Odlazak iz matičnog benda u solo vode vjerojatno ne spada u najlakše stvari na svijetu, pogotovo ukoliko se radi o uspješnom bendu visokog profila, no kroz raznorazne primjere smo vidjeli da takve stvari ponekad donesu itekako zanimljive i uspješne karijere. U ne-metal vodama takvih slučajeva ima prava pravcata gomiletina i krenem li ih nabrajati, bili bismo ovdje valjda do prekosutra, tako da ću se ovaj put fokusirati isključivo na glazbenike iz raznoraznih podžanrova metal muzike.
Međutim, ako očekujete vidjeti recimo Brucea Dickinsona, Ozzyja Osbournea ili Ronnie Jamesa Dia recimo, unaprijed ću vas razočarati. Mislim da nema smisla navoditi te itekako očite primjere za koje praktički svatko zna čim se spomene ova tema, tako da ću se ovaj put fokusirati na neke glazbenike čije solo karijere nisu (bile) toliko eksponirane niti su čak polučile nekakav značajan financijski uspijeh, no za koje idalje smatram da ih vrijedi poslušati jer se radi o kvalitetnim ostvarenjima iako je širokupna publika možda i zaboravila na njih. Čak štoviše, rekao bih da se, kopajući kroz raznorazne polupropale projekte, može naći nevjerojatno zanimljive i kvalitetne muzike koja već desetljećima stoji takoreći "zakopana" i koju tek tu i tamo netko slučajno naiđe.
ROB HALFORD
Okej, realno gledano Halfordovi solo albumi nisu nikakva nepoznanica svima koji prate malo širu heavy metal scenu i prvi ću reći da je 'Resurrection' fenomenalan album koji može bez ikakvih problema stati bok uz bok nekim od najboljih albuma Judas Priesta, no ovdje ne bi pričao o njima. Prije nego je oformio istoimeni solo projekt, Halford je kratko predvodio dva druga benda, Fight i 2wo, oba zanimljiva na svoj način. Fight je s prvim albumom 'War of the Worlds' iz 1993. točno ono kako bismo očekivali da bi Judasi mogli zvučati nakon Painkillera da se nisu razišli s obzirom da se radi o in-your-face klasično modernom heavy metal albumu koji i dan danas zvuči svježe, agresivno i oštro. Poslušajte npr. pjesme poput "Into the Pit" ili "Nailed to the Gun" mada realno nema greške s nijednom koju izaberete. Vrijedi spomenuti da bubnjeve ovdje svira nitko drugi nego Scott Travis kojeg je Halford povukao sa sobom nakon razlaza Judasa. No nažalost Fight je bio kratkog vijeka te su se nakon dva albuma razišli, a Halford je oformio 2wo s kojim je objavio tek jedan album, 'Voyeurs', možda i najneobičnije izdanje cijele svoje karijere. Ovdje smo dobili skroz neobično industrial metal izdanje koje u potpunosti odudara od standardnog Halfordovog stila. Ništa čudno kad vidimo da kao ko-autor i gitarist na albumu sudjelovao John 5, redovni član bendova Marylina Mansona i Roba Zombiea, dok je čak i Trent Reznor iz Nine Inch Nailsa imao svoje prste u produkciji. Čak i ako vam se 'Voyeurs' ne svidi, zanimljivo ga je promotriti kao svojevrstan kuriozitet Halfordove karijere tako da preporučam da mu svakako date šansu.
ANDI DERIS
Najpoznatiji kao dugogodišnji vokal njemačkih power metal pionira Helloween, Andi Deris je znao tu i tamo objaviti par solo albuma na kojima je često skakao kroz raznorazne stilove. Meni osobno se najviše sviđa prvi njegov album 'Come In From the Rain' iz 1997. na kojem je pokazao da se jako dobro snalazi u mutnim vodama alternativnog rocka s polovice devedesetih godina. Zanimljiv je to twist u karijeri s obzirom da je stilski poprilično udaljen od onoga što Helloween inače radi i moram priznati da bi čak volio da je izbacio još koji album. Za razliku od klasičnih power metal vokala, Derisov stil je stilski poprilično drugačiji tako da u stvari i nije čudno što mu je ovakav stil sasvim solidno odgovarao.
PAUL DI'ANNO
Prije nego što je odlučio potpuno odustati od autorskog izričaja u solo karijeri, Paul Di'Anno je tu i tamo izbacio nekoliko stvarno solidnih albuma. Kad ljudi idu kopati dublje u Di'Annovu karijeru, najčešće se hvataju projekata Battlezone i Killers; sasvim logično s obzirom da su upravo ti bendovi možda i najkvalitetnije stvari koje je izbacio nakon što je otišao iz Maidena. Bilo je tu i kasnije svega i svačega od autorskih pokušaja, no u svemu tome meni često padne na pamet njegovo skroz prvo solo ostvarenje jednostavnog imena 'DiAnno' iz 1984. godine gdje je skroz neočekivano svirao poprilično "mekanu" verziju AOR-a. Uz bend sastavljen od poprilično anonimnih glazbenika koji ni prije ni nakon ovoga nisu ostvarili neku zapaženu karijeru, ovaj je album poprilično netipična stvar čak i za one koji dublje istražuju Di'Annovu karijeru. Zanimljivo je što se Paul u ovom razdoblju karijere pokušao u potpunosti odmaknuti od karijere u Maidenima tako da čak ni na koncertima nije svirao ništa od njihovih stvari; neobičan kontrast s obzirom da je u kasnijim godinama živio isključivo od obrada prva dva albuma Maidena. Sve u svemu ovaj album nije neko remek-djelo, no jako je ugodan za slušati i meni skroz dobro leži.
CRONOS
Venom je od prvog dana njihovog postojanja bio bend na kojemu su se lomila koplja. Loši glazbenici što se tiče tehnike, no odlični što se tiče svega ostaloga, Cronos, Mantas i Abaddon su postavili temelje nečega puno većega od njih samih. Barem na prvih par albuma, prije nego su stvari otišle đavlu (pun intended). Kada je krajem 80ih Cronos otišao u solo karijeru, mislim da se nije puno očekivalo ni od njega ni od Venoma koji je tada uzeo Tonyja Dolana kao vokala i basista (i o tome bi se dalo napisati puno toga s obzirom da su mi ti Venomovi albumi jako dragi). Cronos je uspio izbaciti dva solo albuma od kojih po meni posebno vrijedi spomenuti prvi 'Dancing in the Fire' iz 1990. godine. Za razliku od kaotičnog Venomovog pristupa, solo karijera mu je imala klasičniji heavy metal prizvuk koji je puno više stavljao naglasak na melodiju nego na agresivnost. Nađe se ovdje stvarno vrhunskih stvari poput naslovne pjesme ili pak skroz zanimljive "I'll Be Back" gdje se vidi da Cronos i nije tako loš pjevač kakvim su ga slušatelji često znali nazivati. Rekao bih da su ovi albumi pravi izgubljeni dragulji te ih svakako vrijedi poslušati.
REX BROWN
U jeku reuniona Pantere lako je zaboraviti da je 2017. Rex Brown izbacio jako dobar, na momente čak i odličan solo album 'Smoke On This', gdje se osim bassa uhvatio i gitara i vokala. Sasvim neočekivano smo dobili jedan skroz kvalitetan i interesantan tvrđi southern rock album koji unatoč nekolicini izvedbenih mana tu i tamo zvuči jako dobro, pamtljivo i zarazno. Uvijek uziman kao najmanje eksponiran član klasične Panterine postave, Brownov izlet u solo vode me poprilično iznenadio i nisam znao što bi očekivao prije slušanja. No na kraju sam dobio skupinu pjesama koje svako toliko rado poslušam. Kao stvorene su za nekakvu playlistu za vožnju.
KIRK WINDSTEIN
S obzirom da je Crowbar kroz godine praktički ionako postao Windsteinov solo projekt, pomelo je neobično što se ima nekoliko godina odlučio izbaciti jedan album baš pod svojim imenom. No, kako god okrenemo 'Dream in Motion' je možda i jedna od najboljih stvari što je ovaj čovjek izbacio u karijeri, bar po mom mišljenju. Za razliku od Crowbara gdje je glavni fokus uvijek bio na teškim sludgeastim riffovima, Windstein je na solo albumu u prvi plan stavio čistu atmosferu. Sporo, mutno i atmosferično, a opet u drugu ruku skoro pa lagano, potpuni kontrast Crowbaru, no istovremeno toliko slično i srodno, to je otprilike 'Dream in Motion'. Treba spomeuti i potpuno neočekivanu, no fenomenalno uklopljenu obradu pjesme "Aqualung" velikog Jethro Tulla koja je ovdje upala kao naručena. Za mene je ovo 2020. bio jedan od albuma godine, a bome evo i 5 godina kasnije ga rado slušam i svako malo provrtim ispočetka.
TONY MARTIN
Netko će reći da je cijela Martinova era Black Sabbatha praktički zaboravljena, no o tome bi se dalo nadugo i naširoko (a bome i oće u jednom od budućih tekstova) s obzirom da te albume volim svim srcem, no čak se ni većina ljubitelja Tonyja Martina neće isprve sjetiti da je on izbacio i tri solo albuma. Dok su ova dva posljednja ('Thorns' i 'Scream') još koliko-toliko poznati, njegov prvi albuma 'Back Where I Belong' iz 1992. (snimljen u pauzi od Sabbatha dok su oni s Diom snimali 'Dehumanizer') nudi svašta zanimljiva. Teško je ovdje reći da imamo posla s metal muzikom, no kao rock album sasvim dobro funkcionira, pogotovo na par laganijih brojeva poput "If There Is a Heaven' ili "Why Love" gdje se vidi sva raskoš njegovog vokala. Na kasnijim je albumima ipak otišao u poznatije heavy vode, no što se mene tiče ovaj prvi album ništa ne zaostaje za njima.
Ovakvih bi se primjera moglo naći još barem desetak, posebno iz devedesetih godina kada su se članovi mnogobrojnih bendova odlučili okušati u solo vodama. Iako je zanimljivo primjetiti kako je rijetko tko od njih ostvario značajniji uspjeh, takve solo karijere nude unikatan pogled u "eksperimentalna" razdoblja karijera gdje praktički nisu postojala nikakva pravila ni očekivanja.
Comments
Post a Comment