Aktivnost i opstanak glazbene scene, bilo da je lokalna ili pak globalna, ponajviše ovise o nama, slušateljima. Svima s dva zrna soli u glavi bi valjda trebalo biti jasno da se od klikova na Youtubeu ne živi, već tu i tamo treba potrošiti koji euro na izvođače koje volimo, bilo da to radimo plaćanjem ulaznice za koncert, kupovinom nosača zvuka i majicâ ili pak na neki treći način. U ovom tekstu ću govoriti isključivo iz gledišta konzumenta muzike, znači kao osoba koja stoji ispred pozornice, a ne na njoj tako da ukoliko čitate ovo, a član ste nekog glazbenog sastava postoji realna šansa da se nećemo složiti u nekim pitanjima.
Sve to spominjem, a vezano je za naslov ove objave, zato što se upravo publici često predbacuje kad određeni koncert ne poluči očekivanu posjećenost ili kad neki izvođač ne dostigne popularnost i raširenost kakvu su možda očekivali.
"nisu došli"
"ne žele potrošiti"
"ništa ne kupuju"
Ima istine u tome, naravno, bio bi lud da tvrdim suprotno. Međutim ono što oću reći da je krivnja za neuspjeh, isto kao i zaslužnost za uspjeh mač s dvije oštrice na čijoj je jednoj strani publika, odnosno konzument, dok su na drugoj izvođači, klubovi, promotori i ostali. Mišljenja sam da bi za funkcioniranje ovog krhkog stroja kojeg zovemo "glazbena scena" kontinuirano trebala ulagati trud ne samo jedna ili druga strana, već obje, zajedno. Život u Dalmaciji donosi određene poteškoće što se tiče nekih od ovih stavki, pogotovo kad znamo da za pošteni koncert često treba potegnuti malo veće udaljenosti s obzirom da Split, kao drugi najveći grad u državi nije neka "glazbena Meka" ovog svima nam dragog glazbenog žanra. Ako ćemo iskreno, potegnuti autom malo dalje radi dobrog benda nije neki problem, no ono što meni po ovom pitanju smeta je inertnost lokalne metal scene po pitanju promocije iste, kao da je dovoljno samo nešto inicijalno napraviti i onda očekivati da će se stvari dalje rješavati same od sebe. Po sličnom je "if you build it, they will come" principu Kevin Costner napravio bejzbol igralište u filmu 'Field of Dreams', no za razliku od Shoeless Joea Jacksona kojemu je to bilo dovoljno da se pojavi, koncertna i glazbena publika ne funkcionira na isti način.
Ukratko rečeno, pomalo mi je puna kapa plaćanja mediokriteta.
Čisto kao uvod u priču napomenuo bi da na koncerte u Splitu redovito i više puta godišnje pohodim već evo dobrih 18 godina i nakon toliko vremena čovjek jednostavno navikne na gotovo konstantni polufušeraj koji ih obično prati iz godine u godinu. I nekako se s vremenom nadaš "ajde, bit će bolje" i nastavljaš ići na te događaje čak i kad ti bendovi nisu po nekom guštu, čisto iz nekakve podrške kako bi nekad kasnije bilo bolje i kako bi scena živjela. Međutim, u zadnje mi se vrijeme čini da od toga "bit će bolje" hladno nema ničega. Dok se u ostatku Hrvatske (i ovdje ne mislim samo na Zagreb) redaju koncerti kako većih, tako i manjih internacionalnih bendova, Split je po tom pitanju poprilično marginaliziran. Prije sam mislio da je to isključivo zbog geografskog položaja s obzirom da se ne nalazi na nekoj prometnoj ruti što se tiče povezanosti s ostatkom Europe i gradovima gdje bendovi obično sviraju koncerte na turnejama, no kako vrijeme više prolazi čini mi se da to samo po sebi nije problem., jer kad se i zalomi dikoji strani koncert, kao da je pola stvari u startu napravljeno krivo. Primjer koji mi je to ajmo reći prelomio je nadolazeći koncert grčkog stoner metal benda Nightstalker koji će se za 2 tjedna održati u Splitu, dok dan kasnije sviraju u Rijeci. Netko će zasigurno reći da pičkaram bezveze i da tražim probleme tamo gdje ih nema, al jeboga život, po mom mišljenju postoji način kako bi neke stvari trebale funkcionirati.
Spominjem oba koncerta jer su pristupi od strane organizatora, klubova i predgrupa jednog i drugog koncerta dijametralno suprotni.
S jedne strane imamo situaciju gdje klub i organizator aktivno promoviraju koncert na društvenim mrežama i čiji event pokrivaju mediji. Koncert za koji je odabrana predgrupa koja u tom trenutku objavljuje novi friški materijal, koncert za koji se unaprijed zna koliko košta ulaznica i koju je moguće kupiti u pretprodaji kako online, tako i fizički. Koncert za koji će u normalno vrijeme biti objavljena satnica i raspored bendova kako bi se posjetitelji mogli organizirati.
S druge strane imamo koncert koji ne reklamira nitko. Ni organizator, ni klub, ni predgrupa, koja je usput rečeno nekakav go-to bend za stoner svirke unatoč tome što a) imaju sve skupa jedno polusatno izdanje od prije 5 godina i b) postoje aktivniji bendovi s novijim materijalom koji bi bolje legli za otvaranje ovakvog koncerta. Cijena karte će po svoj prilici biti nepoznanica sve do dan-dva prije koncerta, kao i satnica, iako po dosadašnjem višegodišnjem iskustvu mogu pretpostaviti da predgrupa neće početi prije 22 sata, a i to je optimistično. Usput kad pitaš klub preko facebooka koja je satnica i koji su rasporedi bendova, dobiješ to da te na ulazu zaposlenici kluba zajebaju i rugaju se kako gnjaviš i dosađuješ s pitanjima. O pretprodaji ulaznica i pravim fizičkim kartama možemo valjda samo sanjati. Većina ovih navedenih stavki se nažalost može primjeniti na gotovo svaki metal koncert u Splitu.
I tako to ide, bilo da se radi o manjim lokalnim koncertima ili stranim bendovima. Ofrlje, s pola volje i bez ikakvog truda za bilo kakvom promocijom kako bi se kasnije reklo da nema publike. Davno su prošli dani kad su u Split navraćala neka ajmo reći veća imena poput Evergreya, Rotting Christa, Quo Vadisa, Dying Fetusa i sličnih... Danas mi je gotovo žalosno kad se ti koncerti spominju kao nekakav vrhunac metal aktivnosti u Dalmaciji s obzirom da od tada skoro pa i ničega drugoga sličnog kalibra nije bilo. Tojest je, bio je prije ne znam koliko godina Stoned Jesus koji je među popularnijim stoner bendovima i šta smo tada dobili? Poluprazan prostor i nedostatak zaštitara zbog kojih je neki random vidno alkoholizirani tip kroz backstage lagano odšetao na pozornicu i u sred svirke benda vrtio po potenciometrima pojačala. Nije ni čudo što su se ljudi iz benda nakon svega 4-5 pjesama pokupili s pozornice i otišli te se vjerojatno nikad više neće vratiti.
Mislim, nije Split nekakav bauk samo zato što je u Dalmaciji pa se može reći da u Dalmaciji veći koncerti ne prolaze. Pogledamo li recimo Šibenik koji se nameće kao logičan primjer s uspješnom glazbenom scenom, Zadar koji malo po malo postaje nezaobilazna postaja prave gomiletine stranih underground bendova ili pak Sinj i Benkovac čije alternativne scene rade punom parom, trebalo bi se zapitati gdje u Splitu stvari zapinju? Drugi grad po veličini u državi, a kao da je stoti. Ja mogu razumjeti da ljudi rade većinom volonterski, da od organizacije koncerata vjerojatno nema kruha, da podrška grada izostaje i da se ne dobivaju prijeko potrebna novčana sredstva. Jasno mi je, no ono što mi nije jasno je zašto stvari ne funkcioniraju u sektorima gdje ne postoje financijski izdatci ili su oni pak relativno niski. Redovite obajve na Facebooku ne koštaju ništa. Najave koncerata na vrijeme ne koštaju ništa. Objave satnice ne koštaju ništa. Informacije o cijeni karte ne koštaju ništa. Ako sviraš kao predgrupa, promocija tog koncerta ti je valjda u interesu i ne košta ništa. Aktivno praćenje glazbene scene ne košta ništa. Sastavljanje i slanje objava za medije ne koštaju ništa.
Eto, te stvari jednostavno ne mogu shvatiti.
I sve se na kraju svodi da malo po malo gubim interes za plaćanje osrednje ili nižerazredne usluge, jer ako se sudionici i organizatori događaja praktički niti malo ne trude kako bi taj događaj bio što bolji, zašto bi ja kao publika išao glavom kroz zid i iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu tu ostavljao novce, pogotovo jer ništa ne ide na bolje? Bezveze mi je to, al na kraju mi bude draže par puta godišnje odvojiti nešto više novaca i zaletiti se na koncert u Zagreb ili negdje drugo nego sudjelovati u ovim polupokušajima koji traju skoro dva desetljeća.
Za kraj, žao mi je što je ovaj tekst izašao ovako negativan i ispričavam se ako sam kome digao tlak ili upropastio jutro. Nisam ovaj blog zamislio kao ispušni ventil preko kojeg ću izbacivati stvari koje me ljute, no nekad se zalomi tako da jednostavno moram reći nešto ovakvo. Sljedeći će biti u pozitivnijem tonu, obećajem :-D
Comments
Post a Comment