BRATSTVO I JEDINSTVO

Ne znam šta se ovo događa u zadnje vrijeme... Imam osjećaj di god da se okrenem, samo nailazim na informacije o zabranama i cenzurama. Zabranjuju se kazališne predstave, vrše se pritisci na kulturne festivale, glazbenicima se prijeti otkazivanjima ili ih se zapravo otkazuje, dok se ekstremizam iz dana u dan manifestira na sve moguće strane na ovaj ili onaj način. Kao da svi zajedno ponovno srljamo u nekakva mračna vremena gdje moraš dobro paziti što ćeš reći i ispred koga kritizirati vlast, religiju, rat i slično jer u suprotnom možeš dobro najebati.

Ako iti mrvice pratite domaće medije, vjerojatno znate o čemu pričam. Trenutno se po raznoraznim portalima u Hrvatskoj može pročitati puno toga po pitanju "Nosi Se" festivala u Benkovcu te "Fališ!" festivala u Šibeniku koji su se u centru zbivanja našli zbog žestokog revolta branitelja i navijačkih skupina koji zahtjevaju da se spomenuti festivali otkažu zbog takoreći "nepoštivanja i ismijavanja Domovinskog rata". Iako su ti spomenuti festivali ostavili puno jači odjek u javnosti, mene sve to skupa podsjeća na situaciju od prije par godina, vezanu za kutinski black metal festival "Heretic Feast" oko kojeg se digla prašina zbog "vrijeđanja osjećaja vjernika". I sve to zajedno pod standardnom krilaticom - "Jesmo li se za to borili?"

Iskreno, nemam pojma kome se ovdje konkretno obraćam, no ovo ide svima koji će se možda osjećati prozvani - Jeste, upravo ste se za to borili.

 

Čini mi se da ljudi generalno teško prihvaćaju ideju da sloboda govora podrazumijeva i situacije s kojima se neće slagati. Međutim, cenzura i zabrane nikad ne bi smjele biti rješenje u takvim slučajevima.

Cenzure su mi općenito grozna stvar i smatram da ništa dobroga ne donose, ni kratkoročno ni dugoročno, jer koliko god se netko neslagao s porukama koje neki glazbenici iskazuju, mislim da prisilna zabrana rezultira kontraefektom iz kojeg na kraju nitko ne profitira. Ako i postoje diskutabilne teme o kojima se pjeva, na ovaj ih se način gura pod tepih umjesto da se o njima priča objektivno i otvorenog uma, jer jedino na taj način možemo nešto naučiti iz svega toga. Rekao sam već prije u jednom od prethodnih tekstova, ne volim ono što Thompson predstavlja ni sve ono što prodaje svojim instant-domoljubljem, no isto tako nemam ni truna poštovanja prema onima koji bi ga zabranjivali. Ista stvar je i sa grupom Ogenj kojoj je zabranjen nastup u Močvari ima dvije godine. Ne slažem se sa stajalištima koja propagiraju, no isto tako se jednostavno ne slažem sa zabranama. 

Cenzura je cenzura, nebitno na koju je skupinu namjerena i koga se cenzurira. Živimo u (barem teoretski) demokratskoj i sekularnoj državi gdje bi sloboda govora trebala biti jedno od temeljnih ljudskih prava, a zajedno s tim ide i sloboda kritiziranja onoga s čime se ne slažemo, baš kao i izražavanje vlastitih stavova. No, prije nego što netko kaže "Pa i branitelji i navijačke skupine negodovanjem samo izražavaju svoje mišljenje po pitanju "Fališ!" i "Nosi Se" festivala!", reći ću samo da ne miješate kruške i jabuke. Izražavanje mišljena je jedno, no pozivi na nasilje i prijetnje su već nešto sasvim drugo i to se ni u kojem slučaju ne bi trebalo tolerirati. To jednostavno nije sloboda govora i te dvije stvari ne treba poistovjećivati.

Upravo je zbog svega navedenoga bitno reagirati na spomenute zabrane i prijetnje, jer svi smo mi ovdje u istim govnima, gdje god da živimo. Svima nama su porezi previsoki, svima nam je kupovina nekretnine praktički nedostižna bez cjeloživotnog kredita, svima cijene namirnica u dućanima i režije rastu iz dana u dan, itd itd... Svi mi imamo više sličnosti nego što nam se na prvi pogled uopće čini i upravo je stoga itekako bitno shvatiti da zabrane, cenzure i zataškavanja vode u jednoumlje, ekstremizam, kult ličnosti, kult religije i izostanak slobode, kako fizičke tako i slobode izražavanja.

Sve ovo zajedno tu me podsjeća na onu scenu iz Simpsona kada školski domar Willie nabraja neprijatelje Škotske pa na kraju shvati da su upravo sami škoti najveći neprijatelji sami sebi. Tako je i ovdje. Za sve su krivi svi, pa tako i mi sami; na kraju ćemo se međusobno poklati unutar svojih granica.

Što se tiče poziva na zabrane u muzici unutar Hrvatske, najčešća su tema određeni srpski izvođači, kao recimo Bajaga. Praktički se ista priča ponavlja svaki put kad on nastupa u ovim krajevima, no ne znam kakva je situacija s hrvatskim izvođačima u Srbiji, jer kroz medije tu i tamo vidim da razni naši popularni bendovi i pjevači redovito sviraju u Beogradu. Ima li prosvjeda kada dolazi Gibonni? Jesu li stanovnici Beograda kidali plakate Prljavog Kazališta prije nastupa u Beogradskoj areni s obzirom da se radi o bendu koji je imao valjda "najhrvatskiji" nastup u povijesti ove i bivše države (govorim o "Voljenom gradu" iz 1989.)? Znam da je recimo Severina praktički kao domaća tamo. Ili je to samo ovdje naš trademark da nam smeta skoro sve što dolazi "s one strane Dunava"? No ajde, kako to obično biva, oni najzatucaniji su uvijek najglasniji, pogotovo u ovoj eri interneta, tako da mi se možda zapravo i samo čini da je antisrpska hajka po pitanju glazbenih izvođača veća i jača nego što možda zapravo i je. Osobno ne poznajem nijednu osobu za koju bi rekao da će se protiviti dolasku iti jednog srpskog izvođača na nastup u Hrvatsku.

 

Posebno bi se istaknuo i na onu skupinu koja voli parafrazirati "bilo bi im bolje da se manje bave politikom, a više muzikom", kao da politika u muzici nije tu već desetljećima, a možda i cijelo stoljeće. Još je davnih dana Woody Guthrie s gitarom na kojoj je naljepnica "This machine kills fascists" kritizirao američku vlast, dok je Billie Holiday u "Strange Fruit" progovarala o segregaciji, rasnim problemima i nasilju prema afroamerikancima. Što onda reći o Bobu Dylanu? O Creedenceima i cijelom pokretu vezanom za proteste protiv Vijetnamskog rata? O punku koji je u svojoj srži anti-autoritativan pokret? O RATM-u? 

Dragi ljudi, politika je sastavni dio popularne muzike praktički otkad popularna muzika i postoji te je po meni vanka pameti zahtijevati njenu depolitizaciju. Ta i Balašević je nekoć pjevao "Računajte Na Nas", Oliver je imao "Tito i Prva Proleterska", kao i mnogi drugi u to vrijeme. I šta sad? Treba li svijet stati zato što je netko nešto rekao prije ne znam koliko desetljeća? Oćemo li vječno zapeti u sferi rata, bilo ovoga, onoga ili pak onoga prvoga? Je li potreba iz generacije u generaciju prenositi mržnju, netrpeljivost i stvarati nepotrebne razlike koje će nas konstantno dijeliti na "ove" i "one"? 

Ili pak možemo prihvatiti da je svijet puno veći od ovih naših granica i da je sve vanka njih jednako bitno kao i unutar njih? Da postoje milijarde ljudi s milijardu različitih mišljenja s kojima se ne moramo nužno slagati - no jeba ga život - možemo biti bolji, veći ljudi i umjesto nasilja i jednoumlja odabrati otvorenost, učenje i razumijevanje.