Prog metal i prog rock su žanrovi koji su po mom mišljenju prošli neke od najvećih glazbenih evolucija te se granaju u nevjerojatno šarolikim pravcima. Od začetnika žanra koji su miješali raznorazne stilove nerijetko poprilično udaljene od konvencionalnog rocka, pa sve do današnjih modernih progresivnih metal bendova koji s ovim prvima nemaju previše dodirnih točaka, prog je oduvijek bio čudna biljka koja je naizgled "teška" za zavoljeti, no jednom kad se probije u srž stvari, nudi mnogo toga zauzvrat.
Danas su progresivni metal i progresivni rock pojmovi koji obuhvaćaju ogroman spektar bendova koji naizgled i nemaju mnogo toga zajedničkog, no sve ih krasi odlika da se ne boje (ili se pak svojedobno nisu bojali) eksperimentirati i pomicati granice konvencionalne muzike. Nađe se stoga tu prava pravcata gomiletina feonomenalnih albuma, a ovom prigodom sam se osvrnuo na njih deset koji su ostavili najjači trag na mom glazbenom ukusu.
Pa krenimo, abecednim redom:
- Cynic: Traced In Air
Njihov prvi album, 'Focus', svakako je klasik prog/death žanra, no za mene je 'Traced in Air' uvijek bio bolji. Imam osjećaj kao da su na ovom albumu dosegli svoj vrhunac što se tiče ekspresivnosti te da im je pauza od petnaest godina između ova dva izdanja zapravo pomogla da sazriju kao glazbenici i autori. 'Traced in Air' u svakoj svojoj sekundi zvuči odmjereno, no opet tako intrigantno i očaravajuće tako da čak i evo sedamnaest godina nakon što sam ga prvi put čuo, slušam ga s istim žarom.
- Death: The Sound of Perseverance
Možda nije baš fer klasificirati Death kao prvenstveno prog metal bend, no po mom mišljenju s ovim finalnim albumom su po prvi put napokon prekoračili preko te nevidljive granice te prešli u prave progresivne vode, ostavljajući death metal elemente u drugom planu. Niša čudno s obzirom da im je zvuk iz albuma u album logičnim slijedom evoluirao upravo prema ovome, odnosno onome što će postići s Control Denied. Za mene 'The Sound of Perseverance' nije najbolji Deathov album (tu bi titulu ipak zauzeo 'Symbolic'), no usudio bi se reći da ga stavljam na čvrsto drugo mjesto. Rekao bih da ovdje nema loše stvari te da je Chuck pred kraj karijere stvorio neke od najboljih svojih stvari poput "Scavenger of Human Sorrow", "Spirit Crusher" i "To Forgive Is To Suffer".
- Dream Theater: Images & Words
Velika je ovdje bila dvojba između 'Images & Words' i 'Awake' jer oba su mi stvarno blizu što se tiče kvalitete i općenito utjecaja koji su ostavili. Ova rana faza Dream Theatera ima nešto magično u sebi, nešto što su većinom izgubili kasnije kada je Kevin Moore napustio bend i što nijedan od kasnijih klavijaturista nije uspio nadomjestiti. Vjerojatno sam među rijetkima, no smatram da kasniji Dream Theater previše naglaska stavlja na agresivnije riffove, dok je na ovim ranijim albumima sinteza svih instrumenata puno bolja. Svaka pjesma na 'Images & Words' zvuči kao grupni projekt u kojem su svi članovi benda ravnopravni, za razliku od modernog DT-a gdje najčešće imam osjećaj kao glazbenici zasebno pokazuju što znaju s instrumentima i zbog toga pjesme pate.
- Fates Warning: Awaken the Guardian
Stari ili novi Fates Warning - ljudi obično tako dijele svoj afinitet prema ovom bendu, no što se mene tiče obje su faze donijele odlične albume i ne treba ih međusobno rangirati jedne kontra drugih. Recimo 'Awaken the Guardian' mi je tek za nijansu draži od 'Parallels', i iako su oba klasici, 'Awaken' sam puno češće vrtio u formativnim godinama kada sam tek gradio svoj glazbeni ukus i zbog toga će mi uvijek biti broj jedan. Nevjerojatno atmosferičan album, od samog zvuka i načina na koji je snimljen, preko intrigantnih melodija, vokalnih dionica Johna Archa pa sve do Ioannisovog ikonskog omota albuma - ovdje jednostavno nema niti jedne jedine loše stvari. Rani FW je uvijek plesao na onoj tankon granici powera i proga iz 80ih (kao recimo i Queensryche ili Crimson Glory), no kako god ga gledali, s ovim albumom se nikako ne može pogriješiti.
- Genesis: Foxtrot
Genesisova prva era, dok ih je predvodio karizmatični Peter Gabriel iznjedrila je neke od najboljih prog rock albuma ikad snimljenih, a po mom mišljenju njihovo četvrto izdanje, 'Foxtrot', je trenutak kad su dosegli vrhunac. Pet pjesama, a svaka opet tako upečatljiva na svoj način; teško mi je reći volim li više ove aktivnije i razigranije stvari poput "Watcher of the Skies" i "Get Em Out by Friday", melankoličnu, mirnu i sjetnu "Time Table" ili pak epsku 22-minutnu "Supper's Ready" koja je po mom mišljenju biblija prog rocka i školski primjer kako bi jedna klasična stvar ovog žanra trebala izgledati i koja unatoč maratonskoj dužini niti u jednom trenutku ne djeluje dosadno ili razvučeno.
- King Crimson: In the Court of the Crimson King
Prvi i možda i najbolji prog rock album ikada, 'In the Court of the Crimson King' je album koji je postavio temelje žanra. Od otvarajuće skoro pa proto-metal pjesme '21st Century Schizoid Man', preko mirnijih, gotovo sanjivih 'I Talk To the Wind', 'Epitaph' i 'Moonchild', pa sve do finalne naslovne stvari koja sa svojim kinematičkim i epskim prizvukom zatvara album, teško je za povjerovati kako je ovo objavljeno prije skoro šezdeset godina. Imali su Crimsonovci kasnije još vrhunskih albuma, no rekao bih da nikad nisu dosegli tu razinu koju su imali s debitantskim albumom.
- Nevermore: Dead Heart in a Dead World
Nikad više (pun intended) se neće ponoviti bend kao Nevermore. Imali su nevjerojatnu sintezu elemenata koji su istovremeno agresivni, melodični i zarazni, a opet tako neobično unikatni i drugačiji od svega drugoga što se u to vrijeme moglo naći na svjetskoj metal sceni. Nisu ostavili veliku diskografiju, no svaki album koji su izbacili vrijedi zlata. Netko će reći da je 'Dead Heart in a Dead World' njihov "komercijalni" album s obzirom da je vjerojatno najpristupačniji za slušanje, no s razlogom je klasik s obzirom da nema loše stvari, a čak je i obrada 'The Sound of Silence' odrađena u njihovom prepoznatljivom stilu.
- Opeth: Blackwater Park
Apsolutni vrhunac Opetha i nitko me neće uvjeriti suprotno, jer ono što su s ovim albumom napravili je čista magija. Rijetko sam u životu naišao na album koji ima toliko masivan zvuk; riffovi su kao da me poklopilo 100 tona kamenja, no album je istovremeno tako neopisivo prekrasan, s melodijama koje stvaraju gotovo hipnotičku ovisnost te lajtmotivima koji se ponavljaju i iznova, kao da puštaju korijenje ravno u dušu. Atmosfera je gotovo uznemirujuća, opasna i maglovita, praktički savršeno dočarana na omotu albuma. Miks zvjerskih growlova i mirnih, sjetnih i melodičnih clean vokala iz minute u minutu podižu dinamiku na jedan zavidan nivo i gotovo je nemoguće odlučiti mi se koja mi je pjesma najdraža, jer mi se za svaku čini da je baš ta u trenutku dok je slušam. Iako će svaki ljubitelj benda vjerojatno imati svoju najdražu fazu, za mene je serija albuma od 'Blackwater Park' pa sve do (i uključujući) 'Watershed' nešto naprosto fenomenalno; pet albuma koji mi izgleda nikad neće dosaditi.
- Pink Floyd: Wish You Were Here
Izabrati najdraži album Pink Floyda je praktički nemoguć zadatak s obzirom da mi rang lista njihovih ostvarenja varira praktički iz dana u dan i realno na ovom mjestu bi isto tako mogli stajati 'The Dark Side of the Moon', 'Animals', 'The Wall' ili 'Atom Heart Mother', no kad sve skupa zbrojim i oduzmem rekao bih da se 'Wish You Were Here' najčešće vraćam. Stavimo li čak po strani naslovnu stvar koju valjda svatko živ zna, pa čak i oni koji nisu ljubitelji benda, ostatak albuma nema loše sekunde. 'Shine On You Crazy Diamond' je remek-djelo i po mom mišljenju jedna od najboljih pjesama koje je ne samo ovaj žanr iznjedrio, već i u sklopu rock muzike općenito. Preostale dvije, 'Welcome to the Machine' i 'Have a Cigar' kao da su nepravedno zapostavljene, no radi se o vrhunskim skladbama koje i 50 godina nakon što su izašle djeluju svježe i moderno. Posebno to važi za 'Have a Cigar' koja mi je uz 'Shine' možda i najdraža pjesma na albumu.
- Symphony X: The Divine Wings of Tragedy
Nevjerojatno je koliko 'The Divine Wings of Tragedy' zvuči unikatno, čak i za Symphony X pojmove. Teško mi je konkretno objasniti o čemu je riječ, no sami pogled na naslovnicu odmah daje do znanja što vas čeka. Naprosto predivan album koji odiše nekakvom klasičnom, gotovo arhaičnom atmosferom, no istovremeno zvuči moderno, svježe, aktivno i zanimljivo. Od otvarajućih hitova 'Of Sins and Shadows' i 'Sea of Lies', preko laganije i prekrasno skladane 'The Accolade', pa sve do dvadesetominutne titularne pjesme inspirirane Miltonovim 'Paradise Lost' i koja spaja sve ono zbog čega volimo ovaj bend, 'The Divine Wings of Tragedy' je po mom mišljenju vrhunac bendove karijere i album prema kojem mjerim sva ostala njihova ostvarenja. Nisam baš objektivan u ovom slučaju jer mi je Symphony X jedan od najdražih prog bendova uopće i smatram da nemaju lošeg albuma, no ovaj mi se davnih dana prometnuo kao najdraži.
Comments
Post a Comment