SINDROM CRNOG ALBUMA

Da se unaprijed ogradim, "sindrom crnog albuma" nije neki uvriježeni ili univerzalno prihvaćeni pojam koji se aktivno koristi kad se priča o muzici, no meni je osobno simpatičan način za opisati kroz par riječi specifične situacije ili korake koje su neki bendovi poduzeli u jednom trenutku karijere kada su se približili najvećem komercijalnom uspjehu. Vjerojatno najpoznatiji takav primjer u svijetu metal muzike je upravo spomenuti "Crni album" od Metallice s kojim su 1991. godine dosegli vrhunac što se tiče popularnosti, a koji je istovremeno postao jedan od najprodavanijih albuma svih vremena. Slučajnost ili ne, Metallica je upravo s tim albumom počela uvoditi korjenite promjene u zvuku benda te na taj način definirala smjer kojim će se kretati u narednih 10ak godina.

Voljeli ga ili ne, praktički je nemoguće zatomiti utjecaj i značaj njihovog Crnog albuma za globalnu metal scenu. Za mene osobno ovaj album predstavlja ne samo jedno od Metallicinih najboljih ostvarenja, već bi ga bez ikakvog problema mogao svrstati jako visoko na top listi najboljih metal albuma uopće. Dok su prva četiri albuma pomicala granice po pitanju agresije i kompleksnosti s glazbene strane te socijalno-politička pitanja s tekstualne, Crni je album imao nešto drugačiji pristup. Što se mene tiče, svih dvanaest pjesama koje se nalaze na njemu vrijede od prve do zadnje sekunde i iako možda više nisu toliko nabrijane i brze, osjetno su teške i udaraju na jedan puno drugačiji, prisniji način. Atmosfera koja se vuče recimo kroz "The Unforgiven", "The God That Failed" ili "My Friend of Misery" po mom mišljenju slušatelja puno jače emocionalno udara nego velika većina pjesama s prva četiri albuma, dok me recimo "Wherever I May Roam" svakim slušanjem pritišće takvom težinom kakvu doslovno nijedna pjesma s prethodnih albuma nije uspjela postići. Mogao bih o svakoj pjesmi s ovog albuma pisati hvalospjeve do sutra, no s obzirom da ne bi htio previše duljiti, reći ću samo da je za moj ukus Metallica ovdje našla savršen omjer svih elemenata od kojih im se sastoji glazbeni identitet. Čak i ako stavimo kompletan glazbeni i tekstualni aspekt po strani, Crni album je onaj trenutak u njihovoj karijeri kada je Hetfield zvučao najbolje u životu, dok je produkcija albuma zlatni standard po kojem bi se velika većina metal muzike mogla mjeriti. Jesam li pristran ovdje? Jesam, naravno, jer o ovom albumu ne mogu pričati hladne glave, no nadam se da se shvatili što sam htio reći.

Je li slučajnost što je Metallica upravo najveći komercijalni uspjeh postigla albumom na kojem su se odmakli od klasičnih thrash metal korijena ili je to bio nekakav proračunati plan od početka, nemam pojma. Nije zapravo ni bitno, no ovaj nas slučaj dovodi do zanimljive situacije kad pogledamo širu metal scenu tog vremena. Iako Metallica nije bila prvi bend koji je napravio ovakav zaokret, a definitivno nisu bili ni posljednji, savršen su primjer kako objasniti trend kada je rast komercijalnog uspjeha kod metal bendova obrnuto proporcionalan kompleksnosti muzike. 

Ne znam zašto, no od svih podžanrova metala, thrash metal kao da je bio najviše "zaražen" ovakvim događajima, tako da su neki od najvećih igrača tog vremena pribjegli sličnom rješenju, s ovakvim ili onakvim posljedicama. Među značajnijim (i uspješnijim) primjerima se dakako nameće i Megadeth koji je nakon 1992. godine izbacio 'Countdown to Extinction' te na taj način, slično kao i Metallica, doživio najveći dotadašnji komercijalni uspjeh. Mustaine i ostatak benda ne samo da su napravili fenomenalan album koji se prodavao kao lud, već su i kritičari većinom bili na njihovoj strani tako da je 'Countdown' redom dobivao vrhunske kritike gdje god da se pojavio. Za razliku od prethodnika 'Rust In Peace' od dvije godine ranije s kojim je Megadeth dostigao vrhunac tehničkog thrash metal izričaja, 'Countdown' je donio ne nužno jednostavniji, no definitivno prizemniji pristup skladanju koji i dan-danas, više od 30 godina kasnije zvuči svježe i intrigantno. Izuzmemo li čak pjesme poput "Symphony of Destruction" i "Skin o' My Teeth" koje spadaju među najveće hitove benda, ostatak albuma je idalje nevjerojatno zanimljiv za slušanje. Stvari poput "Architecture of Aggression", "Ashes In Your Mouth", "Forclosure of a Dream" ili pak naslovne stvari niti malo ne zaostaju za hitovima, mada nisu toliko poznate i popularne. 

Od ostalih thrash metal bendova vrijedi svakako spomenuti slučajeve Testamenta i Annihilatora. Što se tiče veterana Bay Area scene, Testamenta, oni su svoj komercijalni vrhunac postigli također 1992. godine s albumom 'The Ritual' s kojim su se osjetno odmaknuli o klasičnog thrash zvuka te se više približili nekakvom thrash-heavy hibridu, polučivši pritom ogroman uspjeh za bend koji po broju prodanih albuma nikad nije spadao među velikane žanra. Iako pjesme "Return to Serenity" i "Electric Crown" nose album i dan-danas predstavljaju neke od poznatijih hitova benda, ostatak albuma nije ništa slabiji. Posebno se to osjeti recimo na pjesmama poput "Let Go Of My World" ili pak naslovne stvari. Kanadski velikani Annihilator su pak nakon dva vrhunska albuma ('Alice in Hell' iz 1989. te 'Never, Neverland' iz 1990.) uzeli malo dužu pauzu te su se tri godine kasnije vratili s trećim pjevačem i albumom 'Set the World on Fire' s kojim su, pogađate, donekle usporili stvari. Komercijalni uspjeh je ovdje bio dvosjekli mač s obzirom da su dobro prošli u Njemačkoj i Japanu, dok se na domaćem tlu nisu baš proslavili. No i unatoč ne baš bajnim brojkama u SAD-u/Kanadi, ovaj je album donio nekolicinu pjesama koje još uvijek redovito izvode na koncertima, poput "Knight Jumps Queen" ili naslovne stvari.

Iako su i ostali poznatiji thrash metal bendovi često mijenjali stil tokom 90ih, u ovu priču recimo ne bi ubacio Anthrax ili Kreator čisto iz razloga što njihove promjene stila ne zadovoljavaju nijedan od spomenutih kriterija. Anthraxova era sa Johnom Bushom za mikrofonom možda nema dodirnih točaka s njihovim prethodnim albumima, no ovdje se radilo o potpunom stilskom zaokretu koji između ostaloga nije najbolje prošao na prodajnim top listama, a slična stvar se dogodila i s Kreatorom koji su se nakon 'Coma of Souls' okrenuli eksperimentiranju s industrialom i gothicom bez nekog posebnog komercijalnog uspjeha. Može se tu ubaciti i gomila drugih bendova poput Overkilla, Flotsam & Jetsam, Sepulture, itd itd, no rekao bih da se ipak ne uklapaju u ovu priču.

Što se tiče ostalih podžanrova metala, nađe se zanimljivih primjera ovog "sindroma", poput meni omiljenog vezanog za američke progresivce Queensryche. Nakon remek-djela 'Operation: Mindcrime' iz 1988. kojim su definirali onaj unikatni polu-heavy-polu-prog s kraja 80ih, diskografski put su nastavili s 'Empire' 1990. s kojim su donijeli jedan poprilično radio-friendly orjentiran zvuk. Ako ćemo iskreno, Queensryche su još od prvog izdanja imali vrhunski izražen sluh za napraviti dobru melodiju, a mišljenja sam da su s 'Empire' po prvi put u karijeri upravo tu muzikalnost stavili u prvi plan gurnuvši je ispred riffova. Možda bi neki manje vješti izvođači zbog ovoga doživjeli strmoglavi neuspjeh, no Queensryche su uspješno izbjegli tu zamku te napravili kvalitetno izdanje koje nakon slušanja dugo ostaje u ušima. Čak ga ni trajanje od više od sat vremena nije uspjelo pokolebati s obzirom da praktički svaka pjesma odiše majstorski skrojenom pamtljivošću. Prava je šteta što su se nakon ovoga počeli stilski gubiti te su krizu identiteta razvukli do te mjere da su postali u potpunosti neprepoznatljivi.

S druge strane, Dream Theater je u crnoalbumske vode uplovio nešto kasnije, tek 1997. godine s izdanjem 'Falling Into Infinity' koje je došlo tri godine nakon vrhunskog albuma 'Awake'. S obzirom na nepopularnost prog metala u to vrijeme i (neopravdanim) nezadovoljstvnom izdavačke kuće njegovom prodajom, Dream Theater je za sljedeći album dobio direktivu da napišu kraće i jednostavnije pjesme, što se u konačnici nije pokazalo kao jednostavan zadatak. No unatoč svim problemima 'Falling Into Infinity' je više nego solidan album koji uz par vrhunskih balada slušateljima nudi gomilu dobrog i kvalitetnog metala te je prava šteta što je kroz sljedećih par desetljeća nepravedno marginaliziran i zanemaren. Za razliku od prethodnih primjera u ovom tekstu, ovaj album nije doživio značajan komercijalni uspjeh te se bend vrlo brzo vratio svom prvotnom izričaju po kojem su i postali poznati. Gledajući njihovih posljednjih 6-7 albuma, moram priznati da osobno ne bi imao ništa protiv da se još jednom okušaju u ovim kraćim i umjerenijim stvarima.

Vjerojatno bi se dalo naći još prava gomila primjera gdje su se izvođači okušali u "sindromu crnog albuma" (prvi mi na pamet recimo padaju Helloween i njihov 'Pink Bubbles Go Ape', a čak bi možda mogli proći i Maideni s 'No Prayer For the Dying'), no čini mi se da sam već pošteno premašio nekakvu standardnu duljinu tekstova na ovom blogu pa vas ne bi htio gnjaviti više nego što moram. Ovako po tekstu bi se dalo zaključiti da je ova pojava rezervirana isključivo za period 90ih godina prošlog stoljeća, mislim da nije naodmet spomenuti da se i u današnje vrijeme nađe sličnih primjera, kao što je recimo Enforcerov album 'Zenith', no ajde, da ne ulazimo sad toliko u širinu ovo će ipak valjda biti dosta za danas.  Ukoliko imate neki sličan primjer koji vam je zapeo za uho, slobodno ga preporučite u komentarima.