OBJAVA RATA TRUE BLACK METALU

Norveškim "klasičnim" black metal bendovima 90ih nije trebalo dugo da krenu s eksperimentiranjem. Jednom kad su postavili temelje žanra, dobar dio njih se okrenuo drugačijim glazbenim smjerovima te je u većoj ili manjoj mjeri počeo ubacivati elemente raznoraznih žanrova, s ovakvim ili onakvim uspjehom... Primjera radi, Enslaved su od samih početaka imali suptilnu progresivnu crtu, no s albumom 'Mardraum - Beyond the Within' rekao bih da su tu progresivu odlučili staviti u prvi plan, Satyricon su sa 'Rebel Extravaganza' ubacili elemente industriala, Dimmu Borgir su na 'Puritanical Euphoric Misantrophia' otišli u simfonične vode, The Covenant su s promjenom imena u Kovenant prešli na elektroniku, Ulver je već u potpunosti napustio black metal te su zaplivali kroz gomilu raznoraznih glazbenih pravaca. Bilo je tu, naravno, i starosjedioca koji su nastavili gurati po svome, poput Darkthronea ili Immortala, mada su i kod njih bile vidljive određene promjene, no ono što želim reći je to da je eksperimentiranje nakon određenog broja "klasičnih" izdanja korak koji su slijedili mnogi veliki igrači tog vremena.

Međutim, po mom mišljenju nitko promjenu zvuka nije bolje obavio od Mayhema i njihovog 'Grand Declaration of War'.

Ako je 'De Mysteriis Dom Sathanas' jedan od kamenova temeljaca na kojima ne izgrađen klasični norveški black metal, 'Grand Declaration of War' je njegova potpuna antiteza i destrukcija svega onoga što je black metal nekada bio. Ovim je albumom simbolično otvoreno novo poglavlje ovog žanra, jer po meni 'Grand Declaration' nije samo glazbeni album, već i umjetnički manifest koji služi kao uvod u black metal novog milenija.

Postava albuma je skoro pa kompletan zaokret za 180 stupnjeva od 'De Mysteriisa' s obzirom da je jedini član koji je svirao na oba albuma bubnjar HellHammer. A ostali? Za mikrofonom i bass gitarom su tu ponovno Maniac i Necrobutcher, dvojac koji je dobrih 13 godina ranije svirao na prvom objavljenom Mayhemovom izdanju, mini-albumu 'Deathcrush', dok je za gitaru zasjeo novi član, Blasphemer, koji je ujedino i autor kompletne muzike. Upravo je Blasphemer onaj odlučujući faktor koji je donio korjenite promjene u zvuk benda, iako u početku vjerojatno nitko od fanova nije očekivao da je nešto takvo moguće bez Euronymousa. 

Da se ne lažemo, Euronymous je od samih početaka benda bio karika koja je vukla sve konce i koja je bila takoreći vođa benda, stoga nije za čuditi se što je dolazak novog gitarista nakon Euronymousovog ubojstva dočekan poprilično negativno. Međutim, ponovno oformljeni Mayhem prvo je 1997. godine izbacio kratko, no udarno izdanje u obliku EP-a 'Wolf's Lair Abyss' s kojim su pokazali da se ne šale i da ne se spremaju vratiti na scenu u punoj snazi, pa kome bilo pravo, kome bilo krivo, a tri godine kasnije je napokon došao i 'Grand Declaration of War', takoreći srednji prst svima onima koji su sumnjali u njih. Kao što sam rekao, ovaj album predstavlja radikalni odmak od svega onoga što je 'De Mysteriis Dom Sathanas' donio šest godina ranije i u tome leži njegova najveća snaga. Blasphemer je ovdje povukao jebački potez i odlučio da neće biti još jedna kopija Euronymousa niti će ga pokolebati pritisak sviranja u bendu s toliko burnom prošlošću i vjerojatno ogromnim očekivanjima publike. Ne, čovjek je jednostavno napisao album kakav je htio, potpuno u svom stilu bez da se ikome morao opravdavati. 

Rezultat je bio glazbeno remek-djelo (barem u mojim očima) koje nadilazi klasični norveški black metal te u miks ubacuje elemente raznoraznih drugih žanrova, tvoreći tako šareni mozaik prožet agresijom u najčišćem obliku. Ambijentalna muzika? Može. Trip-hop? Zašto ne. Spoken word? Kao naručeno. I sve to provučeno kroz vrhunske black metal riffove koji dugo ostaju u sjećanju jednom kad ih poslušate. Rekao bih da 'Grand Declaration of War' nije lagan album za slušanje, jer slojevit je i na prvu se možda može činiti previše kaotičan i divlji, kao da nema neku definirajuću strukturu unutar pjesama te da album ne djeluje kao cjelina, već kao nakupina raznoraznih ideja, no što sam ga više puta slušao, shvatio sam da postoje "pravila" u svom tom ludilu te da je svaki korak pomno odmjeren te je s razlogom upravo tu gdje je. Cijeli bend je jednostavno na visini zadatka; Necrobutcherov bass nije utopljen negdje u pozadini kao kod gomile klasičnih lo-fi black metal izdanja, HellHammer za bubnjevima zvuči bolje nego ikad te isporučuje gotovo nemoguće ritmove, dok Maniac za mikrofonom više ostavlja dojam kao da slušateljima zapovjeda što da rade, nego što zapravo pjeva. Finalni dojam? Poruka publici je poslana - Mayhem je mrtav, no istovremeno je itekako živ i izvolite ga prihvatiti ovakvog kakav je. Odbili su postati "legacy" akt koji će živjeti od reciklaže jedno te istih tropa kroz cijelu karijeru i zbog toga im svima treba skinuti kapu.

Blasphemer se u Mayhemu zadržao četrnaest godina te je osim ovog albuma s njima snimio i 'Chimaira' 2004. godine, te 'Ordo Ad Chao' 2007. godine (na kojem se kao vokal vratio Atilla s 'DMDS'), za koje je također napisao kompletnu muziku. Što se mene tiče, oba ova albuma su definitivno vrijedna slušanja i kvalitetnija su od svega onoga što je bend napravio kasnije, nakon što je Blasphemer otišao. Nisu toliko eksperimentalni kao 'Grand Declaration of War', no svejedno odišu originalnošću i svježinom koja je žanru bila prijeko potrebna. Na ova dva izdanja možemo naći hrpu vrhunskih riffova koji vuku na slušanje ispočetka i ispočetka. Nakon što je otišao iz benda, odlučio se fokusirati na Aura Noir, svoj matični bend u kojem je djelovao paralelno s Mayhemom te je s njima izbacio seriju jako dobrih albuma, iako nešto drugačijeg izričaja nego što je to radio u Mayhemu.

Ukoliko vam odgovara zvuk njegovih albuma iz Mayhema, svesrdno preporučam da provjerite projekt Ruim koji je prije dvije godine objavio prvi album, a koji je nastavak upravo onoga što je radio u Mayhemu. Blasphemer ovdje potpisuje skoro sve, odnosno uhvatio se gitare, bassa i pjevanja, dok jedino bubnjanje nije snimio sam. Album je po meni prva liga jer stilski savršeno paše upravo tamo gdje je stao 'Ordo Ad Chao' i nadam se da ćemo u budućnosti od njega čuti još nešto u istom tonu. 

Za kraj, rekao bih da je 'Grand Declaration of War' poprilično hrabar album, pogotovo za vrijeme u kojem je izašao i s obzirom na okolnosti u kojima je nastao. Danas možda ne bi imao takav odjek, no kako god okrenemo smatram da se radi o djelu koje se i dvadeset i pet godina nakon objavljivanja drži jednako kvalitetno, svježe, zanimljivo i otrovno kao i prvog dana.