Zanimljivo je kako se kreativnost kod ljudi ispoljava na raznorazne načine. Uobličiti neku ideju u konkretan proizvod (nebitno o kojoj se grani umjetnosti radilo) nije tako jednostavno koliko se to možda čini na prvi pogled i onaj famozni i često romantizirani "trenutak inspiracije" u dobrom dijelu slučajeva neće u par minuta donijeti nešto što će biti dovoljno dobro bez neke daljnje razrade. Ponekad se dogode i takve stvari (ako je vjerovati pričama), no realno gledano, pjesme nastale u zadnji čas poput recimo Sabbathovog "Paranoida" se ne događaju toliko često koliko možda volimo misliti. Ne, u takve stvari inače treba uložiti puno truda i vremena kako bismo dobili zadovoljavajući rezultat, odnosno točnije rečeno - rezultat koji nam u tom trenutku djeluje zadovoljavajuće.
No, čovjek je po svojoj prirodi biće koje uči i mijenja se kroz cijeli život. Kroz godine sazrijevamo i općenito koristimo prijašnja iskustva kako bi se njima vodili u budućnosti. Pitanje našeg doživljaja umjetnosti, pa čak i one koju sami stvaramo ne mora nužno biti uklesano u kamen, tako da i vlastita djela nakon određenog vremena promatramo drugim očima. Nekad to izađe bolje nego što smo očekivali, nekad lošije. Nekad s takvim produktom možemo biti nezadovoljni zbog raznoraznih faktora... Neispoliranost zbog ondašnjih kratkih rokova, loša produkcija/zvuk, upletanje uredništva, grozan omot ili naslovnica, itd itd... Razlog je na kraju nebitan, no s vremenskim odmakom od nekoliko godina nam se može činiti da neko djelo, ili neki aspekt djela koje smo prezentirali široj publici možda i nije ispao najsretnije ili onako kako smo na prvu očekivali. U takvim situacijama možemo ili:
A) ignorirati naše nezadovoljstvo, pogotovo ako je publika dobro prihvatila originalno djelo
B) pokušati popraviti stvari
Živimo u vremenu kad prava pravcata gomiletina izvođača odlučuje ponovno snimiti cijele albume koji su ih proslavili, iz ovog ili onog razloga, no najčešće s ne baš dobrim uspjehom. U većini slučajeva stvari zapravo ne prođu onako kako su ih izvođači zamislili, tojest možda i prođu s njihovog kreativnog stajališta, no reakcije publike često budu dijametralno suprotne od onoga što je bend očekivao. Ovakvih primjera ima popriličan broj, a meni se kao prve asocijacije nameću recimo 'Let There Be Blood' (ponovno snimljeni prvijenac 'Bonded By Blood') od Exodusa ili pak 'First Strike Still Deadly' (svojevrsna "best of" kompilacija ponovno snimljenih pjesama iz ranih dana) od Testamenta. Ne mogu za njih konkretno reći da mi ne valjaju, no definitivno zvuče slabije od originala, a donekle ostavljaju i dojam nepotrebnosti, jer na kraju krajeva čemu sve to ukoliko nismo dobili ništa novoga? Srećom ova dva albuma ipak imaju jednu mrvicu intrigantnosti s obzirom da Exodusovo izdanje sadrži i nanovo snimljenu pjesmu "Hell's Breath" koja je do tada postojala isključivo u demo izdanju iz 1983. godine, dvije godine prije negoli su snimili prvi album, dok je Testamentova kompilacija zanimljiva zbog zadnje dvije pjesme, "Alone in the Dark" i "Reign of Terror" koje je otpjevao Steve Zetro Souza, originalni Testamentov vokal, a danas najpoznatiji kao dugogodišnji (i nažalost već bivši) vokal Exodusa.
No, da se ne fokusiram na negativne primjere, s druge strane nekad stvari prođu poprilično dobro, kao recimo situacija kada su braća Cavalera odlučili ponovno snimiti albume 'Bestial Devastation' i 'Morbid Visions' čisto kako bi publici dali točno ono što žele bez da se moraju previše pakčati s Kisserom i njegovom verzijom Sepulture. Ova izdanja po meni zvuče čak i bolje od originala jer su donijela odličan koji je nedostajao originalnim verzijama i kao da su sve te pjesme tek sada otključale svoj puni potencijal. Slična stvar je recimo i kod njemačkog Destructiona s albumom 'Thrash Anthems' kod kojeg svi oni klasici (po mom mišljenju) zvuče agresivnije, oštrije i sveukupno bolje nego na starim snimkama iz 80ih. Neće se svi složiti sa mnom, jasno mi je to, no iskreno smatram da ovih par primjera definitivno vrijedi poslušati.
Njemci kao da imaju "žicu" za ta ponovna snimanja jer po meni je i Tankard recimo napravio super stvar s 'Best Case Scenario' kompilacijom ponovno snimljenih pjesama, a vrijedi istaknuti i Sodom sa 'The Final Sign of Evil' koji nakon 20 godina karijere ponovno okupio staru originalnu postavu i s njima ponovno snimio ne samo prvi EP, već i sve one pjesme koje su tada napisane, no zbog financijskih ograničenja nisu mogle biti snimljene. Rezultat je ispao više nego pozitivan te ovaj album smatram jednim od esencijalnih Sodomovih izdanja, mada možda nije toliko poznat kod šire publike.
Da ne ispadne da hvalim samo trešere, jedan od možda i najboljih primjera ponovno snimljenih pjesama u metal svijetu je 'Days of Purgatory' Iced Eartha na kojem se bend uhvatio skoro pa kompletna prva dva albuma te ih je publici predstavio u novom svjetlu, s boljim zvukom i s Mattom Barlowom na vokalu. Što se mene tiče, ne mogu ovdje reći da su mi te verzije bolje od originala (jer jako volim 'Iced Earth' i 'Night of the Stormrider' u prvotnoj verziji), no definitivno nisu ni slabije; Barlow je zvijer od pjevača i sve čega se dotakne vezano za Iced Earth zvuči odlično, pa tako i pjesme koje nije originalno pjevao. Također, Gamma Ray su sa 'Blast From the Past' napravili fenomenalnu retrospektivu ranih dana benda i koliko god mi Ralph Scheepers bio dobar vokal, ove nove verzije gdje sve te stare pjesme pjeva Kai Hansen zvuče čvršće, sigurnije i naprosto prirodnije s njim za mikrofonom. Ništa protiv Scheepersa, no Hansen za vokalom zvuči baš onako kako treba.
Nešto opskurniji, no svakako pozitivan primjer bi bila NWoBHM grupa Hell koja se nakon "100 godina" ponovno okupila kako bi snimila sve one stare demo pjesme te ih objedinila u album 'Human Remains' koji je praktički neočekivano postao pravi pravcati hit te su jedno vrijeme harali po svim mogućim festivalima gdje su stigli. Iako su nakon toga izbacili još dva jako dobra albuma, no rekao bih da 'Human Remains' ipak ostaje jedan od najboljih klasičnih heavy metal albuma izdanih u zadnjih 15ak godina.
Međutim, rijetki su, jako rijetki slučajevi gdje nova verzija bude (rekao bih čak objektivno) neosporivo bolja i uspješnija od originalne. Iskreno rečeno, ne mogu se sjetiti nijedne situacije gdje je to slučaj s kompletnim albumima, no situacija je puno bolja ukoliko umjesto albuma gledamo pojedinačne pjesme. Možda najočitiji primjer bi bio Whitesnake kod kojih su neki od najvećih njihovih hitova zapravo ponovno snimljene pjesme s ranijih albuma. Stvari poput "Here I Go Again", "Crying in the Rain" ili "Fool For Your Loving" u varijantama koje znamo i koje zapravo u 99,99% možemo čuti na radiju nisu originalne verzije. Po meni te originalne verzije isto tako zvuče jako dobro (imaju izraženiji blues štih), no novije varijante su mi ipak puno draže i jednostavno zvuče bolje.
Slična je stvar recimo i s bendom Quiet Riot čija je jedna od najpoznatijih pjesama, "Slick Black Cadillac", s najuspješnijeg njihovog albuma 'Metal Health' tek novija verzija iste stvari snimljene nekoliko godina ranije dok je Randy Rhoads još bio član benda i prije nego se pridružio Ozzyju Osbourneu. Ubacio bi ovdje čak i Manowar na listu, no ne s ovim novim groznim novim varijantama albuma 'Battle Hymns' i 'Kings of Metal', već s pjesmom "Defender" koja je originalno izašla kao singl 1982. godine, no definitivnu je verziju dožvijela na albumu 'Fighting the World' 1987. godine, na kojem zvuči nemjerljivo bolje nego u prvoj varijanti.
Iskreno, mogao bi s primjerima ovako u nedogled jer nađe se prava gomila vrhunskih ponovno snimljenih pjesama i albuma, no kako to obično biva - sve je stvar osobnih preferenci i ukusa. Ukoliko imate neke svoje favorite, slobodno ih podijelite. Ove primjere ne treba nužno odmah dočekati "na nož" te ih otpisati prije nego što ih uopće poslušamo jer kao što se može vidjeti iz priloženog teksta, nikad ne možemo znati što nas čeka dok se ne bacimo na slušanje.
Comments
Post a Comment