predvodnici spomenutih pokreta su (opet, po mom osobnom mišljenju) imali sasvim zadovoljavajući autorski prizvuk koji im je davao svojevrstan kredibilitet.
Klonovi pak, čini mi se, nastoje u potpunosti odstraniti bilo kakvu originalnost kad je u pitanju stvaranje muzike. E sad, nekome takav pristup stvaralaštvu može djelovati poprilično bezidejno, banalno, pa čak i bezvezno i u jednu mi je ruku jasno zašto ljudi tako misle. Na kraju krajeva, je li umjetnost uopće umjetnost ukoliko jedino što radimo jest kopiranje uspješne i prokušane formule doslovno korak po korak?
No opet, je-nije umjetnost, iskreno nije me puno briga. Povučem li analogiju recimo s kuhinjom, rekao bih da postoje dani u kojima sam raspoložen za isprobavanje raznorazne svjetske hrane, za fuzije raznoraznih okusa i komplicirane novotarije koje nikad prije nisam probao, a bome postoje i dani kad mi najviše odgovara dobra porcija ćevapa s lukom. S muzikom je isto tako, nekad jednostavno nisam raspoložen za nešto novo, neviđeno, itd itd... Nekad mi jednostavno treba malo "svježiji" spin na stvari koje već jako dobro poznajem i baš su u takvim situacijama klonovi tu da spase stvar. No, kako to obično biva, i ovdje treba znati odvojiti ono što valja od onoga što ne valja, jer dobru kopiju nije tako jednostavno napraviti kako se čini na prvi pogled.
Rekao bih da je klonove moguće podijeliti u dvije skupine:
- Prva je ona koja stvara muziku u stilu bendova koji više ne postoje te na taj način ispunjava svojevrsnu prazninu koju su veći i poznatiji bendovi ostavili.
- Druga skupina je ona koja stvara muziku u određenom stilu zato što su bendovi koji su je originalno svirali još uvijek tu, no drastično su promijenili izričaj i više ne zvuče onako kako bi fanovi voljeli da zvuče.
Što se tiče ove prve grupe, netko će s podsmjehom možda reći da dobar dio stoner metala zvuči upravo kao rani Black Sabbath, no ne bi se u potpunosti složio s tom izjavom. Kad bi baš morao birati neki bend koji nevjerojatno podsjeća na rane Sabbathe, bio bi to američki Orchid koji su kroz (nažalost) samo dva albuma savršeno uboli sve ono što je bilo zanimljivo kod Ozzyja i ekipe na recimo prva četiri albuma. Prava je šteta što i nakon 'The Mouths of Madness' iz 2013. godine nisu snimili praktički ništa, jer rekao bih da su pravi primjer kako i klonovi mogu zvučati svježe i zanimljivo. U nešto ekstremnijim vodama zvučno ime su također amerikanci Gruesome koji savršeno upotpunjuju prazninu koju je ostavio Death nakon smrti Chucka Schuldinera. Ovdje stvarno nećete naći ništa originalno, no ukoliko vam treba nova doza ranog Deatha, nema bolje stvari od njihovog albuma 'Savage Land'.
Nađe se tu nekih interesantnih primjera kao što su recimo Thulcundra koja je jako uvjerljivo ubola Dissectionov stil ili pak australski Hellbringer koji zvuče kao da su ispali iz Slayerove 'Hell Awaits' faze, a bome postoje primjeri poput njemačkog Warhammera koji su svoje idolopoklonstvo doveli do "ekstremnih" razina na način da doslovno kopiraju ne samo muziku, već i za potrebe snimanja albuma koriste identične instrumente, pojačala i svu dodatnu opremu kakvu je svojedobno koristio Hellhammer. Meni osobno je posebno simpatična priča benda Black Star Riders koji su u stvari nastali iz moderne postave Thin Lizzyja te su u želji da snime novu muziku u sličnom stilu odlučili promijeniti ime s obzirom da je teško zamisliti autorske Thin Lizzy stvari bez pokojnog Phila Lynotta.
Što se pak druge kategorije tiče, moram priznati da ovdje nemam previše primjera no kao očigledan primjerak ističe se po meni fenomenalni Blazon Stone iz Švedske. Ako već iz imena nije bilo vidljivo na čiju se muziku oslanjaju, reći ću da je ovaj bend doveo skladanje muzike u stilu Running Wilda do toliko zavidno visoke razine kvalitete da zvuče bolje i kvalitetnije nego i sami Running Wild zadnjih 20ak godina. Kroz zadnjih 10ak godina snimili su šest albuma i stvarno bi mi bilo teško odlučiti se koji najbolje zvuči, tako da definitivno preporučam da bacite uho. Još jedan zanimljiv primjer su mi belgijanci Ubiquity koji su baš prošle godine izbacili prvi album 'The Ascendant Travels Among the Stars' s kojim su napravili možda i najbolji Opethov album još tamo od Watersheda. Odličan je ovo miks pjesama iz rane faze Opetha, tako da ukoliko vam nedostaje ono što su Mikael i ekipa radili na počecima karijere (a meni bome stvarno nedostaje), s ovim albumom bi trebali doći na svoje. Za kraj bi volio spomenuti i njemački Attic uz kojeg je puno lakše čekati nove albume King Diamonda i Mercyful Fatea koje tko zna oćemo li ikada uopće i vidjeti kako je krenulo.
Ukoliko imate preporuku nekog dobrog klon benda, slobodno je ostavite u komentarima. Osobno za ovakvim bendovima nisam nešto pretjerano lud na dnevnoj bazi, no moram priznati da mi nekad baš treba doza ovako nečega; pjesama u stilu kojeg volim, a gdje sam se pomalo zasitio originalima. Ne događa se to često, no kad mi zatreba takav "fiks", lijepo je znati da postoje izvođači na koje se mogu osloniti.
Comments
Post a Comment