Kada se glazbenici koji uglavnom operiraju u bendovima odluče prebaciti u solo karijeru, teško je na prvu znati što očekivati. Dok neki od njih nastave sa stilom koji neodoljivo podsjeća na matični im bend, drugi se pak daju u eksperimentalnije vode gdje slobodno mogu iskušavati nove stilove i ideje. Međutim, vizije glazbenika u takvim situacijama potpuno neočekivano može unaprijed pokopati izdavačka kuća pod čijim su ugovorom i to na način da im uskrati objavu albuma pod vlastitim imenom. Razlozi su najčešće, pogađate, komercijalne prirode jer će se izdanje pod imenom već uigranog i poznatog benda sigurno puno bolje prodavati nego pod osobnim imenom gitarista, pjevača ili nekog trećeg člana. Takve situacije igrom slučaja nisu bile rijetkost, kako nekad, tako i danas, tako da je dobar dio albuma koji su u startu bili predviđeni kao solo izdanja na kraju završio objavljen pod imenom benda.
Ovo su neki od takvih primjera:
- Black Sabbath: Seventh Star
Započnimo s vjerojatno najpoznatijim i najočitijim primjerom, dvanaestim albumom Black Sabbatha iz njihove najturbulentnije faze... Ozzy i Dio su bili već stvar prošlosti, Gillan je otišao nakon jednog kontroverznog (no po meni fenomenalnog albuma) i Sabbathi su u tom periodu bili praktički nepostojeći. Iako su uz Iommija tu još uvijek bili Butler i Ward, zajedničke probe s relativno nepoznatim pjevačem Davidom Donatom nisu urodile plodom. Raspustivši tu varijantu Sabbatha, Iommi okuplja novi bend te započinje stvaranje albuma 'Seventh Star' u obliku solo projekta s nekolicinom vrhunskih glazbenika poput sveprisutnog Geoffa Nicholsa na klavijaturama, Davea Spitza na bassu, budućeg KISSovca Erica Singera na bubnjevima te još jednog bivšeg Purpleovca, Glenna Hughesa na vokalu.
Stilski potpuno drugačiji od svega što su Sabbathi do tada nudili, 'Seventh Star' je donio jednu zdravu dozu hard rocka okupanog produkcijom 80ih godina, a tek je na nagovor izdavačke kuće album objavljen pod suludim imenom "Black Sabbath featuring Tony Iommi" kako bi prodaja bila što bolja. Često označavan kao jedan od najnižih momenata Black Sabbatha, album je često ignoriran u današnje vrijeme, no po meni je više nego vrijedan slušanja, pogotovo ako ga gledamo isključivo kao Iommijevo solo izdanje, što mu je i bila prvotna namjera. Nadalje, upravo su s ovim izdanjem Iommi i Hughes započeli jednu zanimljivu suradnju koja je kasnije rezultirala s još dva albuma, 'The 1996 DEP Sessions' te vrhunskim 'Fused' iz 2005. godine.
- Whitesnake: Restless Heart
Sličnu priču je desetak godina kasnije imao i David Coverdale. Iako je Whitesnake u to vrijeme bio neaktivan dobrih 6-7 godina, Coverdalea to nije spriječavalo u skladanju i izdavanju novih albuma. Prvo se 1993. godine udružio sa Jimmyjem Pageom s kojim je izbacio jedan jako kvalitetan album 'Coverdale-Page', da bi se uskoro ponovno odlučio okušati u solo vodama s albumom 'Restless Heart'. Pokušavajući se koliko-toliko distancirati od Whitesnakea kako bi stvorio novu karijeru pod vlastitim imenom, Coverdale je za ovaj album iskoristio neke pjesme originalno napisane za nikad dovršeni drugi Coverdale-Page album, a karakterizirao ih je nešto mekši i bluesastiji zvuk u odnosu na onaj tvrđi glam metal iz Whitesnakeove zadnje faze iz 80ih godina... Međutim, kao i u slučaju Sabbatha, izdavačke kuće nisu ni htjele čuti da će ploča ići bez imena bivšeg mu benda tako da je kompromis na kraju postignut pod poprilično budalastim rješenjem "David Coverdale & Whitesnake". Nekoliko godina kasnije Coverdale će napokon uspjeti obaviti pravi solo, 'Into the Light', album pod svojim imenom prije nego uzme pauzu i nakon toga ponovno oformi Whitesnake.
Po mom mišljenju 'Restless Heart' nije loš album, no realno nije ni blizu onih najboljih Whitesnakeovih ostvarenja, bilo da pričamo o ranoj blues fazi ili onoj kasnijoj glam fazi. Solidan je za poslušati ga i nađe se tu nekih jako dobrih pjesmi, no krajnji proizvod na kraju ostavlja pomalo mlak dojam.
- Megadeth: The System Has Failed
Za razliku od prva dva primjera, Megadethova situacija iz 2004. godine kreće iz nešto drugačije priče. Dvije godine ranije Mustaine je zadobio ozbiljnu ozljedu ruke zbog koje je morao prekinuti sve glazbene aktivnosti te je Megadeth kao bend prestao s radom. Nakon dugotrajnih terapija, umjesto ponovnog okupljanja benda Mustaine se odlučuje za solo projekt, no zbog legalnih razloga i ugovorne obveze s tadašnjom izdavačkom kućom album ipak izlazi pod imenom benda.
Zanimljivo je kako je upravo ovo izdanje nagovijestilo Megadethov povratak korijenima; nakon godina eksperimentiranja s raznim stilovima, 'The System Has Failed' je ponovno zvučao kao onaj stari Megadeth - Mustaineov otrovni i nadrkani glas uparen s politički angažiranim lyricsima te odličnim riffovima i melodijama označio je novu fazu benda - pomalo ironično s obzirom da je originalno trebao biti objavljen pod Mustaineovim imenom. Gledajući postavu glazbenika, na albumu su mahom nastupili izvođači koji nikad prije, a ni nikad kasnije nisu imali nikakve veze s bendom, dok je jedina povezujuća karika bio bivši gitarist Chris Poland (s prva dva albuma) koji je ovdje odsvirao solaže na skoro svim pjesmama. Za mene je 'The System Has Failed' jedan od najboljih albuma u bendovoj diskografiji i baš mi odlično leži taj miks starog i novo Megadetha te bi rado volio da su se neke pjesme zadržale na setlistama do danas.
- W.A.S.P.: The Crimson Idol (plus Still Not Black Enough)
Nakon što je 1990. godine Chris "Mean Man" Holmes napustio W.A.S.P. koji se nakon toga nakratko i raspao, pretpostavljam da je rijetko tko mogao predvidjeti da će Blackie Lawless uspjeti u kratkom roku ne samo skupiti novu postavu glazbenika, već i snimiti možda i najbolji album karijere. Originalno zamišljen kao prvo poglavlje njegove solo karijere, 'The Crimson Idol' je konceptualni album o usponu i padu fiktivne rock zvijezde Jonathana Steela i po mom mišljenju apsolutno remek-djelo ne samo W.A.S.P.-a kao benda, već sveukupnog heavy metala kao žanra. Album je to koji nema ni jedne loše minute te drži pažnju od početka do kraja; nakrcan je vrhunskim melodijama i riffovima, dok Lawless pjeva kao da mu život ovisi o tome. Od prve bombastične "The Titanic Overture", preko oštre i otrovne "Chainsaw Charlie" pa sve do epskog finala "The Great Misconceptions of Me", ovaj album u nešto manje od sat vremena donosi sve ono zbog čega volimo ovu muziku. Međutim, Lawless je na kraju ipak podlegao zahtjevima kritike i publike te je album objavio pod imenom benda, baš kao i 'Still Not Black Enough' koji je došao nakon njega, a s kojim je također pokušao ići pod svojim imenom.
- Katatonia: City Burials
Vjerojatno za prirodu ovog albuma i ne bi saznali tako skoro da nedavno jedan od osnivača, gitarist Andreas Nyström, nije napustio bend. Svi oni koji koliko-toliko prate Katatoniu upoznati su s njihovim promjenama žanra koje su uvodili još od prvog albuma pa nadalje, kada su malo po malo "smanjivali" metal elemente te se fokusirali na ovo što već sada sviraju, a što mi je poprilično teško definirati. Nekome pravo, nekome krivo, no danas Katatoniu znamo ponajviše po ovim modernijim albumima na kojima je glavnu autorsku riječ preuzeo drugi suosnivač, pjevač i gitarist Jonas Renske. Uslijed cijele ovogodišnje drame oko Nyströmovog napuštanja benda zbog sukoba s Renskeom oko pravca kojim bi Katatonia trebala ići, u javnost je izašla informacija da je njihov jedanaesti album iz 2020. godine, 'City Burials' originalno zamišljen da bude objavljen kao Renskeov solo albuma te stoga ne sadrži nikakve autorske doprinose samog Nyströma, no na kraju je, kako smo do sada ne znam koliko puta mogli vidjeti, ipak objavljen pod Katatonijinim imenom.
Stilski to nema neke prevelike razlike od ostalih novijih Katatonijinih albuma tako da ukoliko volite tu fazu, voljeti ćete i ovaj album. Meni su zadnjih 15ak godina baš ono hit-or-miss, odnosno na svakom se albumu nađe nekoliko dobrih pjesama, dok mi je ostatak za zaborav.
- Therion: Voven
Kada pričamo o Therionu, bend sam po sebi ne možemo odvojiti od osnivača Christophera Johnssona koji je još od ranih dana skoro pa jedina osoba koja ima glavnu riječ po pitanju skladanja muzike, stoga je pomalo neobično govoriti o izdavanju ovog albuma pod njegovim samostalnim imenom umjesto pod imenom benda, pogotovo kad je muzika na njemu logičan nastavak svega onoga što je Therion do tada radio. Johnsson gleda na 'Vovin' kao na solo album isključivo zato što je snimljen s postavom glazbenika koji tada nisu bili dio standardne Therionove postave, a najveća ironija od svega leži u tome što je upravo ovo izdanje zapravo najprodavaniji Therionov album uopće.
- Twisted Sister: Love Is For Suckers
Twisted Sister su još od prvog albuma sa svakim sljedećim malo po malo ubacivali sve veće doze glam i pop metala u svoju muziku, tako da nije za čuditi se što je njihovo finalno izdanje iz 1987. čistokrvni glam metal album koji nema previše veze s onim što su svirali na početku karijere. Publika ga nije voljela, a ni članovi benda također nisu imali puno toga dobroga za reći o njemu, što u stvari i nije čudno s obzirom da je originalno zamišljen kao prvi solo album Deeja Snydera, no iz komercijalnih je razloga objavljen pod imenom benda. Što se mene tiče, ima ovdje dobrih pjesama, baš onako pamtljivih i zaraznih, no daleko je to kvalitetom od onoga zbog čega je Twisted Sister postao popularan.
- Blue Öyster Cult: Imaginos
Jedanaesti album Blue Öyster Culta, 'Imaginos', možda je i najčudniji primjer na cijeloj ovoj listi. Originalno zamišljen kao prvi od trilogije albuma bubnjara Alberta Boucharda, kompletan je projekt naglo zaustavljen kada je Bouchard izbačen iz benda 1981. godine. Međutim, umjesto da Bouchard cijelu ideju ponese sa sobom, bend nije odustao od albuma te su ga tek 1988. godine objavili pod svojim imenom, iako u potpuno neobičnom izdanju. Neki od članova benda praktički i nisu sudjelovali u snimanju, dok su na snimkama gostovali glazbenici poput Joea Satrianija i Robbyja Kriegera iz The Doorsa, tako da je teško znati sa sigurnošću koliko je tu ostalo originalne Bouchardove vizije. Dirigentsku palicu albuma je na kraju preuzeo Sandy Pearlman, producent i liricist benda, odnosno "član iz sjene" te bi po mom mišljenju 'Imaginos' na kraju trebalo gledati kao na njegov solo projekt.
Albert Bouchard je nekoliko desetljeća kasnije ipak došao na svoje te je pod svojim imenom snimio ne samo ovaj album ispočetka, već i dva davno planirana, a nikad ostvarena nastavka. Njegova verzija 'Imaginosa' je svjetlo dana ugledala 2020. godine, 'Imaginos 2: Bombs Over Germany' 2021. i finalni 'Imaginos 3: The Mutant Reformation' 2023. godine... Iskreno, ne znam šta bi pametno o ovome rekao s obzirom da iako sam veliki ljubitelj BÖC-a, ne mogu reći da mi je 'Imaginos' među dražim njihovim albumima. Jednostavno se tu vidi da je previše ljudi bilo upleteno u kreativni proces i na kraju smo dobili bućkuriš koji niti smrdi niti miriše. Nađe se tu pokoja zanimljiva pjesma, no ništa što bi se pamtilo na duže staze. O ovim Bouchardovim solo albumima od zadnjih par godina također imam slično mišljenje.
Comments
Post a Comment