Skip to main content

DVA LICA POWER METALA

Jedna od ljepota muzike leži u njenoj kompleksnosti i slojevitosti, odnosno u činjenici da, jednom kad zagrebemo ispod površine, praktički bilo koji glazbeni (pod)žanr nudi puno više nego što nam se to možda čini na prvi pogled. Iako bi se po ovom pitanju moglo pričati o bilo kojem pravcu metal muzike, danas bi rekao par riječi o jednoj specifičnoj situaciji s početka ovog tisućljeća kada su se u razmaku od otprilike pola godine pojavila dva albuma koji su (po mom mišljenju) svaki na svoj način ostavili značajan trag na način na koji možemo promatrati power metal.

Prebacimo se stoga nakratko u 2000. godinu kada je u drugom mjesecu Stratovarius objavio svoj osmi album 'Infinite', dok je skoro pa ravno osam mjeseci kasnije Tad Morose izbacio četvrti album 'Undead'. 

Čisto da napomenem unaprijed, ova dva albuma koja sam izabrao za današnji tekst odraz su mog osobnog stajališta te njihova usporedba možda vama neće imati toliko smisla, ili ćete možda smatrati da na njihovom mjestu trebaju biti neki drugi naslovi. Nikakav problem što se mene tiče, svatko naposlijetku ima svoje favorite, no što se mene tiče ova dva albuma savršeno dočaravaju dualnost power metala kao žanra i mogu poslužiti kao odličan primjer onoga o čemu ću ovdje govoriti.
 

 

Uglavnom, sami početak tisućljeća donio je neke od najboljih albuma koje je ovaj podžanr ikad vidio; Helloween je s 'The Dark Ride' uplovio u nešto eksperimentalnije vode, HammerFall su s 'Renegade' nastavili gurati seriju vrhunskih albuma, Nightwish su s 'Wishmaster' proživljavali jedan od vrhunaca karijere, Sonata Arctica se godinu dana ranije pojavila na sceni sa 'Ecliptica' i odmah se prometnula u jedan od vodećih bendova, dok su tamo "preko bare" Kamelot i Angra izbacivali više nego kvalitetna ostvarenja. Ukratko, svjetska power metal scena je bila praktički nikad bolja i raznolikija s obzirom da je svaki od ovih bendova donio dašak svog osobnog štiha te je u muziku unio elemente zbog kojih je odskakao od gomile sličnih. Davno su prošli dani kada je većina power metal bendova operirala po "njemačkom modelu", odnosno po sistemu koji su u ranim danima žanra postavili recimo Helloween, Gamma Ray i Blind Guardian. 

Međutim, iako su na prijelazu milenija power metal bendovi proširili zvuk na sve moguće načine, onako laički gledano rekao bih da se cjelokupni opus svih spomenutih izvođača može rasporediti u dvije osnovne skupine:
  1. Prva je ona grupa bendova koja naglasak daje klavijaturama i vokalnim linijama, odnosno nešto "kićastijem" zvuku i gdje je melodija u prvom planu - u slučaju ovog teksta je to Stratovarius.
  2. Druga je ona grupa koja pak primarni fokus stavlja na riffove te su uglavnom gitarski orjentirani- u slučaju ovog teksta je to Tad Morose.
Ne bih ulazio u one standardne rasprave koji je pristup "bolji", ako se neki od njih uopće i može nazvati boljim od onog drugog, jer kao što rekoh, sto ljudi će imati sto različitih ukusa. Poanta leži u tome da nebitno koju kategoriju odaberete, u svakoj ćete naći neka ostvarenja koja s razlogom nose status "klasika" i koja evo već dobrih dvadeset i pet godina odolijevaju zubu vremena te idalje zvuče svježe i zanimljivo kao i prvog dana. 

E sad, kad smo to raspravili, da se napokon uhvatim glavne teme. 


Stratovarius mi je u ovom slučaju interesantan zato što su s 'Infinite' po prvi put u karijeri stavili puno jači fokus na klavijature, do te mjere da mi se često kroz album čini da su one glavni instrument umjesto gitara. Možda to djeluje čudno i neobično ovako na prvu, no kad u bendu imate virtuoza kao što je Jens Johansson jednostavno je šteta ne iskoristiti ga na pravi način. Mislim, ako ćemo iskreno, klavijature su još od ranih dana metal muzike kod nekih bendova bile skroz punopravan član i neke od najvećih rock i metal albuma je naprosto nemoguće zamisliti bez tog instrumenta. Sjetimo se samo Jona Lorda bez kojeg zvuk klasičnog Deep Purplea jednostavno ne bi postojao, unatoč virtuoznosti i talentu Ritchija Blackmorea.

No da, 'Infinite' je po mom mišljenju prava pravcata personifikacija power metala ranih "nultih" godina i to se osjeti odmah na prvi pogled. Namjerno kažem "pogled", jer ukoliko promotrite naslovnicu albuma (koju je igrom slučaja napravio svima nam znani Derek Riggs), primjetiti ćete grafički stil koji je tolika gomila bendova njegovala u to vrijeme - potpuno ispeglani i čisti dizajn prošaran jarkim i šarenim bojama koje baš onako agresivno udaraju u oči, do te mjere da izgleda gotovo neprirodno lijepo, u nedostatku boljeg pojma. Nisu oni bili jedini, jer upravo je većina ovih lepršavijih power metal bendova imala ovakav stil. Pogledajte recimo 'The Fourth Legacy' od Kamelota ili 'Century Child' od Nightwisha, vjerojatno ćete shvatiti o čemu govorim.

Što se samog zvuka albuma tiče, otvarajuća stvar i jedan od najvećih hitova benda, "Hunting High and Low" odmah udara onako gotovo veselo i zarazno do te mjere da je pjesmu praktički nemoguće izbaciti iz ušiju već nakon prvog slušanja. Ne znam kako bi drugačije opisao zvuk na albumu osim kao optimističan i razigran, jednostavno ostavlja dobar dojam i djeluje kao da je stvoren da bi poticao dobro raspoloženje kod slušatelja. Melodije koje Timo Kotipelto pjeva maestralno su skladane i baš su onako hitoidne, dok instrumenti svaki u svojoj kategoriji ostavljaju sličan dojam. Čak i gitare kao da konstantno izbacuju melodije umjesto pravih, konkretnih i čvrstih riffova. Nemojte me krivo shvatiti, govorim ovo u najboljem mogućem smislu jer za mene ovakav pristup odlično funkcionira. 

Međuigra gitara i klavijatura možda se i najbolje osjeti na pjesmi "A Million Light Years Away" koja mi je osobno možda i najdraža na albumu iako gitare ovdje čine skoro pa pozadinsku podlogu, dok su vokalne i klavijaturističke melodije debelo u prvom planu. 'Infinite' je za mene jedan od esencijalnih power metal albuma i iako mi je 'Visions' uvijek bio najbolji Stratovariusov album, teško je zatomiti utjecaj koji je 'Infinite' imao na sveukupnu power metal scenu i novije bendove koji su slijedili njihov primjer iz ranih dvijetisućitih.

S druge strane, Tad Morose su imali potpuno drugačiji pristup.

Naravno, nikad nisu postigli neki značajniji komercijalni uspjeh, pogotovo kad ih se usporedi sa Stratovariusom, no oni koji su u power metalu zagrebali malo dublje ispod površine zasigurno su se susreli s ovim imenom. Njihova varijanta power metala je još od samih početaka bila više ukorijenjena u tradicionalnijem metal izričaju koji je izraženiji fokus stavljao na riffove, iako ih je istovremeno karakterizirao vrhunski osjećaj za melodiju. Prva dva albuma svakako vrijedi poslušati, no pravi procvat doživljavaju s trećim 'A Mended Rhyme' kada na mjesto vokala dolazi Urban Breed, jedan od najpotcijenjenijih, a istovremeno bi se usudio reći i najboljih power metal vokala uopće. Poslušajte stvar ili dvije s njim i vidjeti ćete da se ne radi o klasičnom pjevaču visokog registra, već mu je stil prizemniji i kontroliraniji. Ono što je Breeda po mom mišljenju uvijek izvlačilo iz prosjeka je upečatljiva boja glasa i nevjerojatna sposobnost za iskazati emociju kroz izvedbu. Upravo je takav stil pjevanja bio ono što je Tad Morose trebao s obzirom da im se stil oslanjao na mračniju stranu power metala.


Te već spomenute 2000. godine izbacili su 'Undead', ukupno četvrti, a s Breedom za mikrofonom tek drugi album i na taj način dosegli kreativni vrhunac. Ako je omot 'Infinitea' na prvi pogled ostavljao optimističan i živopisan dojam, 'Undead' je učinio potpuno suprotnu stvar. Naslovnica djeluje tmurno i gotovo mistično, dok (valjda) ljudska figura na njoj budi skoro pa nelagodan dojam u slušatelju te na taj način gotovo savršeno nagovještava ono što ga čeka jednom kad krene sa slušanjem. 'Undead' je album krcat vrhunskih riffova, dok Breed iz pjesme u pjesmu nerijetko zvuči kao osoba na granici ludila, pogotovo ukoliko još paralelno uz slušanje bacimo oko i na brutalno dobre tekstove. Posebno se to odnosi recimo na pjesme kao što su energičnije "Servant of the Bones" i "Corporate Masters", izrazito atmosferične "Another Time Around" i "Undead" ili pak "No Tears in the Rain" i "Order of the Seven Poles" koje zvuče nevjerojatno ozbiljno za žanr kao što je power metal. Što se mene tiče, 'Undead' je jedan od daleko najboljih metal albuma ranih 2000ih godina i prava je šteta što nije popularniji, mada realno svaki album gdje je Urban Breed za mikrofonom po meni vrijedi poslušati. 

Ovakav "ozbiljniji" stil power metala nije nešto što su baš Tad Morose patentirali, jer i prije njih je bilo bendova koji su funkcionirali na sličan način; vrijedi svakako spomenuti (također) šveđane Morgana Lefay i Nocturnal Rites, dance Manticora ili pak njemački Brainstorm, no po mom mišljenju baš je Tad Morose pogodio taj dobitni omjer tjeskobnije i ozbiljnije atmosfere, vrhunskih riffova i vokalne izvedbe pjevača u životnoj formi.

E sad, rekao sam na početku da bi kompletan power metal tog perioda mogao podijeliti u ove dvije skupine, no nemojte tu izjavu uzeti baš kao sveto pismo. Postoji naravno prava pravcata gomila bendova koji kategorički spadaju negdje između, no kontrast između ova dva spomenuta albuma izdana unutar iste godine predstavlja jako dobar primjer na kojem se može vidjeti koliko je power metal svestran i šarolik žanr koji može ponuditi puno toga slušateljima koji su voljni odvojiti malo vremena i otvorenog uma pružiti priliku nečemu što im na prvu možda i nije toliko privlačno. 

Comments

Popular posts from this blog

EVANĐELJE PO PROSJEČNOM METALCU

Kada su Fenriz i Nocturno Culto prije dobrih 20 godina odlučili napraviti glazbeni zaokret od 180 stupnjeva te su s Darkthroneom praktički preko noći s ozbiljnog black metala prešli na nekakav retro black/rock/punk đir, reakcije metal zajednice su bile većinom negativne. Sjećam se da se u to vrijeme 16-godišnjem meni činilo da bi to mogao biti možda i najveći "skandal" u black metalu još od onih nemilih događaja s početka devedesetih, no srećom ovaj put stvari su bile benignije prirode. Činilo mi se tada, isto kao što mi se čini i sada, da dobar dio publike nikako nije mogao prijeći preko toga što je jedna od najvećih (ne)svetih krava black metala "izdala" svoje korijene te se počela sprdati s jednom tako ozbiljnom stvari kao što je black metal. Ukratko, nisu više bili "true", što je valjda najveća izdaja svega onoga što bi metal trebao biti. I opet, činilo mi se tada, isto kao što mi se čini i sada, da je naprosto nevjerojatno da neki ljudi stvarno pate o...

ONI KOJI SU BILI RANIJE

Krajem prošlog mjeseca umro je prvi pjevač jednog od najvećih metal bendova uopće. Umro je u utorak, ravno tjedan dana poslije Ozzyja Osbournea. Vijest o tome nije odjeknula kroz sve svjetske medije, no naravno nije ni za čuditi se jer Paul Mario Day definitivno nije bio u rangu Ozzyja po slavi i utjecaju. Iskreno rečeno, pravo je čudo da će itko uopće povezati njegovo ime s Iron Maidenom s obzirom da nije ostavio traga na nijednoj studijskoj snimci, dok čak ni nikakva live snimka iz tih dana za sada nije procurila u javnost. Međutim, da, Paul Mario Day je bio prvi i originalni pjevač Maidena, a u bendu se zadržao niti punih godinu dana, od kraja 1975. do kraja 1976. godine.  Po svoj prilici i ovako na prvi pogled, reklo bi se jedna sasvim nebitna individua. Njegovo prisustvo u Maidenima bilo je toliko davno da ga se praktički nitko od publike ne sjeća. Pitajte ljude općenito tko je prvi pjevač Maidena i 99% njih će reći Paul Di'Anno, bez da su i svjesni ne samo da nije bio prvi, v...

METAL I NACIONALNI IDENTITET

Folk metal je po meni jedan od podžanrova metala kod kojeg je najviše izražen nesrazmjer između potencijala i krajnje izvedbe. Čini mi se kako većina folk metal bendova slijedi nekolicinu uigranih špranci te često jako nalikuju jedan na drugoga, bez da zapravo ulaze u srž onoga zbog čega bi folk metal trebao biti unikatan. Ima iznimki, naravno, no jednom kad je ovaj žanr doživio svojevrstan boom popularnosti negdje polovicom 2000ih pojavila se prava gomiletina bendova koja je većinom spadala ili u kamp Korpiklaani klonova ili u kamp Fintroll klonova, nebitno iz koje države dolazili. Popularnost ova dva ajmo reći glavna predstavnika je indirektno u jednu ruku "uništila" potencijal folk metala upravo zato što ih je gomila bendova iz cijelog svijeta pokušala kopirati bez da je ubacila nešto "svoje" u miks. Folk metal je odjednom izgubio svoju glavnu karakteristiku - izraženi utjecaj folklora matične države iz koje bend dolazi, što bi mu uostalom trebala biti definiraju...