Poznajem osobu koja mi je jednom prilikom rekla da ne može slušati tužne pjesme jer je to automatski baca u loše raspoloženje. Sjećam se da me ta izjava tada poprilično iznenadila s obzirom da je moje iskustvo slušanja muzike bazirano na totalno drugačijem principu, odnosno rekao bih da mi je tek tada došlo iz guzice u glavu da ne doživljavaju svi muziku na isti način kao ja.
Ne radi se tu o ukusima i stvari da netko voli ovaj bend, a netko onaj. Ovdje je u pitanju bio sistem na koji naš mozak procesira emocije unutar muzike te način na koji se mi odnosimo prema emocijama koje nam muzika prenosi. Još onih davnih dana osnovne škole kad sam od oca dobio prve CD-e Hendrixa, Beatlesa, Stonesa i Queena, shvatio sam da mi se neke pjesme aktivnije slušaju, a neke uopće ne slušaju ovisno o raspoloženju. Taj se dojam poprilično pojačao kasnije kako mi se glazbeni ukus širio te sam otkrivao raznorazne žanrove muzike koji su "iskrenije" prenosili neke kompleksnije emocije od ovih s kojima sam krenuo. Međutim, ne mogu se sjetiti da sam ikad funkcionirao po principu da će me tužna pjesma baciti u loše raspoloženje ukoliko sam dobro raspoložen, ili pak obrnuto, da će me vesela pjesma oraspoložiti ukoliko nisam od volje. Čini mi se da nikad nisam funkcionirao na taj način.
Kod mene je muzika uvijek bila medij koji je išao paralelno s mojim osjećajima, a ne unakrsno s njima. Ovisno o prirodi same muzike koju taj tren slušam i ovisno o raspoloženju u kojem se nalazim, neki će mi izvođači "sjesti" bolje nego neki drugi. Ljudi često spominju tugu, bol i ljutnju kao negativne emocije, no činjenično je stanje da su sve te emocije zapravo negativne onoliko koliko im svatko od nas ponaosob dopušta da mu dugoročno utječu na život i mentalno zdravlje. Nitko pri zdravoj pameti neće reći (ili barem ne bi trebao) da nije u redu osjećati bol i tugu recimo kod smrti voljene osobe, ili ljutnju kod nepravde, niti bi se u takvim trenucima trebalo "na silu" oraspoložiti što je brže moguće. Zacijeljivanje i pomirenje su procesi koji traju određeno vrijeme; kod nekoga duže, kod nekoga kraće. Muzika je u tim slučajevima nešto što mi je uvijek u jednu ruku pomagalo da se nosim s takvim emocijama što bolje mogu, da ih prepoznam, razradim, probavim i naposlijetku prihvatim.
Zašto ovo govorim?
Zato što je, po mom mišljenju, iskrena emocija u muzici nešto što se ne sreće toliko često, bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim emocijama. Istina, imamo bendove s veselim i optimističnim prizvukom na svakom koraku, a isto tako imamo i bendove koji su cijeli svoj izričaj posvetili melankoliji, gubitku i sličnim osjećajima, no najčešće je to "po defaultu" i nakon gomile preslušanih izvođača kroz ovu moju glazbenu "povijest" rekao bih da nije baš tako lako naći čistu, iskrenu emociju utkanu kako u glazbeni, tako i u vokalno-tekstualni dio izričaja. Ponekad mi djeluje da neki izvođači koriste emocije isključivo kao dio imidža. Ništa loše u tome što se mene tiče, ljubitelj sam mnogih takvih bendova, no u ovom slučaju i u ovom tekstu me zanimaju oni koji postupaju na drugačiji način.
Nekidan sam nakon par godina ponovno poslušao album zbog kojeg zapravo i pišem ovaj tekst. Radi se o 'Mirror Reaper' američke grupe Bell Witch. Jedna pjesma, 80 i kusur minuta čistog funeral dooma, sonična katarza u najčišćem obliku. Neću sada ulaziti u "kako" i "zašto" je ovaj album nastao u obliku u kojem je, možete to u 2 minute googlanja na wikipediji provjeriti, već bi se fokusirao na njegovu ekspresivnost. Po mom je mišljenju 'Mirror Reaper' jedan od najiskonskijih i najsirovijih izlijeva čiste, nefiltrirane emocije koji sam u životu čuo.
Funeral doom je po svojoj prirodi izrazito spor i težak podžanr koji nije tek tako jednostavno provariti na prvu, tako da ni 'Mirror Reaper' nije iznimka po tom pitanju. No ne treba stoga misliti da se radi o dosadnom ili jednoličnom albumu. Upravo suprotno, Bell Witch su ovdje uspjeli napraviti nevjerojatno intrigantno djelo koje nudi puno toga onome tko je spreman slušati s razumijevanjem, bilo da se radi o teškim i agresivnim djelovima ili pak o kraćim ili dužim interludijima koji savršeno spajaju tematske podcjeline od kojih se album sastoji.
Namjerno neću stavljati link jer u ovo situaciji (dok vjerojatno odmarate i čitate ovaj tekst) nema smisla slušati ga. Mirror Reaper je djelo koje zahtjeva potpunu koncentraciju i jednostavno ne funkcionira kao nekakav pozadinski zvuk dok radite nešto drugo. Zvuči pretenciozno, znam, no čvrsto stojim pri mišljnju da za slušanje ovog albuma treba zaista izdvojiti tih 80 minuta slobodnog vremena, zamračiti prostoriju, leći na kauč ili krevet te ga zapravo aktivno slušati i čitati. Dvojac koji čini bend (basist i bubnjar, gitara na ovom albumu nema) kroz tu jednu jedinu maratonsku pjesmu minutu po minutu, polaganim, no čvrstim korakom gradi epitaf preminulom prijatelju i bivšem članu benda. Mirror Reaper je intimni spomenik koji ne samo da prenosi ono što članovi benda sami osjećaju, već nas angažira da i mi budemo dio toga. Ne nužno dio njihove tuge i boli, već nam pomažu da kanaliziramo neki svoj osobni gubitak (koliko god on svjež ili star bio) ka nečemu pozitivnijemu. Ka razumijevanju i prihvaćanju.
Barem ga ja tako doživljavam.
Kada se 'Mirror Reaper' pojavio 2017. godine, pobrao je praktički univerzalne pohvale i vrhunske recenzije sa svih strana te je uredno završio na gomili lista najboljih albuma te godine. Zasluženo, ako se mene pita, no ne mogu se oteti dojmu da se nešto slično već prije dogodilo, šesnaest godina ranije. Konceptualno sličan, no izvedbeno poprilično drugačiji, album 'Light of Day, Day of Darkness' norveške grupe Green Carnation iz 2001. godine na sličan je princip "uglazbio" obiteljsku tragediju Tchorta, osnivača i glavnog autora benda također kroz jednu jedinu dugačku pjesmu. No, dok je 'Mirror Reeaper' abrazivan i sirov album, ovaj drugi (po meni) predstavlja odmjerenu i racionalnu reakciju na tešku životnu situaciju. No kako god okrenemo, oba ova albuma savršeno dočaravaju poruku koju autori žele prenijeti slušatelju. Nisam glazbenik tako da ne znam točan način na koji ovakva djela nastaju, no interesantna mi je stvar što se u oba slučaja radi o glazbenoj odiseji koja nije na tradicionalni način podijeljena u više segmenata, odnosno pojedinačnih pjesama. Na ovaj način autori kao da su željeli pokazati cjelokupni proces nošenja s traumatičnim događajem, kao "putovanje" koje traje i traje sve dok ne dođe do logičnog i prirodnog razrješenja.
Ovi su albumi bitni jer pokazuju da o traumama treba pričati jer vrlo lako mogu izjesti čovjeka iznutra, na prepad, bez da se shvati što mu se događa. Bilo da je to kroz razgovor s prijateljima, obitelji, supružnikom, stručnom osobom ili pak kroz razne vidove umjetnosti, put ka ozdravljenju rijetko kad vodi kroz izolaciju i tišinu. O stvarima treba pričati, kako o sretnim, tako i o tužnim i teškim. Pogotovo o tužnim i teškim. U ovom našem društvu gdje se muškarce od malih nogu još uvijek stigmatizira stavovima da su osobe muškog spola koje imaju izraženije emocionalne reakcije obični "slabići" ili "pičkice" te izjavama poput "plakanje je za curice", ljudi često znaju probleme, dvojbe i strahove držati unutar sebe zbog straha od izrugivanja, čak i u situacijama kada je sasvim normalno biti "loše" raspoložen.
Bell Witch i Green Carnation su, po mom osobnom mišljenju, kvalitetno pokazali kako se s takvim stvarima može boriti kroz umjetnost.
Nisu prvi, naravno. Nisu ni jedini koji to rade, no način na koji publici prezentiraju svoje unutarnje sukobe poprilično odstupa od standardnih načina koje inače viđamo u (ekstremnoj) muzici, mislim da se oko toga možemo svi složiti. Svakako preporučam da barem pokušate poslušati ova dva albuma. Ne kažem da će vam se nužno svidjeti, no ukoliko tražite nešto drugačije, nešto što se zapravo i ne viđa svaki dan, mislim da bi s "Mirror Reaper" i "Light of Day, Day of Darkness" mogli biti zadovoljni. Na kraju krajeva, možda vam pomognu nositi se s nekim vašim problemima. Rijedak je ovo primjer muzike koja je nastala iz određene svrhe, a da može tako korisno i iskreno prenijeti svoje osjećaje na publiku.
Comments
Post a Comment