Taktovi

Provjeravate li bendove prije nego otiđete na koncert? Gledate li setliste kako bi se informirali što vam omiljeni izvođači sviraju na turneji? Ili pak ako se radi o predgrupama ili nekim manje poznatim bendovima, preslušavate li ih na youtubeu nekoliko dana prije kako bi se pripremili za ono što će vas dočekati u dvorani ili klubu? Ja jesam. Ne znam je li to "pravi" ili "krivi" pristup, no nikad nisam bio nešto pretjerano zagrijan za iznenađenja. Koliko god možda glupo zvučalo, više volim biti pripremljen tako da znam na što se konkretno fokusirati jednom kad dođem na koncert ako mi se bend svidi tijekom preslušavanja. Ili ako mi se pak ne svidi, da znam kako to vrijeme mogu provesti "pametnije", ući kasnije na koncert, otići do šanka, do WCa, nešto četvro, ne znam ni ja šta... Ne znam, jednostavno funkcioniram na taj način i iskreno zanimljivo mi je vidjeti kako dobar dio moje ekipe funkcionira na potpuno drugačiji sistem - jednostavno će otići na koncer...

Kad je Regius Festival 2019. godine najavio svoje deveto izdanje na kultnoj šibenskoj lokaciji Martinska, nekako smo se u ekipi neobavezno dogovorili da ćemo otići i prespavati u šatorima. Nije daleko, do Šibenika nam treba cca sat i pol vožnje i iako je izbor izvođača bio pomalo neobičan i šarolik (odlučili smo se za prvi dan kad su svirali Cold Snap, Električni Orgazam i Sajsi MC), kontali smo da nemamo tu šta puno izgubit. Ljeto je, blizu je i u načelu nam je zapravo bilo svejedno tko svira, jer i ne pretjerano privlačan koncert je idalje čisto dobar povod za izaći vanka među ljude i popiti štagod. To smo popodne negdi iza posla u moga Hjundu, korejskog "mladića" od evo skoro 20 godina, sjeli Miro, Nikša, Ćošo i ja, uputivši se lagano u Šibenik gdje smo se zadržali tek toliko da nešto pojedemo i prošetamo preko rive, a nakon toga pravac Martinska. S obzirom da je nekoliko dana ranije Regius imao akciju na ulaznice po principu "kupi 4, dobiješ 5", ovu jednu viška ...

Kako idem stariji, tako gledam kako sve više mjesta iz mlađih mi dana malo po malo nestaje. Znate već taj osjećaj, neko mjesto koje ste voljeli i u kojem ste zapravo jako često visili jedan dan jednostavno stavi ključ u bravu, po prozorima polijepi bijele papire, napiše neku neutralnu poruku tipa "zatvoreno zbog preuređenja" ili "uskoro ponovno otvaramo", no to se po defaultu zapravo rijetko kad dogodi. Kroz prvih nekoliko tjedana, možda i mjeseci zapravo često razmišljaš o tome kako ti to mjesto nedostaje jer ti je činilo dio nekakve rutine, ali kako vrijeme dalje prolazi i stvari u životu se mijenjaju i idu naprijed, malo po malo kreneš zaboravljati dok ne dođeš do toga da o toj lokaciji zapravo uopće više ne razmišljaš. Mislim, to je normalna stvar, ništa ne traje vječno i normalno je da stvari imaju neki svoj prirodni vijek trajanja, o čemu god da se radilo. Kad sam bio u srednjoj, mislio sam da Caffe Bar "Stipe" u Makarskoj nikad neće propasti s obzir...

Mislim da nisam u krivu kad kažem da cijene ulaznica za koncerte iz godine u godinu postaju sve više i više, do te mjere da se vjerojatno svatko od nas u jednom trenutku zapitao "Pa dobro, jeboga život, dokle to misli ići?".  S obzirom da ne živim od švicarskih plaća, s vremenom se dobro zamislim postaje li mi ovaj hobi u stvari zapravo previše luksuzan da bi mogao u njemu uživati u jednakoj mjeri kao prije. Okej, nije sad naravno realno očekivati da će cijene koncerata konstantno stagnirati ili se mijenjati tek za nijansu s obzirom da iz dana u dan i puno bitnije stvari (poput režija ili osnovnih životnih potrepština) poskupljuju preko svake mjere, no imam osjećaj da što se tiče onih najvećih izvođača cijene pomalo izmiču kontroli za običnog, malog čovjeka. Iskreno, čini mi se da ovdje i nije toliko stvar u samom poskupljenju troškova turneja i tegljenja cijele opreme kroz tko zna koliko kamiona i šlepera, već i do činjenice da se mnogi najveći bendovi u rock i metal muzici ...

Kroz godine i godine odlazaka na koncerte bila je tu i tamo poneka situacija kad bi namjerno odlučio preskočiti neki bend zato što mi se nikako ne bi sviđao izbor pjesama koje sviraju na aktualnoj turneji. Najčešće bi se radilo o koncertima gdje bi bendovi previše naginjali na novije stvari koje su stilski drugačije ili (po mom osobnom guštu) jednostavno manje kvalitetne od onih ranijih albuma koje volim. Znalo se tako dogoditi da ne bi otišao na koncerte nekih bendova koje realno volim zbog očekivanja da će me taj recentniji materijal smoriti jer ajmo reći "oduzima" prostor na setlisti pjesmama iz perioda koji više volim. Amon Amarth je možda po tom pitanju i najbolji primjer s obzirom da je 'With Oden on Our Side' iz 2006. zadnji njihov album u kojem sam iskreno uživao, dok mi je sve ovo ostalo osjetno slabije, do te mjere da zadnjih 4-5 albuma zvuči nevjerojatno dosadno i nezanimljivo. Gledam setlistu sa zadnjeg koncerta u Zagrebu iz 2023. godine i mislim se, nema ...

Života mi, nema na svijetu neobičnije države od Bosne i Hercegovine. Unatoč tome što posjeduje kulturološku, etničku, religijsku, ali i naravno geografsku raznolikost kao rijetko koja država u Europi, Bosna i Hercegovina kao da se tek u zadnjih nekoliko godina počinje malo po malo otkrivati kao svojevrstan podcijenjeni biser još uvijek (većinom) neokaljan masovnim turizmom. Puno sam puta išao preko granice, ponajviše turistički i uglavnom po Hercegovini (po Bosni ipak nažalost nešto manje), no s druge strane se nažalost ne mogu pohvaliti nekim većim brojem posjećenih koncerata u najbližoj mi susjednoj državi jer izuzev nekoliko odlazaka na OK Fest na Tjentištu u BiH nisam gledao ama baš ništa. Još me je prošle godine Eternal Flame Fest zainteresirao s jako dobrim headlinerskim imenima, no zbog nezgodnog mi datuma ga nisam mogao posjetiti. Srećom, ove je godine festival ne samo organiziran dobra dva mjeseca ranije, već su mi i najavljeni bendovi itekako pobudili interes, tako da nas se ...

Jeste li primjetili kako u zadnje vrijeme puno "kontroverznih" albuma (u nedostatku boljeg pojma) malo po malo ponovno pronalazi put do publike? Znate o kojim albumima pričam; o onima s kojima su se neka veća metal imena odmakla od standardnog zvuka po kojem su postali poznati ili gdje su esencijalne članove benda zamijenili neki manje poznati ili slabije prihvaćeni glazbenici? Obično su to albumi koji su brzo nakon povratka na stari zvuk ili s reunionom klasičnih članova ostali manje-više zaboravljeni, kako od strane fanova, tako i od strane samih izvođača. Svatko od nas ima drugačije ukuse i odrastao je s različitim albumima tokom formativnih godina, kako s poznatim i općeprihvaćenim albumima, tako i s onim drugima koji možda generalno ne kotiraju pretjerano visoko. Klasici su naravno klasici s razlogom, no kod bendova koji sviraju već desetljećima ima i materijala koji nikad nije dosegao iste razine popularnosti kao oni iz naujspješnijeg perioda karijere, no to definitivno...

Nekad se stvari jednostavno poklope kako treba, bez puno planiranja. Prije nekih mjesec dana žena i ja smo odlučili kupiti karte za London (živio Ryanair!) i provesti u gradu četiri dana. Sasvim okej za prvi put s obzirom da nikad ranije nismo bili tamo. U moru raznoraznih znamenitosti i stvari za posjetiti koje nudi jedan ovoliki milijunski grad, negdje skroz u pozadini svega toga mi se vrzmala misao kako bi volio posjetiti i pub Cart & Horses ako bude vremena. Mjesto je to u istočnom Londonu koje postoji već preko 200 godina, a kroz zadnjih 50ak godina postalo je poznato prvenstveno zahvaljujući Iron Maidenu, odnosno činjenici da su upravo ovdje započeli karijeru te su redovito svirali u periodu između 1976. i 1978. godine, u postavi bitno drugačijoj od ove današnje i u vremenu dok je svjetski uspjeh vjerojatno djelovao kao daleki i nedostižni san. Cart & Horses je mjesto koje se isključivo veže za rane dane benda dok su osim Stevea Harrisa članovi bili (u raznim inkarnacijam...

Aktivnost i opstanak glazbene scene, bilo da je lokalna ili pak globalna, ponajviše ovise o nama, slušateljima. Svima s dva zrna soli u glavi bi valjda trebalo biti jasno da se od klikova na Youtubeu ne živi, već tu i tamo treba potrošiti koji euro na izvođače koje volimo, bilo da to radimo plaćanjem ulaznice za koncert, kupovinom nosača zvuka i majicâ ili pak na neki treći način. U ovom tekstu ću govoriti isključivo iz gledišta konzumenta muzike, znači kao osoba koja stoji ispred pozornice, a ne na njoj tako da ukoliko čitate ovo, a član ste nekog glazbenog sastava postoji realna šansa da se nećemo složiti u nekim pitanjima. Sve to spominjem, a vezano je za naslov ove objave, zato što se upravo publici često predbacuje kad određeni koncert ne poluči očekivanu posjećenost ili kad neki izvođač ne dostigne popularnost i raširenost kakvu su možda očekivali. "nisu došli" "ne žele potrošiti" "ništa ne kupuju" Ima istine u tome, naravno, bio bi lud da tvrdim sup...

 Ozzy Osbourne, Tony Iommi, Geezer Butler i Bill Ward, originalna četvorka Black Sabbatha okupiti će se još jednom, po zadnji put ovog ljeta u Birminghamu. Biti će to svojevrsno "zbogom" ne samo Sabbathima kao bendu, već i općenito Ozzyjevoj karijeri s obzirom da će mu ovo biti posljednji put da nastupa. Vijest o ovom okupljanju je praktički odjeknula preko interneta, pogotovo i zbog toga što će uz Sabbathe na koncertu nastupiti i gomila drugih poznatih bendova poput Pantere, Metallice, Guns N' Rosesa, Slayera, Toola, itd itd... Pravo pravcato slavlje heavy metala i odavanje počasti začetnicima ovog žanra na način na koji to i zaslužuju. Unatoč činjenici što su najjeftinije ulaznice koštale više od 200 €, kompletna ponuda je nestala praktički u čas; trebalo je svega 16 minuta da se Villa Park u potpunosti rasproda i izgleda da ljubiteljima svih ovih bendova nešto jača cijena nije predstavljala preveliki problem, pogotovo kad znamo da je ovo zadnja šansa da vide Black Sabb...

Bio je sedamnaesti rujna godine dvije tisuće i dvadeset četvrte kada je Sotona napokon došao u Zagreb. Stigao je u crnom autobusu, parkirao ga na Savskom nasipu i zatim pričekao da padne noć. Popeo se na pozornicu u krcatoj Močvari, od negdje izvukao bocu Badelovog antique pelinkovca i obratio se okupljenima riječima: "Rekli su mi da je ovo hrvatski Jägermaister". Glas Sotone je u ovom slučaju pripadao Brianu Rossu koji je, skupa s ostatkom benda Satan, spomenutog datuma po prvi put nastupio u Hrvatskoj. Reklo bi se ovako na prvu, random engleski bend s random koncertom u Zagrebu, zašto je to uopće bitno? Možda u nekom većem globalnom stanju stvari i nije jer Zagreb je već odavno jako česta stanica bendova na europskim turnejama, no zagrebemo li malo ispod površine, vidit ćemo da je Satanov ovojesenski koncert ipak u jednu ruku značajniji nego što se čini na prvi pogled. Ukratko, Hrvatska jednostavno nije država u kojoj klasični heavy metal prolazi baš glatko. Okej, znam kako...