ROŠADE U EXODUSU

 Povratak Roba Dukesa na mjesto vokala u Exodusu nije potez koji me pretjerano oduševio, pogotovo zato što ih kroz ovih zadnjih 10ak godina nikako nisam uspio uhvatiti uživo sa Zetrom za mikrofonom, no ne mogu reći ni da me nešto posebno razočaralo s obzirom da sam praktički "odrastao" s ovom verzijom benda. Dukes ih je predvodio oba puta koja sam ih do sada gledao, a četiri albuma koja su snimili s njim u razdoblju od 2005. do 2010. godine su mi ostali u skroz dobrom sjećanju. Međutim, ako ćemo iskreno govoriti, moram priznati da ih ipak ne vrtim toliko često tako da sada kada se Dukes vratio, kontam da nema boljeg trenutka za ponovno ih preslušati i podsjetiti se kako se drže dobrih (ne mogu vjerovati da je već toliko prošlo) 15-20 godina kasnije.

Stvari s Dukesom su se pokrenule 2005. godine kada su izbacili album 'Shovel Headed Kill Machine'. Gledano ovako s vremenskim odmakom, možda i nije bilo goreg trenutka za promijeniti vokala s obzirom da je bend samo godinu dana ranije izbacio 'Tempo of the Damned' sa Zetrom za mikrofonom, što se na kraju pokazalo kao jedan od ne samo najboljih Exodusovih albuma, već po mom mišljenju jedan od najboljih modernih thrash albuma uopće. I eto, svega godinu dana kasnije Zetro odlazi, a ubrzo nakon njega zbog zdravstvenih razloga bend napušta i jedan od osnivača, bubnjar Tom Hunting te na njegovo mjesto dolazi veteran Paul Bostaph. Međutim ako je i bilo neke bojazni da će stvari otići krivim smjerom, prvi taktovi otvarajuće pjesme "Raze" su me razuvjerili praktički iste sekunde. Holt i Altus na gitarama su zadržali isti onaj oštri "motorna-pila" zvuk koji je krasio i prethodni album dok Dukes dokazuje da je kao skrojen za ovakav materijal. Nestali su Zetrovi "thrash metal Bon Scott" vokali s obzirom da Dukes zvuči oštrije i agresivnije, u nekim trenucima bi rekao čak i modernije što savršeno odgovara Exodusu dvadeset i prvog stoljeća. Ne znam kakav je opći konsenzus po tom pitanju, no rekao bih da je upravo ovaj album slika i prilika moderne thrash metal scene koja se počela pojavljivati u ranim dvijetisućitim godinama, a čiji su bendovi nastajali i djelovali pod jakim utjecajem Exodusa. Druga pjesma na albumu, osam i pol minutna "Deathampetamine" možda je i najbolji primjer kako ovaj album može isporučiti odličnu muziku bez da zvuči umorno ili isforsirano. Zajedno s "Altered Boy", još jednom maratonskom stvari koja će doći negdje oko sredine albuma, 'Shovel Headed Kill Machine' pokazuje da naizgled obični thrash metal album može ponuditi puno više od klasične nabijačine. Za ljubitelje agresivnijeg thrasha tu je već spomenuta otvarajuća 'Raze', a meni su posebno dobro sjele recimo i 'I Am Abomination' te zadnja, zatvarajuća pjesma koja nosi isto ime kao i album.

Sljedeći album je stigao nakon dvije godine, pod nazivom 'The Atrocity Exhibition: Exhibit A' i iskreno moram reći da mi je ovo najmanje drag album s Dukesom za mikrofonom. Ohrabreni nekolicinom duljih pjesama na prethodnom albumu, Gary Holt i ekipa su ovdje odlučili otići korak dalje te su na album koji sadrži devet pjesama uvrstili čak njih pet koje traju 8 minuta ili dulje, što je po mom mišljenju apsolutno previše. Na kraju krajeva, nije ovo progresivni thrash u kojem se često izmjenjuje tempo ili pak ima šarenu plejadu riffova kao recimo Dark Angel ili Sabbat, tako da teško da ijedna od uvrštenih pjesama može uspješno opravdati toliku minutažu. Album je jednostavno predug za ovakav stil muzike, a čak mi ni ove kraće pjesme nisu ostale u uhu. Ukoliko bi morao izdvojiti favorita, definitivno bi to bila stvar "Children of a Worthless God" koja unatoč trajanju od 8 i pol minuta uspješno zadržava pažnju od početka do kraja, a posebno bi istaknuo jako dobar refren s clean vokalima koje nemamo priliku često čuti na Exodusovim albumima.

Nakon 'Exhibit A', logično bi bilo za očekivati da ćemo odmah nakon toga dobiti i 'Exhibit B', no kako se pokazalo na njega je trebalo pričekati dobrih pet godina. Svega godinu dana nakon prvog Exhibita bend je povukao poprilično neočekivan potez te su 2008. godine objavili 'Let There Be Blood'. Za neupućene, Exodus su ovdje iz nekog razloga odlučili ispočetka snimiti svoj prvijenac 'Bonded By Blood' iz 1985., ovaj put s novim vokalom i modernom produkcijom. Gle, što se mene tiče ne mogu sad baš reći da je ovo loše samo po sebi. Muzika je naravno identična kao i na originalu, a moderna produkcija i Dukesov vokal meni osobno zvuče sasvim solidno na ovim starim stvarima, ništa lošije nego kad ih izvodi uživo. Ona dva puta kada sam ih gledao uživo, ove su pjesme zvučale naprosto vrhunski, bez ikakve greške, no ne mogu se oteti dojmu da je ovo izdanje jednostavno nepotrebno i ne razumijem baš što je bend htio postići s njim. Približiti original novim fanovima? Ne znam, ne drže mi takve izjave vodu... Rijetko će tko odabrati ovo izdanje ispred originala. Jedina svijetla točka je uvrštenje pjesme "Hell's Breath" koja je originalno izašla jedino na demo snimci iz 1983. godine. Ova studijska verzija zvuči jako dobro i rekao bih da je to jedini valjani razlog zašto bi netko mogao zadržati 'Let There Be Blood' na polici. S obzirom da se radi o već poznatom materijalu, teško mi ga je gledati kao zasebno djelo tako da ne bi ostavljao nekakve konkretne ocjene. U redu je za poslušati par puta, no ništa više od toga.

Studijski gledano, Dukesov angažan u Exodusu došao je kraju 2010. godine (mada je on ostao na mjestu vokala sve do 2014. godine) kada su objavili 'Exhibit B: The Human Condition' s kojim su pomalo neočekivano ponudili kvalitetniji album od već ranije spomenutog prvog dijela ove duologije. Da se ne lažemo, idalje je ovo za moj ukus predugo i previše razvučeno, no raznovrsnost u pjesmama se puno bolje ovdje osjeti nego na prvom dijelu. Odmah od otvarajuće "The Ballad of Leonard and Charles" koja je možda i najbolja stvarn na albumu te općetino meni jedna od boljih Exodusovih pjesama uopće, 'Exhibit B' nudi veći gušt pri preslušavanju nego što je 'Exhibit A' nudio. Nađe se ovdje stvarno odličnih pjesama poput recimo "Beyond the Pale" ili "Good Riddance", no ne mogu se oteti dojmu da bi ova dva albuma funkcionirala puno bolje kao jedan jedinstveni album da su s njega skinuti svi viškovi kojih nažalost ipak ima previše.

Dukes je nakon 'Exhibit B' u bendu ostao još četiri godine, nakon čega ga je opet zamijenio Zetro. Moram priznati da sam očekivao da će Zetro ostati u bendu praktički do kraja njihovog postojanja tako da me skroz iznenadilo kad je došlo do promjene. Zanimljivo je što je čak i sami Dukes nedavno izjavio kako ga je Holtov poziv uhvatio skroz nespremnog, takoreći "s neba u rebra", no na kraju krajeva iako mi je Zetro draži pjevač, mislim da ne treba previše razbijati glavu. Šta je tu je, ako ništa znam da će ovaj bend s bilo kojim vokalom uživo zvučati vrhunski, a što se studijskog dijela priče tiče, ostaje nam za vidjeti. Na kraju krajeva, Dukesova prva era u Exodusu nakon ovog ponovnog detaljnog preslušavanja možda i nije toliko odlična koliko je se sjećam, no 'Shovel Headed' mi je idalje jedan od najboljih njihovih albuma, dok se na dva 'Atrocity Exhibitiona' nađe stvarno vrhunskih stvari, a što se novog albuma tiče - živo me zanima kako će zvučati.