Koliko me god veseli konstantno i aktivno pratiti domaću glazbenu scenu, toliko malo po malo gubim interes za raditi istu stvar na takoreći globalnoj razini. Izuzev nekolicine bendova koje mi je uvijek drago provjeriti i od kojih većinom znam što mogu očekivati, moram priznati da u zadnje vrijeme osjećam popriličan "burnout" po pitanju novih izvođača i kopanja kroz gomile izdanja upitne kvalitete kako bi našao nešto vrijedno slušanja, a da ne zvuči kao da sam to čuo već 100 puta prije. Iako kod tih spomenutih već otprije poznatih bendova mogu s popriličnom sigurnošću znati što me čeka prije nego što zavrtim album, postoji nekolicina njih koji me uvijek uspiju iznenaditi, pogotovo zato što ne znam kojim će me putem odvesti.
Pišem ovo zato što sam tek nekidan primjetio da je norveški kolektiv Ulver izbacio novi album još u 11. mjesecu prošle godine, no ta mi je vijest nekako prošla ispod radara.
Za neupućene, Ulver je po mom mišljenju jedan od najzanimljivijh bendova koji su trenutno aktivni u glazbenom svijetu. Kad to kažem, mislim na širu sliku od same metal muzike s obzirom da su Garm i ostatak benda već poodavno probili granice metala, no svejedno ih se na račun "stare slave" idalje donekle na silu gura među metal bendove. Dok će neki reći da se Ulverova karijera može podijeliti na black metal iz rane faze, te na "sve ostalo" što je došlo kasnije, meni se takvo generaliziranje nikad nije posebno sviđalo, pogotovo zato što je Ulver probijao granice kategorizacije praktički od prvog albuma te u stvari nikad nisu snimili dva albuma za koja bi se moglo reći da su stilski identična.
Istina, prvi ('Bergtatt') i treći ('Nattens Madrigal') stvarno spadaju pod black metal, no svejedno su po izričaju poprilično drugačiji jedan od drugoga (folkasti black na prvom te skroz grezi (u najboljem mogućem smislu tih riječi) lo-fi black na trećem), dok je drugi album ('Kveldssanger') koji se često trpa u isti koš u stvari jedan poprilično lijep i ugodan čistokrvni (neo)folk uradak. Međutim, ova grupa po meni postiže vrhunce tek kasnije kada su manje-više u potpunosti odbacili metal trope te počeli kombinirati s elektronikom ('Themes From William Blake's The Marriage of Heaven and Hell') trip-hopom ('Perdition City') te minimalizmom u vidu raznoraznih soundtrackova za razne indie filmove. Ja sam ih zavolio negdje u vrijeme kad su izbacili 'Shadows of the Sun' koji bi otprilike mogao okarakterizirati kao ambijentalnu elektroniku i s kojim sam ih počeo aktivno pratiti.
Vrhunac njihove karijere po mom mišljenju slijedi dobrih 10 godina kasnije, odnosno 2017. godine kada su izbacili 'The Assassination of Julius Caesar' s kojim su prešli u synthpop vode i upravo su ovdje, rekao bih, pogodili baš u sridu. Nevjerojatno mi je kako su vrhunski uspjeli pogoditi taj hladni "mramorni" zvuk koji tako vjerno dočarava razdoblje antičkog Rima o kojem između ostaloga pričaju kroz tekstove pjesama. Stil koji je Ulver prikazao na ovom albumu neodoljivo podsjeća na neke od najboljih synthpop uradaka 80ih godina prošlog stoljeća, no bez one sladunjave kićavosti koja je krasila tadašnje popularne albume. Upravo me zato razveselilo što su se s prošlogodišnjim albumom 'Luminal Animals' ponovno približili tom zvuku, nakon što su ga ajmo reći napustili jedno vrijeme, tako da je ovo izdanje za mene pravi pravcati povratak u vrhunsku formu. Ne bi nikad to očekivao, no synthpop verzija Ulvera mi vrhunski leži i definitivno vam preporučam slušanje. No, nemojte se samo ovdje zaustaviti s obzirom da ova grupa nudi pravu pravcatu plejadu raznoraznih žanrova. Mimo ovih svih gore spomenutih njihovih albuma, jedan od onih koje bi definitivno preporučio je i 'Childhood's End', u stvari cover album na kojem su obradili vrhunski izbor raznih pjesama s "druge strane" šezdesetih, odnosno fokusirali su se na sve one bendove koji su operirali s eksperimentalne i psihodelične strane rocka tog vremena i koji su u današnje vrijeme donekle ostali zaboravljeni.
Ulver je po mom mišljenju jedan od školskih primjera "glazbenih kameleona" koji svako toliko mijenjaju stil, a da se pritom jako dobro do odlično snalaze u svemu čega se uhvate. No, definitivno nisu jedini jer ima još izvođača koje je vrijedno spomenuti u tom kontekstu, manje ili više poznatih. Za mene nikad prežaljeni Faith No More je recimo jedan od takvih, a njihove kombinacije apsolutno svega i svačega iznjedrile su neke od najboljih albuma 90ih godina (ajde, i kraja 80ih, al oni su za mene uvijek stilski pasali u 90e). Bend je to koji praktički nema lošeg albuma i nevjerojatno ih je teško žanrovski kategorizirati, jer što su išli dalje, to su ajmo reći postajali kompleksniji i zanimljiviji.
Od ajmo reći konvencionalnijih metal bendova Amorphis je uvijek plesao po toj granici između nekoliko žanrova, još od prvog death metal albuma, preko doom-deatha kasnije, nekakvog prog-folk miksa kasnije pa do izdanja koja se tek rubno dotiču metal muzike, no uvijek su to radili na kvalitetan i sebi svojsten i upečatljiv način. Upravo mi je zbog toga žao što im je posljednjih nekoliko albuma po copy-paste formuli te su praktički kopije jedan drugoga, jer Amorphis je prije toga bio jedan od tih bendova od kojih nikad nismo mogli znati što očekivati i upravo ih je ta nepredvidivost izdvajala od gomile sličnih. A što tek reći za Celtic Frost? Iako su djelovali prije mog vremena, gledajući retrospektivno njihovu diskografiju, pravo je čudo što su uspjeli dogurati i ovoliko koliko jesu s obzirom na nekoliko neobičnih poteza koji sada ovako djeluju kao karijerni suicid. Kako drugačije objasniti da su se nakon vrhunskog uspjeha dva klasična EP-a ('Morbid Tales' i 'Emperor's Return'), dva fenomenalna, no dijametralno suprotna albuma ('To Mega Therion' i 'Into the Pandemonium') odlučili izbaciti 'Cold Lake', možda i najgori glam metal album koji sam u životu čuo. Nakon njega je uslijedio poprilično zaboravljeni 'Vanity/Nemesis' te pauza od dobrih 16 godina kada smo dobili monumentalno remek-djelo 'Monotheist' za koje ću uvijek odgovorno tvrditi da je jedan od najtežih, najagresivnijih i najmračnijih albuma ikad snimljenih. Čudo jedno od benda, stvarno im nema ravnih.
U današnje vrijeme možda i nije baš uobičajeno da bendovi i izvođači ovoliko šaraju sa žanrovima, pogotovo u mainstream svijetu. David Bowie, izvođač uz kojeg se pojam glazbenog kameleona najčešće veže mogao si je to priuštiti jer je čovjek jednostavno bio vrhunski talent i možda jedna od najboljih individua koje je glazbeni svijet ikad vidio, plus je imao karizmu koja je mogla pratiti njegove eskapade u raznorazne žanrove. No kao što rekoh, teško je očekivati da će se tako nešto ponoviti u današnje vrijeme kada mainstream izvođači često nestanu jednako naglo kako su se i pojavili ukoliko kvalitetom ne mogu pratiti trenutne trendove. Jedna od iznimki od ovog pravila je australska grupa King Gizzard & The Lizard Wizard za koju ste vjerujem čuli na ovaj ili onaj način. Svojevrsni su raritet na današnjoj sceni s obzirom da su u posljednjih 16 godina otkad postoje izbacili nevjerojatnih 27 albuma koji se protežu preko svih mogućih glazbenih žanrova, ali doslovno svih. Za mene je ovo ipak malo previše jer čini mi se da tu nema neke prevelike kontrole kvalitete (od njih 27 poslušao sam ih otprilike 15ak), već izbacuju šta god im padne na pamet u tom trenutku, no čini se da ih ljudi vole. U svakom slučaju, svaka im čast od mene na hrabrosti za takav potez.
Kao što sam rekao na početku, ne pratim toliko nova izdanja koliko sam to radio ranije, no ovakvi bendovi koji često stilski šaraju me idalje drže zainteresiranim jer najčešće imaju taj faktor iznenađenja; imam osjećaj kao da će me svaki put iznenaditi. Moram priznati da mi se takav sistem rada baš sviđa.
Comments
Post a Comment