Ozzy Osbourne, Tony Iommi, Geezer Butler i Bill Ward, originalna četvorka Black Sabbatha okupiti će se još jednom, po zadnji put ovog ljeta u Birminghamu. Biti će to svojevrsno "zbogom" ne samo Sabbathima kao bendu, već i općenito Ozzyjevoj karijeri s obzirom da će mu ovo biti posljednji put da nastupa. Vijest o ovom okupljanju je praktički odjeknula preko interneta, pogotovo i zbog toga što će uz Sabbathe na koncertu nastupiti i gomila drugih poznatih bendova poput Pantere, Metallice, Guns N' Rosesa, Slayera, Toola, itd itd... Pravo pravcato slavlje heavy metala i odavanje počasti začetnicima ovog žanra na način na koji to i zaslužuju. Unatoč činjenici što su najjeftinije ulaznice koštale više od 200 €, kompletna ponuda je nestala praktički u čas; trebalo je svega 16 minuta da se Villa Park u potpunosti rasproda i izgleda da ljubiteljima svih ovih bendova nešto jača cijena nije predstavljala preveliki problem, pogotovo kad znamo da je ovo zadnja šansa da vide Black Sabbath na pozornici.
Nisam ni ja bio imun na opću euforiju, barem nekih pola sata.
Mislim, znao sam odmah da je šansa da ovo vidim uživo praktički ravna nuli. Prva misao nakon toga mi je bila "okej, ovo je ipak suludo skupo, plus let, plus hotel, plus spiza, ovo ono...", tih bi se 200 eura za čas pretvorilo barem u 500, a nešto mi se i nije davalo toliko novaca, makar je Black Sabbath u pitanju. No, kroz svo to razmišljanje bi li ih ipak otišao vidjeti ili ne, shvatio sam da zapravo uopće nisam toliko uzbuđen oko samog benda koliko oko ideje da je ovo posljednja prilika koju ću ikada imati za vidjeti ih. Ne znam koliko vam to ima smisla ovako kad čitate i ispričavam se ako nisam dobro objasnio, no to mi je itekako dalo materijala za razmišljanje.
FOMO efekt iz naslova ove objave kratica je od "fear of missing out", odnosno strah od propuštanja neke prilike. Mislim da dobar ljudi zapravo "pati" od ovog sindroma u ovom ili onom obliku bez da je možda uopće i svjestan toga. Kupiti ćemo neki proizvod jer je sada na akciji i tko zna oće li biti opet, otići ćemo negdje na putovanje jer "ako ne odemo sada, nećemo nikada", a u ovom slučaju ćemo i potrošiti veću količinu novaca nego što bi u nekoj normalnoj situaciji napravili jer eto neće biti druge prilike da vidimo neki bend uživo. Okej, ne mora to nužno biti loše koliko zvuči, no da bismo vidjeli punu sliku treba uzeti i gomilu drugih faktora u obzir. Rekao sam prije da me euforija po pitanju Black Sabbatha držala možda pola sada, dok nisam malo razmislio o tome. Za početak, znao sam da s obzirom na Ozzyjevo zdravstveno stanje (a i na Wardovo kad smo kod toga) nema šanse da Black Sabbath odsvira puni set, pogotovo zato što je Ozzy najavljen još dodatno i kao solo izvođač mimo Sabbatha. Par dana kasnije su se ovi "strahovi" obistinili kada je Ozzy u jednom intervjuu izjavio da će izvesti tek "pjesmu tu i tamo" kroz večer. Količina drugih bendova koji će svirati te večeri je enormna i iskreno ne znam šta bi rekao na to s obizrom da nitko neće imati vremena za neki duži set, a kako se cijela večer vrti oko Sabbatha, mislim da bi mnogi od njih mogli svoj nastup pretvoriti u svojevrstan "tribute" Sabbathima s gomilom obrada. Nadodamo li na to činjenicu da Ozzy praktički ne može stajati na nogama i da će dobar dio vremena sigurno provesti sjedeći ili u kolicima, odjednom mi se onih 400-500 € činilo ne samo previše, već i kao potpuno bacanje novaca.
Iskreno rečeno, čak i da karta košta manjem nisam siguran bi li osjećao ikakvo zadovoljstvo gledati onemoćalog Ozzyja kako skoro nepokretan jedva prolazi kroz Paranoid ili Iron Mana dok plejada drugih bendova drži unaprijed naučene monologe i floskule o važnosti Sabbatha za svijet metala. Više mi to djeluje kao kazalište nego kao iskreni, stvarni nastup, a moram priznati da nisam nešto pretjerano zagrijan za takve stvari.
Kada su Josha Hommea jednom pitali postoji li ikakva šansa da se Kyuss ponovno okupi, odgovorio je odgovorom koji se može svesti na "Ne, to je bilo i prošlo i kad bi se ponovno okupili, ne bi bilo isto. Jednostavno ste tada morali biti tamo.", a po meni je takav stav vrijedan poštovanja. Ne kažem da je točan, nepogrešiv ili da ne postoje slučajevi gdje su ponovno okupljeni bendovi napravili vrhunsku stvar, no smatram da postoje situacije gdje treba biti realan i znati zaključiti ima li ikakvog smisla okupljati se ponovno ili ne. Koliko mi god bio antipatičan i nezanimljiv u svim mogućim aspektima, iz istog razloga recimo cijenim Štulićevo odbijanje ponovnog okupljanja Azre. Neke stvari treba jednostavno prihvatiti da su gotove, da ih (u mom slučaju) nismo uspjeli uhvatiti i to je to. Život ide dalje, a kvalitetnih bendova ima prava pravcata gomila.
Ne kažem da je pogrešno kupiti kartu za ove ponovno okupljenje Sabbathe, bože sačuvaj. Ukoliko nekome ovo sve navedeno ne stvara nikakve probleme i tko je sasvim zadovoljan sa situacijom bend(ov)a koje će dobiti na tom koncertu, tko sam ja da mu govorim da je u krivu? Svatko za svoje novce uživa kako želi. Ne, ono što sam htio reći je da ja osobno sebi nikako ne bi mogao opravdati odlazak na ovakav koncert samo i isključivo iz razloga da eto bar jednom pogledam Sabbathe uživo. Strah od propuštanja je za mene stvar s kojom se trebam boriti jer u prošlosti sam na slične načine trošio novce (bilo veće cifre, bilo manje) na sve i svašta čisto kako bi sebi mogao reći "eto vidiš, dobio si šta si htio, a zamalo si to propustio" bez da sam zapravo i bio svjestan toga, no jednom kad bi taj prvotni udar dopamina popustio, često bi se znao naći u situaciji da poslije ne osjećam ništa. Koncert je prošao, knjiga se pročitala, predmet se kupio, a taj početni osjećaj sreće pretvorio se u onaj skroz bezvezni osjećaj kao da sam samo stavio kvačicu kraj jedne stavke na nekom beskrajnom imaginarnom popisu. A vjerujte mi, nema mi većeg razočaranja od toga.
Kroz ovih zadnjih 16-17 godina gledao sam na stotine i stotine bendova i pohodio mnogobrojne koncerte. One zbog kojih mi je žao što sam otišao mogao bi možda nabrojati na prste jedne ruke, a sad kad pogledam s vremenskim odmakom gotovo svaki od tih sam posjetio zato što sam se praktički nagovarao da odem jer bi eto "trebao" otići iz ovog ili onog razloga. No, s vremenom čovjek kroz iskustvo, pokušaj i pogrešku nauči neke stvari, shvati da se ne treba nagovarati na nešto čisto zato da se stavi ta nekakva imaginarna kvačica, jer na kraju krajeva ove stvari nisu posao koji se mora obaviti pod svaku cijenu, već nešto u čemu bismo trebali uživati i veseliti se svake sekunde koje sudjelujemo u tome. Jednom kad gušt krene djelovati kao obaveza, mislim da je vrijeme za dobro se zapitati zašto neke stvari uopće radimo.
Za mene je FOMO nešto s čime ne želim vezati hobi u kojem toliko uživam, pa makar se radilo i o velikim Sabbathima u njihovom posljednjem nastupu u originalnoj postavi. Nije lako pomiriti se s time, no nekad treba biti realan i prihvatiti da smo neke prilike jednostavno propustili i amen.
Comments
Post a Comment