Mnogi će reći da su gitara, bass, bubanj i mikrofon sve što ti treba za jedan solidan bend. Nisu u krivu, naravno, mislim da ćemo se svi složiti s time. Međutim, zanimljivo mi je da u mnogo slučajeva taj goli minimum jednoj skupini bendova jednostavno nije dovoljan kako bi publici prenijeli poruku koju žele, već u scenski nastup često ubacuju raznorazne teatralnosti koje u određenim segmentima više podsjećaju na kazališne predstave nego na konkretan koncert. Iako će dio ljudi zasigurno reći da je takav pristup nepotreban ukoliko je muzika sama po sebi dobra i kvalitetna, moram priznati da se ipak ne mogu složiti s njima, bar ne u potpunosti.
Razlog zbog kojeg pišem o ovome je nedavno debitiranje američkog retro-doom benda Castle Rat koje je u underground krugovima automatski uzburkalo vode te, kako to obično biva, polariziralo publiku. Razlog tih oprečnih mišljenja leži u činjenici da bend pridaje itekako izražen značaj scenskom nastupu koji se temelji na tematskim kostimima, ali i donekle eksplicitnoj golotinji pjevačice Riley Pinkerton, što određenom dijelu publike nije baš sjelo kako treba te su ubrzo krenule opaske da bend zapravo i ne nudi ništa konkretno osim "jeftinih načina da brzinski privuku pažnju".
Na takve komentare mogu odgovoriti jedino sa: "Pa šta?"
Ne, ozbiljno, pa šta i da je tako? Zašto nam je nekad toliko teško prihvatiti da određeni izvođači imaju drugačiju ideju prezentiranja vlastite glazbe koja je nerijetko drugačija od one naše? Nisam ljubitelj takvog stava čisto zato što je odmah u startu nastrojen na način da navodi ljude da misle kako je muzika koja ima izraženu vizualnu estetiku iz nekog razloga manje vrijedna od one koja je 100% orjentirana isključivo na "muzikalni" izričaj. Ne znam kad su općenito krenula takva mišljenja, no pretpostaviti ću da su i rani pioniri takozvanog "shock rocka" poput Screamin' Jay Hawkinsa ili Arthura Browna morali trpiti iste kritike, da bi se nakon nekoliko desetljeća pokazalo da im je muzika ipak izdržala test vremena, unatoč konstatnim napadima kritike i dijela publike kojoj se takav izričaj nije sviđao. Nadalje, Alice Cooper i KISS su takve scenske nastupe kasnije digli skoro pa na razinu umjetnosti, istovremeno opet šokirajući šire mase. King Diamond, Slipknot i još mnogi drugi koji su išli sličnim stopama su prolazili kroz iste stvari, pokazujući da se neke stvari ne mijenjaju iz desetljeća u desetljeće, no s određenim vremenskim odmakom jasno je da je u svemu tome ipak bilo neke kvalitete. Šokovi i trendovi često odlaze naglo kako su i došli i ljudi brzo zaborave na njih ukoliko uz njih ne ide određena doza kvalitete. Možda i krunski dokaz svega ovoga su već milijun puta spomenuti Maideni koji od samih početaka karijere kroz tematske varijante Eddyja na svakoj sljedećoj turneji isporučuju drugačiju vrstu teatralnosti koju publika ne samo da voli, nego i obožava do te mjere da su spomenuti Eddy i njegove varijante postali skoro pa zaštitni znak heavy metal supkulture. I opet, iz desetljeća u desetljeće takvi bendovi jednostavno opstaju, njihove se pjesme i danas slušaju, nije ih nagrizao zub vremena. Iz žanra u žanr, iz glazbenog pravca u glazbeni pravac, kritike su uvijek iste, no kvaliteta uvijek ispliva na površinu dokazujući da u rijetko kojem slučaju te zamjerke imaju neko konkretno uporište.
Nedavno sam pročitao članak u kojem gitarist glam benda Poison govori kako su u počecima dok još nisu imali diskografski ugovor bili razapeti od strane jednog časopisa da na koncertima ne nude ništa osim šljašteće odjeće i da nemaju ni trunku talenta za sviranje, na što su oni odgovorili sljedećim koncertom koji su odsvirali obučeni jedino u donje rublje te s izmijenjenim instrumentima između članova benda. Kasniji komercijalni uspjeh je definitivno pokazao da u svom tom glamu ipak ima dovoljno kvalitete kako bi ne samo poharao svjetske ljestvice, već i opstao kao rado slušana muzika do dana današnjeg.
Upravo sam zbog toga i spomenuo Castle Rat koji osim već spomenutog scenskog nastupa meni imaju sasvim solidnu glazbenu pozadinu koja dobro funkcionira i sama po sebi. Međutim, po meni je ponekad bezveze skroz odvojiti vizualno iskustvo od audio iskustva s obzirom da se bendova vizija sastoji od ove dvije komponente uklopljene u jednu cjelinu te ih po meni tako treba i promatrati. Sličnih primjera u današnjoj metal i rock glazbi ima napretek, a od popularnijih svakako treba istaknuti recimo Sabaton i Ghost. U oba slučaja imamo bendove koji praktički od samih početaka karijene poprilično jasno i glasno njeguju vizualnu stranu svoje glazbe te se ne može poreći kako je i ona dobrim dijelom zaslužna za njihov uspjeh. Ukratko rečeno, njihova publika voli te teatralnosti i kazališne elemente, a po mom mišljenju u tome nema ništa loše, jer ukoliko bend nastupa s mišlju da je takav izričaj sastavni dio njihovog identiteta onda će takav pristup zapravo i funkcionirati.
Smatram da je bitno znati razumjeti kako i zašto neki izvođači ulažu toliki trud u vizualni dio svojih nastupa te zašto to kod nekih drugih bendova ne bi funkcioniralo. Kad ljudi kažu "oduzmi im kostime i slične gluposti i šta im ostaje?", imam osjećaj kao da u većini slučajeva ne razumiju da su kostimi i "slične gluposti" sastavni dio identiteta nekog izvođača, bez kojih u koncertnom okruženju jednostavno ne mogu prenijeti svoju ideju na publiku na način koji su zamislili. Povučemo li paralelu s kazalištem, postoje predstave koje traže bogatu scenografiju kako bi vjerno dočarali svoju kvalitetu, a postoje i predstave čija se scenografija takoreći sastoji od jednog stola i dvije stolice i to je to. Obje varijante funkcioniraju zato što su u srži zamišljene da tako funkcioniraju, no zamijenimo li im uloge dobiti ćemo puno manje nego što smo očekivali. Alice Cooper bez jakog i bogatog scenskog nastupa jednostavno nije dovoljno upečatljiv, isto kao što bi recimo Motorhead s gomilom kostima i teatralnošću izgledao potpuno suludo. I to je tako jednostavno zato što su kreatori obje ove muzike jasno postavili temelje vizije koju žele prenijeti na publiku, jedan s gomilom rekvizita, a drugi sa skroz ogoljenom pozornicom. Ono najbolje u svemu tome je upravo to što oboje funkcionira unutar svojih gabarita.
Za kraj, rekao bih da je najveći kontra-argument za tu izjavu "oduzmi im kostime" slušanje spomenute muzike kod kuće, daleko od bilo kakve pozornice i izvedbe uživo. Mi kao slušatelji i ispred nas zvučnik iz kojeg trešti muzika, ništa više. Upravo se u takvom okruženju vidi da takvi izvođači nisu isključivo šminka i kostimi, jer u takvom trenutku mi ispred sebe nemamo praktički ništa osim same muzike. Stavimo li po strani omot od ploče ili booklet CD-a, mi u ovakvoj situaciji doživljavamo te izvođače isključivo kroz njihovu muziku. Tada nisu bitni ni kostimi, ni maske, ni pirotehnika, ni nešto deseto - tu smo samo mi i muzika i upravo se tada vidi da svi ti bendovi koji desetljećima koriste raznorazne teatralnosti na pozornici bez ikakvih problema mogu isporučiti kvalitetnu muziku samu po sebi.
Oduzi im kostime i slične gluposti i šta im ostaje?
Ostaje ima jebeno dobra muzika, eto šta.
Comments
Post a Comment