NEW ORLEANS, LOUISIANA

Jug SAD-a je šporak. Sirov. Zajeban. Grez. 

Bar tako kažu, jel... Ne znam iz prve ruke, nisam nikad bio osobno i praktički jedini moji dodiri s američkim jugom sastoje se od slušanja nekih određenih bendova iz tog podneblja. Dobro, to i činjenica da jako volim tu i tamo skuhati jambalayu za ručak, no mislim da ćemo se složiti da je muzika ipak malo bitnija tema za ovaj blog. Ono što mi se recimo najviše sviđa kod muzike juga SAD-a je upravo njena vrhunska sposobnost da slušatelja prenese u te južne predjele. Ne znam to konkretnije objasniti, no baš kao što recimo norveški black metal bendovi odlično dočaravaju hladnoću i prirodu sjevera Europe, tako i izvođači iz američkih država koje tradicionalno spadaju pod "Jug" lijepo i autentično dočaravaju podneblje iz kojeg dolaze. No, za razliku recimo od country rocka ili baš onog pravog "južnjačkog" metala, stil koji bendovi iz NOLA-e njeguju kao da je stvoren za one sparne močvarne predjele koje obično vizualno vežemo ne samo za New Orleans, već i za cijelu Louisianu.

NOLA scena ima praktički pravu gomiletinu manje ili više poznatih bendova, a ono što je ovako zanimljivo na prvu je činjenica da je sama scena poprilično "incestuozna", u nedostatku boljeg termina. Znate one situacije iz lokalnih scena u manjim mjestima i gradovima gdje 5 bendova ima istog bubnjara, a basist je razvučen između thrash metal benda, blues trojca iz kafića i trombona u gradskoj glazbi? E pa NOLA scena je praktički baš takva, jer jednom kad krenete čačkati po postavama i izmjenama u istima, jasno se može vidjeti da skoro pa svatko zna svakoga, svatko je svirao u svačijem bendu te dobar dio ljudi jednostavno prolazi iz jednog benda u drugi kako im "šune" u datom trenutku. Ne znam za vas, no meni je takva izmiješanost skroz vrhunska stvar.

U danjašnje se vrijeme kao nekakav "be-all-end-all" bend iz Louisiane nameće supergrupa Down koja je po mom mišljenju ponajviše zaslužna za promociju NOLA scene u svijetu s obzirom da su u svoja tri i pol albuma utkali pravu pravcatu gomilu svih mogućih značajki koje povezuju raznorazne metal bendove spomenutog podneblja. Ima tu bluesa, ima tu sludgea, dooma, hardcorea, ovoga onoga... Ukratko, svega i svačega i upravo taj miks ponekad dijametralno suprotnih žanrova čini najzanimljiviji aspekt NOLA metal scene te definira njene značajke koje je odvajaju od raznih drugih regionalnih scena. Po mom je mišljenju Down vrhunska polazna točka za svakoga tko se želi upustiti u ovu avanturu, pogotovo ako pričamo o prvom albumu iz 1995. godine koji (simbolično) nosi naziv upravo 'Nola'. Downova diskografija (na žalost ili na sreću) nije nešto pretjerano duga i široka, no definitivno vrijedi poslušati sve što su do sada izbacili jer kad kažem da je njihov stil u stvari mozaik raznoraznih utjecaja koje su članovi donijeli iz matičnih im bendova, jasno je zašto mogu poslužiti kao prvi korak ka otkrivanju NOLA scene. 

Jednom kad ste prošli kroz njihov opus, rekao bih da logična sljedeća postaja bend Crowbar.

Kirk Windstein osnivač je, gitarist i vokal ovog benda (dok u Downu samo svira gitaru) kojeg se često uzima kao jedne od začetnika sludgea, podžanra metala koji u najkraćim crtama ajmo reći spaja sporiji tempo doom metala s abrazivnošću i agresijom hardcore punka te na taj način tvori jedan poprilično unikatan miks. Upravo je Windstein možda i ključna figura ovog pokreta, a Crowbar krunski primjer kako bi dobar sludge trebao zvučati. Diskografija im je kroz ovih 35 godina rada narasla na dvanaest albuma, a kad bi morao izabrati favorite, bili bi to drugi album koji nosi ime po bendu te sedmi 'Sonic Excess In It's Purest Form', mada realno kojeg god da se uhvatite nećete pogriješiti. Srećom to važi i za novija izdanja, a da ih publika ovdje voli pokazali su i s tri koncerta u Zagrebu u zadnjih 10ak godina. Crowbar možda i nije najmelodičniji bend od ovih koji će biti spomenuti ovdje, no meni su među dražima s obzirom da na vrhunski način dočaravaju tešku i sumornu atmosferu, kako kroz samu muziku, tako i kroz tekstove pjesama.

Kad sam već bio započeo s Downom, teško bi bilo zaobići Phila Anselma i njegovih bezbroj raznoraznih glazbenih projekata. Iako mu je Down (naravno, uz Panteru) komercijalno najuspješniji bend, dobar dio njegove diskografije je po meni vrijedan slušanja. Za ovaj naš današnji tekst fokus bi najbolje bilo staviti na Superjoint Ritual, bend koji nažalost više nije aktivan, a koji je najjači naglasak stavljao na poprilično agresivnu verziju hardcore punka. Tijekom inicijalnog razdoblja benda izbacili su dva albuma i raspali se, da bi se 10ak godina kasnije nakratko okupili ponovno i nakon još jednog dodatnog albuma ugasili. Zanimljivo je napomenuti da je bass gitaru na drugom albumu svirao Hank Williams III koji je s Anselmom sudjelovao u još jednom kratkotrajnom, no kvalitetnom bendu Arson Anthem.

Gledajući dalje članove Downa, od samih početaka je tu i bubnjar Jimmy Bower, inače poznatiji kao gitarist i jedan od orignalnih članova grupe EyeHateGod. Ranije sam rekao da se Crowbar mogu uzeti kao začetnici sludgea, no u tu jednadžbu definitivno treba ubaciti i ovu grupu. Meni osobno nikad nisu u potpunosti legli, no vjerujem da imaju svoje poklonike. Sludge kakav EyeHateGod svira je za dozu prljaviji, kaotičniji i siroviji od Crowbarove verzije što se posebno osjeti na vokalnoj izvedbi Mikea Williamsa, no ni muzika tu puno ne zaostaje. Unatoč poprilično kaotičnom Williamsovom životnom stilu zbog kojih su morali uzimati raznorazne višegodišnje pauze, nekako su ipak uspjeli dogurati do šest dugosvirajućih albuma od kojih je najnoviji objavljen prije četiri godine. 

Zadržimo li se još neko vrijeme na sludgeu, doći ćemo do još jednog eksponiranog benda s NOLA scene - Acid Bath. Iako su polovicom devedesetih objavili sve skupa dva albuma te se nakon toga raspali, pobrali su (kako tada, tako i danas) jako dobre do odlične kritike ne samo od ljubitelja sludgea, već i od onih koji vole tradicionalniji doom metal izričaj. Treba spomenuti da su svojevremeno bili kontroverzni ne samo zbog tema o kojima su pjevali, već i zbog diskutabilno "ukusnog" korištenja ilustracije na prvom albumu, koju je u zatvoru izradio jedan od najozloglašenijih serijskih ubojica u modernoj povijesti, John Wayne Gacy. S obzirom da imaju svega dva albuma, preporučam da poslušate oba.

Od značajnijih bendova Downovih članova treba spomenuti i Goatwhore u kojem je dugo godina svirao basist Pat Bruders. Za razliku od mnogih drugih NOLA bendova, ovdje nemamo toliko izražene "južnjačke" utjecaje s obzirom da Goatwhore svira poprilično agresivnu varijantu black i thrash metala koja meni osobno jako dobro leži, pogotovo kad mi se sluša nešto toga đira. Goatwhore nikad nisu postigli neke izražene komercijalne visine, no kvaliteta diskografije im je konstantno na visokoj razini, a po youtube snimkama mi se čine i kao jako dobar bend uživo te ne bi imao ništa protiv da posjete ove naše krajeve.

Za kraj bi spomenuo još dva po meni jako dobra benda, a to su Soilent Green i Exhorder. Što se tiče ovih prvih, radi se o bendu koji u ovaj NOLA miks ubacuje i solidnu dozu grindcorea tako da vjerojatno neće biti po svačijem guštu, no mišljenja sam da je njihovih nekoliko albuma skroz solidno. Moj bi favorit bio recimo njihov treći album 'A Deleted Symphony for the Beaten Down', mada je svih pet tu negdje li-la po kvaliteti.

Exhorder je pak možda i jedno od poznatijih imena s NOLA scene, iako ga se često i ne spominje u tom kontekstu s obzirom da se radi o manje-više čistokrvnom thrash metal bendu. Ne znam koliko pratite te stvari, no kad se na internetu priča o Panteri, često se zna čuti da su "ukrali" svoj groove zvuk sa Cowboysa upravo od Exhordera koji su iste godine objavili svoj prvijenac 'Slaughter In the Vatican', iako takve optužbe po meni nemaju nekakvu pretjeranu težinu, već mi se čini da su oba benda jednostavno svirali koliko-toliko sličan đir praktički u isto vrijeme i to je to. No stavimo li to po strani, Exhorder je u svom inicijalnom nastupu objavio dva albuma (već spomenuti Vatican, te 'The Law' dvije godine kasnije), da bi se nakon toga raspali i opet okupili 2017. te uz dva odlična nova albuma ('Mourn the Southern Skies' te 'Defectum Omnium') djeluju i dan-danas.

I to bi bilo otprilike to od mene ovaj put. O NOLA sceni bi se dalo još nadugo i naširoko pisati s obzirom da sam vjerojatno izostavio pravu gomiletinu dobrih bendova, no za početak i otkrivanje ovog dijela planete mislim da bi ovo moglo biti dovoljno. Ukoliko smatrate da sam propustio nešto krucijalno, slobodno napišite u komentaru, a do tada se nadam da ćete dati priliku nekom od ovih bendova ukoliko ih do sada niste slušali. Žanrovski su stvarno šareni te vjerujem da svatko može naći nešto zanimljivo za sebe.

P.S.

Vjerojatno će netko pitati zašto ovdje nije spomenut Corrosion of Conformity, matični bend Downovog gitarista Peppera Keenana. Dugo sam se zapravo mislio bi li ih ubacio, no s obzirom da geografski zapravo ne pripadaju Louisiani, već Sjevernoj Karolini, smatrao sam da bi ih bilo bolje preskočiti, mada ako ćemo iskreno radi se o stvarno fenomenalnom bendu s gomilom bluesa u zvuku koji nipošto ne biste smjeli preskočiti.