Taktovi

Pisao sam već ranije kako baš i nije fer što se Black Sabbathu najčešće tepa da su prvi i jedini začetnik heavy metala kad tu titulu paralelno s njima može držati još barem 6-7 bendova, no realno takvu analogiju možemo primijeniti i na mnoge druge podžanrove muzike, a posebno se to osjeti kod raznoraznih pravaca metala. Sto puta je dokazano da stvari ne nastaju tek tako "iz nule", izolirane od ostatka tada aktualne glazbene scene (a to važi za bilo koju scenu na svijetu), već su koktel raznoraznih utjecaja i eksperimentiranja sa zvukom koji je došao prije njih. Što se tiče samog black metala teško je uzeti jedan konkretan album i objektivno ga proglasiti prvim black metal albumom s obzirom da za koji god da se odlučimo, čini se kao da se uvijek možemo vratiti još mrvicu unazad i naići na nekog ranijeg kandidata. Iako se danas 1994. uzima kao takoreći "zlatna" godina po pitanju izlaska možda i najbitnijih i najpoznatijih black metal klasika, začeci ovog žanra sežu ip...

Ovaj ćemo se tjedan malo odmaknuti od metala i zagrebati ispod površine jednog interesantnog mikrožanra znanog kao "synthwave", fenomena koji se pojavio prije otprilike 20ak godina, iako mu korijeni (doduše pod drugim imenima) sežu puno dalje u prošlost. Ako otprije niste upoznati s ovim pojmom, nema straha, jer vjerojatno ste se već susreli sa synthwaveom, samo niste obraćali pozornost na terminologiju. S glazbene strane radi se o svojevrsnom miksu nekoliko različitih faktora, a koji je inspiraciju ponajviše vukao iz pop muzike, synthpopa i filmskog soundtracka 80ih godina prošlog stoljeća, dok mu se (jednako bitan) vizualni dio temelji na estetici starih video igara, retrofuturizma, cyberpunka te akcijskih i SF filmova iz istog desetljeća. Spajajući sve ove utjecaje, synthwave se brzo profilirao kao produkt čija je glavna odlika naginjati na nostalgiju vezanu za osamdesete godine i sve ono zbog čega je to desetljeće bilo - i još uvijek je - privlačno. Međutim, kao i kod svi...

Pisao sam već o značaju nu-metala za moju generaciju i za sve nas koji smo otprilike u to vrijeme krenuli otkrivati i voliti agresivniju i alternativniju muziku. Moderni pravci metala su tada proživljavali svojevrsno zlatno doba i apsolutno su vladali glazbenom scenom, a kako to obično biva sa svim žanrovima, malo po malo su se počeli pojavljivati i izvođači koji su stvari pomicali u nekom novijem i ekstremnijem smjeru. Sredina prvog desetljeća dvijetisućitih donijela je eksponencijalni rast popularnosti metalcorea koji je u mojim očima uvijek bio odvojeni entitet od cijelog nu-metal pokreta, iako su nedvojbeno imali nekih zajedničkih dodirnih točaka. Bez da ulazim previše u povijest samog žanra, reći ću samo da ja osobno nikad nisam "uhvatio" onaj njegov prvi val koji su činili bendovi poput Converge, Integrity ili Earth Crisis. Iskreno, nije to bila muzika koja me tada zanimala, a ni retroaktivno joj nisam baš pridavao previše pažnje, no što se tiče ovog "novijeg"...

Čudna je biljka britanski thrash. Za jednu državu koja je nam je podarila neka od najvećih metal imena u povijesti, nevjerojatno je da se pravac poput thrash metala nikad nije udomaćio u mjeri u kojoj je to učinio recimo u SAD-u ili Njemačkoj. Kad pogledamo globalnu sliku metal muzike, nije thrash neka tamo uska niša koja tu i tamo izbaci pokoji uspješni bend, već se radi o podžanru koji je iznjedrio neka od najpoznatijih i najpopularnijih imena u povijesti metala. Stavimo li na stranu sami komercijalni uspjeh, thrash je po mom mišljenju jedan od kamenova temeljaca metala, jedan od onih "osnovnih" podžanrova bez kojih je praktički nemoguće zamisliti današnju glazbenu scenu s obzirom koliko su ogroman utjecaj imali bendovi iz osamdesetih na novije generacije.  O velikoj četvorci ne trebamo valjda ni pričati, no SAD je kao najplodnije tlo cijelog ovog pravca osim njih iznjedrio pravu gomilu esencijalnih izvođača poput Exodusa, Overkilla, Dark Angela, Death Angela i mnogih drugi...

New Wave of British Heavy Metal, pokret koji je započeo samim krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i trajao je svega nekoliko godina (ovisi kako koga pitate), jedna je od onih pravih romantičnih priča heavy metal muzike. Bilo je to vrijeme kada se na području Engleske u jako kratkom periodu pojavila prava gomila bendova sličnog glazbenog izričaja te su sve svi istovremeno borili za svoje mjesto pod suncem. Malobrojni su među njima koji su uspjeli preživjeti toliko prezasićnje glazbene scene te su uspjeli napraviti impozantne karijere i nastavili djelovati desetljećima kasnije, dok je s druge strane puno veći broj onih koji su nakon svega par albuma (ili u ekstremnijim slučajevima nakon tek par singlica) netragom nestali, razišli se ili pak naganjajući obećani komercijalni uspjeh drastično promijenili glazbeni stil te izgubili kompletan identitet i bazu fanova koja ih je do tada pratila, koliko god malobrojna možda bila. Startavši isključivo kao underground pokret, NWoBHM je s vr...

U ovom tekstu ću se osvrnuti na neke od meni osobno zanimljivijih bendova japanskog metala od devedesetih godina prošlog stoljeća, pa do danas. Kao i u drugim dijelovima svijeta, metal se u Japanu kroz devedesete naglo razgranao na raznorazne podžanrove te su se bendovi često hvatali svakakvog eksperimentiranja, s ovakvim ili onakvim uspjehom. Prije nego se prebacimo na velike igrače japanskog metala 90ih, prvo ćemo malo provrtiti par onih koji nisu toliko poznati u ovim našim krajevima, no ostavili su zapažen utjecaj u matičnoj im državi. Za početak je tu bend donekle neobičnog imena, Bellzlleb. Radi se o poprilično unikatnoj grupi koja je startala kao nekakav osebujni doom metal, da bi se kasnije prebacili na brže žanrove poput speed i black metala. Kao i gomila drugih bendova iz ovog vremena, Bellzlleb su poprilično miješali žanrove tako da se čak i na istom albumu moglo naći svega i svačega. Vjerojatno se većini neće svidjeti, no meni zvuči poprilično egzotično i zanimljivo, tako d...

U moru svih mogućih i nemogućih podžanrova metala, od kojih jedan dobar dio zvuči skroz nepotrebno i izmišljeno, svojih 5 minuta slave je svojedobno našao i death'n'roll. To što kažem "5 minuta" uopće nije nikakvo pretjerivanje s obzirom da pravac nikad nije iznjedrio neki veći uspjeh niti će mnogi ljubitelji metal muzike esencijalne albume ovog žanra smatrati nekakvim "stone cold" klasicima, no negdje polovicom devedesetih kad je jedno kratko vrijeme bio popularan, death'n'roll je donio neveliki broj kvalitetnih albuma koji su (po mom mišljenju) danas nepravedno zapostavljeni. Međutim, prije nego se zapitamo kako je propao death'n'roll, trebali bi prvo postaviti kontekst u kojem se uopće i prvi put pojavio. U jednu ruku death'n'roll bio je svojevrsni death metalov odgovor na sveopću pomamu i popularnost groove metala koji je na svjetskoj pozornici popularizirala Pantera. Međutim, umjesto gomile drugih bendova koji su išli njihovim st...

Takozvana "Ulmerova skala" (nazvana po novinaru Jamesu Ulmeru koji je osmislio) pojam je koji je nastao u SAD-u, a originalno se vezao za Hollywoodske glumce, odnosno njihovu popularnost i rentabilnost pri angažmanu. Glumci koji uživaju najveću popularnost i koji će zasigurno privući najveću publiku spadali su pod "A-listu", dok su svi oni drugi manje poznati rangirani kroz B-, C- i D-liste. S druge strane, porijeklo pojma "velika četvorka thrash metala" nije baš toliko crno-bijelo te se ne može sa sigurnošću reći koji ga je od glazbenih časopisa prvi počeo koristiti, ono ono što definitivno znamo jeste činjenica da se pod tim pojmom nalaze Metallica, Megadeth, Slayer i Anthrax, odnosno četiri komercijalno najuspješnija thrash metal benda osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako često među ljubiteljima metal muzike možemo čuti kako ovaj ili onaj bend zaslužuje biti dio velike četvorke (najčešće umjesto Anthraxa iz nekog razloga), bitno je spomenuti da oso...

Jedna od ljepota muzike leži u njenoj kompleksnosti i slojevitosti, odnosno u činjenici da, jednom kad zagrebemo ispod površine, praktički bilo koji glazbeni (pod)žanr nudi puno više nego što nam se to možda čini na prvi pogled. Iako bi se po ovom pitanju moglo pričati o bilo kojem pravcu metal muzike, danas bi rekao par riječi o jednoj specifičnoj situaciji s početka ovog tisućljeća kada su se u razmaku od otprilike pola godine pojavila dva albuma koji su (po mom mišljenju) svaki na svoj način ostavili značajan trag na način na koji možemo promatrati power metal. Prebacimo se stoga nakratko u 2000. godinu kada je u drugom mjesecu Stratovarius objavio svoj osmi album 'Infinite', dok je skoro pa ravno osam mjeseci kasnije Tad Morose izbacio četvrti album 'Undead'.  Čisto da napomenem unaprijed, ova dva albuma koja sam izabrao za današnji tekst odraz su mog osobnog stajališta te njihova usporedba možda vama neće imati toliko smisla, ili ćete možda smatrati da na njihovom ...

Vjerujem da kod nas postoji određeni broj ljudi koji su već pristojno upoznati s metal scenom ove dalekoistočne države, no načelno gledano japanski heavy metal nije nešto s čime se veći broj ljudi svakodnevno susreće. Šteta što je tako s obzirom da se radi o vibrantnoj i itekako bogatoj pozornici na kojoj se može naći apsolutno svega i svačega odsviranog na zanimljiv i svjež način koji inicijalno podsjeća na ove "naše", zapadnjačke bendove, no istovremeno donosi stilski odmak koji ih čini unikatnima. Ovim ću putem malo po malo kronološki predstaviti značajne predstavnike klasičnog heavy metala i albume koji su ih definirali bez da previše davim s detaljima, godinama i sličnim, već ću radije pustiti muzici da sama priča.  Također, s obzirom da je ovaj tekst svojevrsni presjek sveukupne japanske metal scene, smatram da bi ga najbolje bilo podijeliti na dvije objave, radi lakšeg snalaženja i čitanja. U ovoj prvoj ću se osvrnuti na bendove iz 70ih i 80ih godina prošlog stoljeća, ...