B-STRANA

Uz sav trud koji je potreban za složiti dobar album u svim njegovim segmentima, zanimljivo mi je kako nekad izvođači donesu pogrešne odluke po pitanju koje će pjesme uvrstiti na njega, a koje će odbaciti kao viškove te ih gurnuti na B-strane kojekakvih singlica ili ih pak ostaviti kao "raritet" za neke buduće kompilacije. Ovo "pogrešne odluke" naravno uzmite s rezervom s obzirom da s tom izjavom svjesno idem kontra umjetničke vizije izvođača, tako da bi u njihovim očima vjerojatno ja bio u krivu, no nedvojbeno postoje situacije gdje se dogodilo da su neke odbačene pjesme kasnije polučile značajan uspjeh; ako ne komercijalni, onda definitivno onaj od strane kritike i fanova.

Nije to ništa novo, takve su se stvari događale kroz raznorazne faze popularne muzike i to kod svih kalibara izvođača, od onih koji tek počinju s karijerama pa do onih koji su u datom trenutku već imali plodne i uspješne karijere te tisuće i tisuće prodanih albuma. Ne znam ima li savršenijeg primjera od Boba Dylana koji je 1983. godine, već kao debelo uspješan i priznat glazbenik, snimio pjesmu "Blind Willie McTell", zatim je iz nekog razloga odlučio da nije dovoljno dobra za album 'Infidels' da bi na kraju skroz odustao od nje te je prepustio zaboravu sve do 1991. godine kad je izašla na jednoj od bezbrojnih kompilacija. Interesantna je stvar što je ova pjesma ne samo dovoljno dobra za spomenuti album, već se radi o naslovu koji lako može stajati kao jedan od vrhunaca Dylanove karijere, bilo da se pita publiku, bilo da se pita kritiku (a bome bilo da se pita i mene osobno). Za razliku od pomalo zaboravljenog 'Infidels' albuma, "Blind Willie McTell" se kroz godine praktički urezala u DNK Dylanovog opusa te je teško ne spomenuti je kad se priča o najboljim njegovim skladbama.

Kažem, zanimljive su ovakve situacije jer nekako automatski pretpostavljamo da izvođači savršeno znaju što žele od albuma te je pomalo nevjerojatno za pretpostaviti da nešto toliko dobro njima može izgledati (odnosno zvučati) kao da nije vrijedno spomena. Međutim, događale su se i situacije u kojima su članovi bendova godinama kasnije, retrospektivno, priznali da su jednostavno pogriješili pri odabiru te da su se stvari trebale odviti na drugačiji način. Primjer ovakvog razvoja događaja je Steve Harris koji je govoreći o Maidenovom albumu 'The Number of the Beast' dobrih 20ak godina kasnije rekao kako su pri odabiru pjesama za album morali odabrati između "Gangland" i "Total Eclipse" koja će ići na album, a koja na B-stranu "Run to the Hills" singlice. Tako je "Gangland" završila na albumu, dok je "Total Eclipse", realno puno bolja pjesma, ostala nepravedno zaboravljena od strane svih.

No, kad već spominjem Maidene, rekao bih još da su kroz godine skupili pravu gomilu ovakvih interesantnih zaboravljenih pjesama od kojih će meni osobno uvijek najveći favorit biti "Reach Out", originalno objavljena kao B-strana jednog od najpopularnijih Maidenovih singlova - "Wasted Years". Ne znam koliko ste upoznati s ovom stvari, no po meni je "Reach Out" fenomenalna pjesma koja u potpunosti odstupa od standardnog njihovog stila te lagano zadire u AOR teritorij. Ništa čudno s obzirom da je vezana za jedan sporedni projekt Adriana Smitha koji je ovdje otpjevao lead vokale, dok se Dickinson pojavljuje tek kao back vokal na refrenu kojeg, uvjeren sam, nećete nikako moći izbaciti iz glave jednom kad ga čujete. Smith na mjestu vokala može zvučati neobično na prvu, no ukoliko ste upoznati s njegovim opusom, odnosno s grupama Urchin prije nego što je pristupio Maidenima, a i danas u Smith/Kotzen projektu, znate da je itekako kompetentan i sposoban pjevač koji prvenstveno voli staviti naglasak na kvalitetnu melodiju. 

Maideni su kroz karijeru imali pravu gomiletinu vrhunskih B-strana i o svakoj od njih bi mogao napisati puno toga (poput recimo meni jako drage "Burning Ambition" s Di'Annom ili pak one tri bonus stvari s "X-Factora" koje niti malo ne zaostaju za ostatkom albuma), no takva detaljnija analiza njihove diskografije bi zahtjevala zaseban (i poprilično dugačak) tekst.

Ovakve vrhunske pjesme nisu isključivo vezane samo za B-strane singlica, već se često znaju naći i na nekim skroz random kompilacijama. Ovdje čak ni ne govorim o nepoznatim pjesmama ili raritetima, već o onima koje su s vremenom postali pravi pravcati klasici te se s razlogom svrstavaju među najpopularnije pjesme određenih izvođača. Takve su recimo Motörheadova "Killed By Death" ili pak Megadethova "Angry Again". 

Što se tiče ove prve, nevjerojatno je da "Killed By Death" zapravo nije nikad objavljena na nekom "pravom" albumu, već je svoje mjesto našla na best-of kompilaciji 'No Remorse' kao jedna od četiri nove pjesme snimljene isključivo za tu priliku za vrijeme poprilično turbulentne faze benda kada se postava glazbenika oko Lemmyja poprilično promijenila. S vremenom je "Killed By Death" postala jedan od najvećih Motörheadovih hitova te je jako teško naći situaciju kada je bend nije svirao na koncertima. Slična je stvar i s "Angry Again" koja je nastala isključivo kako bi mogla biti uvrštena na soundtrack filma "Last Action Hero" te kao takva nikad nije objavljena na nijednom albumu Megadetha iako je nakon toga postala sastavni dio njihovih nastupa uživo, do dana današnjeg. Moram samo usputno spomenuti da je soundtrack ovog filma sam po sebi vrijedan slušanja s obzirom da je na njemu sudjelovala prava plejada vrhunskih glazbenika (AC/DC, Alice In Chains, Queensryche, Def Leppard, Anthrax, itd...) koji su snimili nove pjesme isključivo za potrebe filma, tako da ga nemojte propustiti.

Još jedan meni jako drag primjer je Metallica i njihova pjesma "No Leaf Clover" originalno nastala za potrebe koncertnog nastupa "S & M" gdje su surađivali sa simfonijskim orkestrom. Kao jedna od dvije nove kompozicije (uz također jako dobru "-Human"), "No Leaf Clover" se vrlo lako prometnula u jedan od boljih trenutaka spomenutog nastupa, a super mi je što je bend nastavio sporadično svirati tu i tamo na koncertima i u novije vrijeme te pokazao da dobro funkcionira i bez živog orkestra na pozornici. Studijsku verziju ove pjesme nikad nismo dobili, no nije to velika šteta s obzirom da originalna  "S & M" varijanta zvuči vrhunski.

Iako sam se u ovom tekstu fokusirao uglavnom na velike igrače u heavy metal muzici, ovakvih se primjera može naći i kod puno manjih izvođača ili pak kod onih u nešto ekstremnijim metal vodama, no iskreno ne bi htio da se sve ovo pretvori tek u puko nabrajanje. Stoga bi za kraj htio spomenuti jedan bend zbog kojeg sam u stvari i dobio inspiraciju za napisati sve što ste do sada pročitali, a radi se o grupi Insomnium iz Finske koja je po meni jedan od najsjajnijih predstavnika melodičnog death metala posljednjih 20ak godina i čije ime bez ikakvih problema može stajati uz velikane žanra poput In Flames ili Dark Tranquillity. 

I što onda reći kad pričamo od bendu koji je od 2002. godine objavio devet studijskih albuma, a najbolju pjesmu u karijeri (po mom mišljenju, naravno) uspjeli su nekako ugurati tek među bonus pjesme s najnovijeg albuma iz 2023. godine? Nakon više od dvadeset godina stvoriti ovakvo djelo je samo po sebi za svaku pohvalu, no nekako zaključiti da se ne uklapa u album te ga baciti u zapećak među bonus stvari je već priča sama za sebe. Malo se šalim, naravno, no vjerujte mi na riječ kad kažem da "Song of the Dusk" (skoro) 10-minutno remek-djelo koje nikako ne mogu izbaciti s repertoara zadnjih nekoliko mjeseci. Nevjerojatno snažna stvar i pravi primjer kako uklopiti sve elemente ovog podžanra u jednu visokokvalitetnu cjelinu kojoj ne mogu naći niti jednu najmanju zamjerku. Ako niste nikada do sada čuli za ovaj bend, preporučam da vam ovo bude prva postaja u jednom pravom pravcatom putovanju kroz sve ono najbolje što melodeath može ponuditi. 

Album kao medij često uzimamo zdravo za gotovo, kao autorski projekt glazbenika koji mora biti točno takakv kako nam je predstavljen, no nadam se da će vas ovaj tekst barem malo inspirirati da tu i tamo pročitate priče o snimanjima i raznim drugačijim varijantama albuma koji su izlazili kroz godine i na kojima se među "bonus" pjesmama mogu naći pravi nebrušeni dijamanti koje ste možda na prvo slušanje preskočili. Živi je ovo dokaz kako i najveći glazbenici mogu neka od svojih najboljih djela sakriti negdje gdje ih na prvi pogled uopće nećemo vidjeti.