Instrumentalna muzika često kao da prolazi ispod radara; imam osjećaj da su ljudima prve asocijacije na taj pojam isključivo klasična glazba, jazz/big-band ili pak filmski soundtrackovi, dok se u stvarnosti može naći prava gomila kvalitetnih albuma bez vokala u praktički svakom glazbenom podžanru. Dok će ljubiteljima rocka i metala vjerojatno na prvu pasti na pamet raznorazni gitaristički virtuozi (a bome ih ne manjka), instrumentalni rock i metal ipak nudi i puno više od toga. U ovom tekstu dolje dotaknuo sam se nekih od meni omiljenih izvođača, manje ili više poznatih iz raznoraznih sfera muzike koji su ili izgradili karijeru na instrumentalnoj muzici ili su pak tu i tamo odlučili izbaciti album ili dva koji ne sadrže vokale. Ima tu, naravno, još gomila primjera dobrih izvođača i albuma koje nisam naveo, ali nadam se da će za početak i ovih deset komada biti dovoljno.
JOE SATRIANI: Surfing With the Alien / The Extremist
S kim drugim započeti nego s vjerojatno najpoznatijim, najupečatljivijim i najutjecajnijim instrumental rock gitaristom uopće? Satrianija se često karakterizira kao "shreddera", no za mene je on osoba koja je savršeno shvatila kako koristiti gitaru na način da ona "pjeva" umjesto stvarnog vokala. Satchovi albumi su mi uvijek djelovali kao da ih izvodi pravi pravcati punokrvni bend i praktički ni u jednom trenutku ne bi mogao reći "e ovdje se baš preserava". Praktički mi je svaki njegov album vrijedan slušanja, no definitivni su mi favoriti drugi album "Surfing With the Alien" te četvrti "The Extremist" koji po mom mišljenju nemaju niti jednu slabu stvar.
AL DI MEOLA: Elegant Gypsy
Imam osjećaj da se o njemu ne priča toliko često koliko bi trebalo, no Al Di Meola je možda jedan od najboljih glazbenika koji su ikada uzeli gitaru u ruke. Nema tu puno greške s njim, no ukoliko bi trebao birati favorita, 'Elegant Gypsy' bi definitivno zauzeo prvo mjesto. Lepršav i uhu ugodan zvuk odsviran na način da ga je prava milina slušati; kroz njegove se pjesme doslovno osjeti toplina ljeta.
LARRY MITCHELL: Larry Mitchell
Mitchella sam otkrio praktički slučajno kada je Youtubeov algoritam u jednoj od rijetkih korisnih situacija pomislio da bi mi se nakon Satrianija moglo slušati ovako nešto. I bome je bio u pravu s obzirom da mi je njegov istoimeni, a ujedino i prvi album vrlo brzo prerastao u jedno od najdražih instrumental rock ostvarenja s kojima sam se do sada susreo. Nevjerojatno bogat zvuk i vrhunski skladane i odsvirane pjesme bez ikakvog nepotrebnog kompliciranja, tako da preporuka ako se još niste susreli s ovim glazbenikom.
BOHREN & DER CLUB OF GORE: Sunset Mission
Bohren & Der Club of Gore je čisti noir u glazbenom obliku; savršen spoj sporog jazza, mračne urbane atmosfere i saksofona koji istovremeno uspijeva zvučati i melankolično i opasno. Ovo je muzika kao stvorena za noćnu vožnju kroz neonom obasjane prazne ulice velikog grada dok kiša lagano rominja. Nećete puno pogriješiti koji god album da izabrerete, no preporučio bi započeti s drugim, "Sunset Mission" koji perfektno dočarava gore opisanu atmosferu.
WOLF HOFFMANN: Classical
Hoffmann će naravno svima biti poznat prvenstveno kao gitarist, skladatelj i posljednji originalni član njemačkih veterana Accept, no mislim da njegova solo karijera nije nešto pretjerano poznata širem spektru ljudi. Ništa čudno s obzirom da je pod svojim imenom izbacio svega dva albuma u dvadesetak godina, a oba su na isti kalup. Meni se iskreno ovaj prvi iz 1997. godine više sviđa jer Hoffmann ovdje odlično pokazuje raskoš svog talenta obradivši neke od najpoznatijih pjesama klasične glazbe u "električnoj" varijanti. Srećom ovdje nema nikakvog nepotrebnog izdrkavanja na gitari (da izvinite na ovakvom pojmu), već se radi o vjernom prebacivanju skladbi koje svi znamo u nešto modernije i aktualnije ruho, bez da se izgubi čar originala. Hoffmann ovdje koristi raznorazne stilove, ovisi o kojoj se skladbi radi, a meni je recimo favorit stvarno lijepa slow blues verzija 'Za Elizu'.
CAMEL: The Snow Goose
U prog rocku ima doslovno prava hrpetina "dugometražnih" pjesama koje sadrže naizgled beskrajne instrumentalne dionice, no ukoliko pričamo isključivo o albumima koji su kompletno instrumentalni, mislim da nema boljeg primjera od trećeg albuma ove engleske grupe. Iako mi to nije najdraži njihov album (tu bi titulu odnio njihov drugi album "Mirage"), "The Snow Goose" je jedno prelijepo glazbeno putovanje kojemu ne trebaju vokali da bi ostavio upečatljiv dojam na slušatelja. Lagan je za slušanje, no istovremeno je bogat raznoraznim detaljima koji ga čine kompleksnim i intrigantnim dobrih 50 godina nakon izlaska.
KARMA TO BURN: Almost Heathen
Stoner muzika često zna upasti u zamku konstantne repetativnosti i ponekad je tu teško izdvojiti nešto baš unikatno što će slušatelja osvojiti na prvu, no (nažalost neaktivni) amerikanci Karma To Burn su se na vrhunski način uspjeli izboriti za svoje mjesto pod suncem. Izuzmemo li prvi njihov album, ovaj je trio djelovao isključivo kao instrumentalna grupa, a vrhunac su postigli albumom "Almost Heathen" s kojim su stvorili jedan od klasika žanra. Izrazito energična svirka s melodijama i riffovima kojih se teško otresti jednom nakon što završite slušanje, doslovno vuku da ih se upali ispočetka i ispočetka.
MONO: Hymn to the Immortal Wind
Japanska grupa Mono za mene su jedan od najboljih primjera kako spojiti post-rock i kinematografsku muziku, a posebno se to vidi na "Hymn to the Immortal Wind" koji bi praktički mogao funkcionirati kao soundtrack nekog epskog filma. Ovdje imamo ne samo upečatljive melodije, već je i atmosfera koju stvara nevjerojatno "jaka" i opipljiva te slušatelja bez problema prenosi na neko drugo mjesto, u neki drugi svijet, bez iti jedne izrečene riječi.
PELICAN: Australasia
Australasia je album od 100 tona koji od prve sekunde udara svom težinom. Post-metal je žanr kojeg nisam nešto previše slušao (znam ga se često brzo zasititi, slično kao i sa stonerom) no ovaj album mi je još otkad sam ga prvi put čuo ostao jedan od najvećih favorita. Isprve me kupio s poprilično interesantnom naslovnicom, no muzika je naravno ono zbog čega mu se svako toliko vraćam.
APOCALYPTICA: Cult
Iako mi je s godinama pomalo opao interes kako su u muziku ubacivali sve više vokala, Apocalyptica mi je još od srednje škole bila jedan od dražih "neobičnijih" bendova. Stavimo li po strani sve one obrade Metallice zbog kojih su i postali poznati, ovi finci su se više puta pokazali kao odlični skladatelji koji su po mom mišljenju vrhunac dostigli s albumom "Cult" na kojem se nalaze možda i najbolje pjesme njihove karijere. Meni je ovo nevjerojatno maštovit spin na metal muziku odsviran na gudačkim instrumentima i koliko god to možda zvučalo neprivlačno na prvu, iz albuma u album su dokazivali da znaju što rade. "Cult" je po meni album bez greške, a stvari poput Kaamos, Beyond Time, Path i sličnih i dan-danas rado slušam.
Comments
Post a Comment