Mislim da se o produkciji u metal muzici ne priča dovoljno, barem ne u ovim laičkim krugovima "običnih" ljudi koji nemaju dirketnog kontakta sa snimanjem muzike, bilo da se nalaze s ove ili one strane miksete. Zapravo, kad bolje razmislim, čini mi se da za prosječnog slušatelja postoje jedino dvije situacije u kojima se produkcija koliko-toliko spominje; prva od njih je ona u kojoj će netko komentirati kako nešto "zvuči ko govno", dok je druga dijametralno suprotna te se spominje kada nešto "zvuči previše ispeglano". I to je praktički to.
Nije doduše ni da ja svemu tome aktivno predajem nešto masu pažnje, no dok slušam neke određene albume znam se često uhvatiti u nekakvom pasivnom razmišljanju zvuči li "zvuk" tog albuma prikladno za pjesme na njemu ili ne. Okej, znam da kompliciram i da zvučim kao da trkeljam bezveze, no pokušati ću objasniti. Kao primjer bi uzeo prošlogodišnji album 'Invincible Shield' od Judas Priesta koji unatoč tome što ima jako dobre do odlične pjesme, meni zvuči poprilično sterilno i plastično. Čak i bez gledanja tko ga je producirao, lako je pogoditi da se radi o Andyju Sneapu s obzirom da je ovaj njegov "happy meal metal" ispolirani i gotovo sintetički zvuk iz nekog razloga postao jako popularan kroz zadnjih 10ak godina do te mjere da već prava gomila bendova koje je on producirao ima sličan zvuk. Noviji albumi Accepta, Overkilla, Amon Amartha, Exodusa, itd... Sve je to pod Sneapovom palicom postalo previše slično za moj ukus, previše jednolično i lišeno osobnog pečata bendova.
Nećete se svi složiti sa mnom, jasna stvar. Ni ne kažem da sam nužno i objektivno u pravu ovdje, no što se tiče mog ukusa, Sneapova produkcija mi jednostavno ne leži i to je to. Okej, čovjek ima svoj stil produkcije koji zvuči poprilično moderno i vjerujem da velikoj većini ljudi to nimalo ne smeta, no s druge strane imao je svojevremeno recimo i Scott Burns svoj "đir" po kojemu ga se odmah moglo raspoznati, no za razliku recimo od Sneapa, Burnsov stil produkcije ostavlja poprilično organski dojam, da se tako izrazim. Nije stoga čudno što je upravo njegov način rada ostavio tako upečatljiv stil na (gotovo) svim bitniji death metal izdanjima kasnih 80ih i ranih 90ih godina prošlog stoljeća. Burnsov se stil osjeti u svakom od njih, no nijedan album ne zvuči slično ili istovjetno nekom drugom kojeg je producirao. Upravo iz tog razloga mi se čini da je Burns prilagođavao stil produkcije prirodi zvuka bendova, dok s druge strane gomila modernih producenata prilagodi zvuk benda svom stilu produkcije i tu se vidi ogromna razlika.
Ne znam, meni taj sami način na koji određeni albumi zvuče puno pridonosi ili oduzima od ukupnog dojma. Ne kažem da je Sneapova produkcija loša, već da meni osobno ne sjeda kako treba, no isto tako ću radije prihvatiti to što on radi nego recimo ono što je napravljeno sa zvukom na 'Reedeemer of Souls' (kad se već držimo Judas Priesta), jer način na koji je taj album produciran ubio je sve ono što je bilo iole dobro u pjesmama. Ljudi se često znaju sprdati s ranim black metal izdanjima da zvuče ovako ili onako, no ja iskreno ne mogu zamisliti recimo 'In the Nightside Eclipse' od Emperora s kristalno čistom modernom produkcijom. Upravo ovakva donekle mutna produkcija, uparena s onako ikonskim omotom albuma i nazivima pjesama ostavlja jedan nevjerojatno upečatljiv dojam koji vjerno dočarava sve ono o čemu bend govori kroz tekstove pjesama. Povučemo li se još unazad, čak i zvuk na njihovom demo albumu 'Wrath of the Tyrant', ovakav kakav je, bolje i prirodnije odgovara pjesmama nego bilo kakav prečista produkcija koju bi možda danas dobili u nekom modernom studiju. Poslušajte samo stvari poput "Moon Over Kara-Shehr" ili "Ancient Queen", biti će vam jasno o čemu govorim.
Žao mi je što ne poznajem tehnološke procese samog snimanja i produkcije pjesama pa ne mogu bolje i detaljnije objasniti o čemu govorim s tehničke strane, no nadam se da je dovoljno razumljivo. Jedan od meni krunskih primjera vezanih za produkciju se zapravo uopće ne tiče metala, već punka, pogotovo rane engleske "UK82" scene, odnosno bendova poput GBH, The Exploited ili pak Discharge. Znači imamo ovdje jedan poprilično nabrijani, gotovo huliganski punk zvuk kojeg nisu bezveze zvali i "street punk". S temama pjesama vezanim uz radničke staleže, obični život, bande, prosvjede i slične teško je zamisliti da bi ovi bendovi na pločama zvučali upečatljivo, autohtono i, usudio bih se reći, uvjerljivo da su imali čistu i ušminkanu produkciju mnogih današnjih punk bendova. Upravo je ta greza i sirova produkcija dodatno naglašavala etiku kojom su se vodili te im davala na autentičnosti kod publike.
Ako bi pak morao povući par primjera iz metal muzike, rekao bih da je zanimljiv primjer Ozzyjevog albuma 'Ozzmosis' iz 1995. godine. Originalno zamišljen kao direktni nastavak stila s 'No More Tears' od prije četiri godine, album je u pre-produkcijskoj fazi zaustavljen od strane izdavačke kuće koja je zahtjevala noviju, moderniju produkciju koja će ići ukorak s vremenom te je promijenila producenta, a finalni produkt je ovo što imamo danas pod imenom 'Ozzmosis'. Međutim, kroz godine su se pojavile i verzije originalnog miksa nekih pjesama te se upravo na ovom primjeru može primjetitit koliku ulogu produkcija može imati.
Poanta ovog teksta bi bila da "dobra pjesma" nije nužno dobra sama po sebi, već ovisi i o gomili drugih faktora koje nekad nećemo uočiti na prvi pogled i upravo zbog tog razloga nikad nisam volio onu izjavu "ne sudi knjigu po koricama", jer po mom mišljenju korice su itekako bitne u korelaciji s onim što je unutar njih. U svijetu ljubitelja stripova često ćete čuti da sva novija reizdanja stripova o Conanu nisu baš pogodila srž samog stripa jer se tiskaju na premazanom sjajnom papiru, čistih linija i praktički savršene reprodukcije, što nikako ne ide ruku pod ruku sa samom petparačkom prirodom Conana kao lika ukorijenjenog u takozvanu "šund" literaturu koja pripada na jeftini novinski papir. Ne umanjuje takav materijal njegovu vrijednost, već naprotiv, pojačava njegovu kvalitetu. Ista je stvar i s mnogim metal, punk, rock ili nekim četvrtim albumima; odabir pravog zvuka nije nešto što bi se trebalo uzimati olakotno, jer ponekad najmodernija i najčišća varijanta nije najbolji izbor.
Isprike na osjetno kraćem tekstu ovaj put, no trenutno je takvo doba godine da imam posla preko glave i ne stignem se posvetiti ovim tekstovima u mjeri u kojoj bi volio da mogu. Nadam se da vas ova kraća epizoda neće odbiti od daljnjeg praćenja bloga (hvala vam na tome!), tako da se svakako čitamo i sljedeće nedjelje!
Comments
Post a Comment