GLOBALNI METAL

Zadivljujuće je koliko smo svi mi zapravo bića navike. U vremenu kad nam je zahvaljujući internetu praktički cijeli svijet nadohvat ruke, mi se svejedno iz dana u dan vraćamo onim dobro nam poznatim stvarima s kojima znamo na čemu smo. Ponekad mi se čini da se od cijelog svijeta ljudi iz ovih krajeva većinom drže glazbenih izvođača koji dolaze iz Europe i Sjeverne Amerike, ponešto manje su zastupljeni Australija i Novi Zeland, dok se na izvođače iz ostatka svijeta u širim okvirima gleda kao tek usputni kuriozitet koji se pojavi tu i tamo, odakle rijetki bendovi uspiju postići veći svjetski uspjeh. Situacije gdje se grupe poput Sepulture uspiju probiti do značajnog komercijalnog uspjeha su u većini slučajeva tek rijetkost koja nas s vremena na vrijeme podsjeti koliko je svijet zapravo veliko mjesto i da praktički svaki i najmanji zabačeni kutak ove naše planete ima kakvu-takvu živu glazbenu scenu na kojoj se može naći prava pravcata gomila kvalitetnih izvođača.

Jedan od prvih bendova koji je izlazio iz ovih "standardnih" okvira (osim već spomenute Sepulture, naravno) i koji mi je nekad davno otvorio otvorio vrata globalnog svijeta metala bio je izraelski Orphaned Land. Upravo su mi oni i njihov album 'Mabool: The Story of Three Sons of Seven' pokazali koliko mi je maleno i usko bilo dotadašnje znanje i koliko muzika može biti unikatna, raznolika i neodvojivo povezana s lokalnom kulturom i običajima. Zagrebavši još malo ispod površine, nije bilo teško slijediti "mig" koji mi je Orphaned Land uputio, tako da se uz nešto truda i istraživanja po raznoraznim forumima ispred mene otvorilo neograničeno prostranstvo glazbe koja je nešto što mi je bilo poznato i blisko prezentirala na jedan drugačiji način koji me vukao da ga dodatno istražujem. Orijentalni prizvuk koji su Orphaned Land upleli u svoje pjesme bio je tek prvi korak ka istraživanju šire metal scene Magreba i Levanta koja je iznjedrila nekolicinu vrhunskih bendova poput fenomenalnog prog metal benda Myratha iz Tunisa (preporuka svim ljubiteljima Symphony X-a) ili pak (opet) izraelaca Melechesh koji su svojim vrhunskim spojem black i death metala s orijentalnim folkom stvorili krajnje neobičan, no funkcionalan miks žanrova.

Latinska Amerika je po mom mišljenju doživjela ogromnu ekspoziciju zbog popularnosti ne samo Sepulture, već i zbog sveukupnog utjecaja tog prvog vala black/death/thrash mješanca koji je upravo u Brazilu postavio neke od temeljnih korijena, prvenstveno kroz radove bendova Sarcofago, Sextrash, Vulcano (možete ih čak uhvatiti uživo u Zagrebu ove jeseni!), Mutilator, Holocausto i sličnih. Nevjerojatna je kvaliteta izdanja koje su se u tako kratkom roku pojavile u Brazilu i praktički protutnjale kroz underground krugove u cijelom svijetu. Ljubitelji "laganijih" nota se pak mogu naći u vrhunskim izdanjima (opet brazilskih) power metal velikana Angra ili pak argentinskih heavy metal pionira Rata Blanca. Danas je ovaj dio svijeta po mom mišljenju daleko najjači po svojoj underground death/black sceni koja se može dičiti jako dobrim bendovima mahom iz Čilea poput Pentagrama i plejade novijih izvođača koji se namjerno drže undergrounda. 

Što se Azije tiče, toliko ogroman kontinent i veliku količinu država nije tek tako jednostavno sistematizirati unutar par rečenica, no napomenuo bi nekoliko meni dragih primjera. Prva i osnovna scena koja se vjerojatno svakome nameće kao logičan primjer je naravno Japan koji ima nevjerojatno šarenu paletu raznoraznih bendova svih mogućih glazbenih usmjerenja. S obzirom na globalnu prepoznatljivost japanske pop-kulture na zapadu kroz zadnjih 4-5 desetljeća nije stoga za čuditi se što je i japanski metal koliko-toliko pustio korijenje kod europskih i američkih ljubitelja metala. Ne bi sad ovdje previše duljio o ovoj sceni s obzirom da pripremam duži i detaljniji tekst isključivo o metalu u Japanu tako da ću ovom prilikom samo reći da u zadnjih nekoliko godina Japan možda najbolje kotira po pitanju bombastičnog power metala s izvrsnim ostvarenjima bendova Versailles, Jupiter i Galneryus.

Za ovaj je tekst vjerojatno zanimljivija činjenica da države poput Indonezije i Singapura imaju nevjerojatno vibrantnu i široku metal scenu koja ipak najveći naglasak stavlja na death metal i grindcore. Što se mene osobno tiče, grindcore nije žanr u kojem nešto posebno uživam, no singapurski Wormrot je jedna od onih iznimki zbog kojih mi je drago što se prisilim dati priliku bendovima raznoraznih izričaja. Ne znam u čemu je točno stvar po pitanju Wormrota, no savršeno mi odgovara taj njihov histerično agresivni stil koji vrhunski miješaju s ekstremnim punkom tako da mi je njihov album 'Hiss' iz 2022. bio jedno od izdanja godine. Susjedna Indonezija može se pohvaliti možda i najaktivnijom death metal scenom u cijeloj Aziji s plejadom bendova koji uživaju veliku popularnost na spomenutom teritoriju. Jasad i Burgerkill se izdvajaju kao ajmo reći bendovi koji nose imidž kompletne scene, a da je popularnost deatha i grinda itekako prisutna u Indoneziji dokazuje njen predsjednik, Joko Widodo koji nerijetko u medijima zna izraziti ljubav prema ekstremnim pravcima metala. Ostale azijske države moram priznati i nisam istraživao toliko detaljno, no u zadnje vrijeme mi recimo jako dobro leži indijski Girish and the Chronicles koji su pravo osvježenje na svjetskoj hard'n'heavy te malo po malo šire svoju muziku i po Europi.

Međutim, možda i najintrigantnije područje svjetske metal scene bi po mom mišljenju bila saharska i sub-saharska Afrika, odnosno dio svijeta koji je možda i najmanje poznat po muzici, a posebno ekstremnoj, od svih do sada nabrojanih. Stavimo li po strani metal na sekundu, čak ni izvođači "tradicionalnijeg" glazbenog izričaja nisu toliko poznati i prošireni po ovim našim krajevima, no čini mi se da se kroz zadnjih 10-15 godina i to mijenja prvenstveno zbog čestih gostovanja tuareških desert blues izvođača poput Tinariwen i Tamikrest te novijih izvođača poput Mdou Moctara. Sva tri ova izvođača/benda preporučam svim srcem s obzirom da se radi o fenomenalnoj muzici s jednom novom i do sada nam većinom nepoznatom varijacijom koja savršeno prenosi duh prostora s kojeg izvođači dolaze. Što se pak metala tiče, preporučam da pogledate odličan dokumentarac 'Death Metal Angola' iz 2012. godine koji na jedan nepretenciozan i zanimljiv način pokazuje neke osnovne značajke metal scene u toj južnoafričkoj državi. Osim toga, meni je možda i najzanimljivi primjer globalne raširenosti metal scene susjedne joj Botswane u kojoj se razvila poprilično unikatna metal scena u medijima često zvana "death metal kauboji". Jedan pogled na sliku ispod ovog paragrafa dati će vam do znanja zašto je tako nazvana.

Meni je ovo super primjer kako negdje u svijetu jedna izolirana glazbena scena može razviti nama sasvim neobičan vizualni i glazbeni identitet koji nam na prvu može izgledati smiješno, možda čak i glupo, no iskreno rečeno, zašto bi to bilo "gluplje" od corpse-painta raznih ranih norveških black metal bendova? Možda će netko reći da ikonografija i tematika američkog "divljeg zapada" nema što tražiti na jugu afričkog kontinenta, no zar onda isto tako ne bi mogli reći da američki Nile nemaju šta pjevati o antičkom Egiptu? Ne, ovo u Botswani je meni savršen primjer kako glazbena scena može biti toliko drugačija od svega što smo navikli te nas i dan-danas može iznenaditi te nam ponuditi nešto novo i neočekivano. Ne znam za vas, no meni je ovo super i zorno pokazuje koliko još imamo za naučiti i otkriti.

Za kraj, rekao bih da ne treba podcijeniti nijedan dio svijeta što se tiče glazbe. Svako podneblje nosi neke svoje specifične značajke koje njihovim stanovnicima djeluju sasvim normalno, dok su nama koji živimo daleko možda egzotični i neobični. Baš kao i kod "pravih" putovanja u strane nam države, i u muzici treba biti "turist" te pružiti priliku onome što nam nije poznato jer upravo na taj način stječemo veće i kompletnije znanje o svijetu u kojem živimo.