Ima li u metal krugovima omraženijeg žanra od nu-metala? Kao ono, metal je, ali nije. Kao agresivan je, ali nije. Plitak je tekstualno, nema glazbenu širinu, kao stvoren je za tinejdžere, nije čak ni pravi pravac veće je čisti trend koji je jedno vrijeme bio popularan i onda je netragom nestao... Sve sam to čuo ne znam ni ja koliko puta, sve te mantre koje se ponavljaju ispočetka i ispočetka, no na kraju se jednostavno postavim na način da mi sve to na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Kao i za svaki bogom glazbeni pravac na svijetu, hejteri će ga uvijek hejtati, a fanovi će ga uvijek voljeti. I tako u krug, iz godine u godinu evo već nekoliko desetljeća.
Jebiga, ja volim nu-metal.
Odrastao sam s njim, bio sam okružen s tom muzikom praktički otkad sam se počeo interesirati za muziku općenito. Ne mogu reći da sam ga pratio od samih početaka, ali mislim da sam mu uhvatio vrhunac popularnosti, a zajedno s time sam mu svjedočio i tihom, no definitivnom kraju kada je nestao. Ili sam barem tako mislio.
Ratna sam generacija, rođen 1990. godine i iako sam bio premlad za svjedočiti počecima žanra, ranih sam 2000ih išao ukorak s tadašnjom mainstream glazbenom scenom, ne samo (nu) metal, već općenito. Dok sam s jedne strane samostalno otkrivao "klasični" heavy metal i sve one standardne podžanrove preko tada popularnog Cmar-Net foruma, trejdajući pržene CD-e s raznoraznim ljudima iz cijele Hrvatske, istovremeno se su na televiziji gotovo konstantno vrtili programi MTV i VH1 kad god bi ostao sam kod kuće. Bilo je tu svega, od popa, do punka, hip-hopa, metala (istina, u jako malim količinama, ali svejedno), nu-metala, ma baš doslovno svega i do kraja života ću biti zahvalan spletu okolnosti koji se poklopio da su se ova dva moja glazbena putovanja nekako uspjela poklopiti u isto vrijeme kako bi ih mogao paralelno otkrivati. Upravo me iz tog razloga nikad nisu pretjerano zanimale granice između žanrova ili svakakva "pravila" po kojima ako nešto volim, onda bi nešto drugo trebao mrziti i slično. Nije to bilo tako samo kod mene; čini mi se da je dobar dio moje generacije odrastao s ovakvim vrijednostima. Dan-danas mogu uživati u ogromnom broju glazbenih pravaca bez da se puno brinem oko kategorizacije.
Uglavnom, u tim nekakvim formativnim godinama ranih 2000ih Korn je bio u naponu snage te su kroz 'Untouchables' i 'Take Look in the Mirror' po mom mišljenju dosegli vrhunac karijere, Slipknot je sa 'Vol. 3' zvučao bolje nego ikada, Evanescence su sa 'Fallen' poharali sve moguće ljestvice i bili su u konstantnoj rotaciji na televiziji, System Of a Down je sa 'Toxicity' pomicao granice onoga što je do tada bilo poznato kao nu-metal, itd itd... Linkin Park valjda ne treba ni spominjati, 'Hybrid Theory' i 'Meteora' su albumi koji su praktički obilježili moju generaciju, koje još uvijek rado slušam i volim. Ono što hoću reći je da je kroz tih 3-4 godine izašlo toliko kvalitetnih albuma da je naprosto nevjerojatno da se sve to događalo skoro pa u isto vrijeme. Znate ono kad se spominje kako je u periodu od 1985. do 1987. izašlo sve ono najbolje što je thrash metal mogao ponuditi? Retrospektivno gledajući s današnjeg stajališta, takav je meni osjećaj po pitanju perioda otprilike od 2000. do 2004. godine.
Kad sam maloprije spomenuo nepostojanje granica, mislio sam to u punom smislu tih riječi. Meni je recimo teško nekome objasniti zašto su mi Linkin Park, System of a Down, Red Hot Chili Peppers, Avril Lavigne, Green Day, 50 Cent, The Strokes, Papa Roach, The Black Eyed Peas i Eminem dio istog kolektiva. Iste scene. Nema nikakvog smisla ovako kad pročitate, no meni nekako ipak ima. Vjerujem da je to uzrokovano aktivnim konzumiranjem te muzike upravo preko spomenutih MTV i VH1 gdje su se nerijetko u istom bloku jedna iza druge vrtile pjesme spomenutih izvođača, bez da se puno "pazilo" uklapaju li se stilski jedna na drugu.
Čak je i unutar samog nu-metala bilo toliko različitih izričaja da je pravo čudo što ih se uopće strpalo u isti koš. Iskreno govoreći, sami pojam "nu-metal" baš i nije toliko jednostavno opisati s obzirom da bendovi često i nisu imali puno dodirnih točki jedni s drugima. Korn po meni recimo ne zvuči niti je ikad zvučao imalo slično Linkin Parku, koji opet niti malo ne liče na System Of a Down, P.O.D. ili pak Deftones. Pod čušpajz zvan "nu-metal" se svojedobno trpalo sve i svašta što je se nije dalo bolje opisati, slično recimo kao i kod pojmova "alternative rock" ili "grunge". Ulazivši dublje unutar žanra teško je ne primjetiti koliko su upravo ti najveći bendovi bili unikatni i originalni u svom izričaju, nešto što im klasična metal publika nikad nije mogla priznati nazivajući te grupe derivatima jedno te istog zvuka. Reklo bi se po tome da su svi zvučali isto, dok istina nije mogla biti dalje od toga.
Čak su i neki "pravi" metal bendovi tokom devedesetih zajahali taj val popularnosti nu-metala te ubacili njegove elemente u svoju muziku, s boljim ili lošijim rezultatima. Machine Head su sa 'The Burning Red' te pogotovo sa 'Supercharger' ukomponirali nu-metal elemente te na taj način stvorili neke od najboljih pjesama karijere, koliko god se neki od vas neće složiti s tom izjavom. Pjesme poput "Bulldozer", "Crashing Around You", "From This Day" ili pak naslovne "The Burning Red" po mom su mišljenju bolje nego sve što su snimili u zadnjih 10ak godina. Soulfly je još jedan zanimljiv primjer oko kojeg se lome koplja, no rekao bih da su prvih par njihovih albuma sasvim logičan i prirodan slijed događaja kad se pogleda karijera Maxa Cavalere i vjerojatno sam među rijetkima koji će reći da mu je 'Primitive' najbolji, najraznolikiji i općenito najkvalitetniji album koji je snimio još od 'Chaos A.D.'.
Ne želim ovdje pokušati sada objasniti ili možda nekoga uvjeriti zašto smatram da nu-metal ima itekako kvalitetnih bendova. Nema mi to smisla niti mislim da ću nekome ovako "na silu" promijeniti mišljenje. Ono što bi kroz ovaj tekst htio spomenuti se više odnosi na moj osobni doživljaj jednog često osporavanog žanra kojeg igrom slučaja jako volim, djelomično zato što sam odrastao s njim. Da nisam, bi li ga volio? Tko to zna, možda bi, možda ne bi. Nisam odrastao s puno starijim žanrovima pa ih opet aktivno slušam svaki dan, tako da ne vidim zašto bi ovdje bila ikakva razlika. S nu-metalom sam svojevremeno otkrio jedan skroz novi svijet na koji još uvijek imam jako drage uspomene, a vjerojatno ću ih imati cijeli život, jer tada davno mi se činilo da ovakvi bendovi nikada neće nestati s obzirom koliko su popularni i ogromni.
A onda, u jednom trenutku kao da se nešto promijenilo. Iznenada, neprimjetno, no malo po malo kao da su se počele nazirati promjene u trendovima i izričajima... Kao što to obično biva sa svim žanrovima muzike, nu-metal je bio zatrpan gomilom smeća i bilo je samo pitanje kada će sve to skupa puknuti, kad će se ispuhati. Pojavile su se gomile nekvalitetnih bendova koji su odlučili probati zakačiti se na zadnji val popularnosti žanra te su na taj način samo potpomogli njegov pad, dok su starosjedioci žanra i izvođači koji su postavili njegove temelje i dignuli ga u visine krenuli mijenjati glazbene stilove u neke nove i meni manje zanimljive smjerove. Trendovi su se promijenili, baš kao što su se do tada promijenili tko zna već koliko puta i nu-metal je posrnuo i nestao, kao i grunge prije njega, glam metal još prije, prog rock par desetljeća ranije, i tako dalje...
...i onda je nastavio živjeti u undergroundu, jer kao što već znamo iz iskustva, nijedan glazbeni žanr u stvarnosti nikad ne ode u potpunosti. Svi su oni uvijek tu negdje, skriveni od očiju mainstream javnosti i čekaju svoju priliku da se ponovno pojave, jer kako trendovi odu, tako je i pitanje vremena kada će se pokrenuti njihov revival, par desetljeća kasnije. Publika koja ih je pratila dok su bili mulci i tinejdžeri sada je odrasla, ima poslove, ima novce, želju i mogućnost vidjeti ih uživo. Neki od starosjedioca nu-metala nikad nisu otišli, no promijenili su izričaj. Neki su se pak vratili u drugom izdanju i opet su tu. Prošlogodišnje uskrsnuće Linkin Parka pokazalo je koliko su zapravo nedostajali na svjetskoj sceni i koliko su ih ljudi željni vidjeti po stadionima cijelog svijeta. Globalna pozornica je postavljena te su se u međuvremenu pojavili i novi bendovi inspirirani klasicima žanra. Neki su u svoj stil ukomponirali tek poneke elemente nu-metala, miješajući ga s raznoraznim drugim utjecajima poput djenta, kao recimo Spiritbox koji (s razlogom) slovi kao jedan od predvodnika cijelog tog revivala. S druge strane imamo recimo australce Ocean Grove ili pak Tetrarch iz SAD-a koji uspješno emuliraju sve ono zbog čega sam jednom volio Linkin Park i slične te ih danas volim upaliti i poslušati s istim žarom s kojim sam nekad volio 'Hybrid Theory'.
Žanrovi ciklički doživljavaju uspone, padove i revivale; mislim da je to otprilike prirodan tok stvari i rijetko koji oblik muzike će biti izuzet od takve sudbine. Sjećate se pizza thrasha kad su se pojavili Gama Bomb, Bonded By Blood, Lich King, Violator, Municipal Waste i mnogi drugi? Ili revival klasičnog heavy metala kojisu donijeli Enforcer, Skull Fist, Steelwing, Striker i ostali? E pa slična stvar se sada događa i s nu-metalom, što je za mene više nego dobra stvar. Oni koji ga do sada nisu voljeli teško da će promijeniti mišljenje, no opet, zašto ne probati? Zašto ne preslušati nešto otvorenog uma ili ako ste u prilici pogledati neki takav bend uživo u nekom malom klubu? Mene ovaj revival nevjerojatno veseli i jedva čekam zagrebati ispod površine da vidim što se sve zanimljivoga danas nudi. Žar je definitivno još uvijek tu.
Comments
Post a Comment