Kažu ljudi "Izaberi posao koji voliš i u životu nećeš morati raditi ni dana", kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu i kao da se uspjeh automatski podrazumijeva. Vjerojatno znate i iz vlastitog iskustva da takve stvari ne idu uvijek kao podmazane, isto kao što postoje ljudi koji jednostavno ne žele hobi pretvoriti u posao. Takav pristup omogućuje jedan poseban stupanj slobode bez opterećivanja s poslovne, financijske ili neke treće strane, odnosno na taj način jednostavno možemo raditi ono što volimo bez da ikome za išta moramo polagati račune. Po mom mišljenju ne treba ni za ovaj ni za onaj način govoriti da je ispravan ili da je pogrešan s obzirom da to poprilično varira od osobe do osobe, te ovisi o njenim preferencama i općenito životnim vrijednostima kojima se vodi.
Nemam direktnog iskustva, no pretpostaviti ću da živjeti od muzike nije baš jednostavno, pogotovo u ovom našem malom mikrokozmosu jer bi u suprotnom puno veći broj bendova bio u puno boljoj financijskoj situaciji te bi im članovi mogli bez problema lagodno živjeti od koncerata, mercha i prodanih albuma. Naravno, znamo da to nije tako i najčešće ćemo čuti da ljudi koji sviraju u bendovima manjeg kalibra imaju sasvim standardne "prave" poslove od kojih zapravo žive, dok se sviranjem bave iz gušta i potrebe za kreativnim izražavanjem.
U ovakvim mi sitaucijama padne na pamet Tobias Lindqvist, glazbenik čije vam ime možda i neće biti previše poznato ukoliko ne pratite modernu metal scenu. Naime, Lindqvist je od 2008. do 2021. godine bio basist u švedskom Enforceru, možda i najboljem bendu koji njeguje revival klasičnog heavy metala iz 80ih. Iako u slučajevima ovih novijih retro metal bendova ne možemo pričati o uspjehu kao kad pričamo o recimo Maidenima, Judasima i sličnima, treba biti pošten i reći da je Enforcer kroz zadnjih 20ak godina ostavio itekako značajan trag te se neke od njihovih albuma s razlogom može smatrati modernim klasicima. Po mom je mišljenju Lindqvist bio jedan od katalizatora tog uspjeha i iako bi mu dugoročno za karijeru možda bilo bolje i pametnije da je ostao član Enforcera, 2021. godine je odlučio napustiti bend, krenuti skroz iz nule i posvetiti se drugom projektu, bendu imena Tyrann.
No, prije nego što se uhvatim Tyranna, vratimo se prvo sedam godina unazad.
Sedam godina prije nego što je napustio Enforcer, oformio je vlastiti mikro-projekt pod imenom Terminal te je s njim u dvije godine izbacio ukupno svega šest pjesama kroz tri singlice. Terminal je bio njegovo ljubavno pismo onim ranim metal albumima istočnog bloka i inspiraciju je vukao iz bendova poput Pokolgep, Aria, Kat, Divlje Jagode i sličnih. Jezik na kojem su pjesme otpjevane je inicijalno predstavljen kao "slovenski", no u stvari se radilo o nedokučivom čušpajzu slavenskih jezika koji u stvari i nije imao neko pravo značenje, no zvučao je baš onako kako bi ima 40ak godina jedan šveđanin mogao doživjeti bend koji je pjevao na hrvatskom, češkom ili poljskom jeziku. Možda nije bio gramatički točan niti je to na kraju krajeva i htio biti, no imao je dušu.
Kroz tih je šest pjesama stvorio nevjerojatno autentičnu muziku koja nije bila nalik na ništa što se moglo čuti "na zapadu" niti je imala ikakav komercijalni afinitet, no to na kraju krajeva nije bilo ni bitno. Singlice su kao bomba odjeknule kroz underground i kopije su se doslovno razgrabile u čas. Nakon toga ništa, tišina. Nema reprinta, nema novih pjesama, nema full-length albuma, iako je interes publike postojao. Međutim, Lindqvist je postigao što je htio, ostvario je svoju ideju i tu je povukao crtu. Ne zbog stvaranja mistike ili kulta oko tih izdanja, ne zbog potencijalne vrijednosti fizičkih kopija na second hand tržištu, ne zbog toga da bi se o tim singlovima pričalo, već samo i isključivo zbog toga što više po tom pitanju nije imao što reći i to mu je bilo dovoljno.
Tada je još bio član Enforcera, no kada je 2021. godine otišao, iste je godine izbacio prvijenac s bendom Tyrann (s članovima vrhunskog Tribulationa, a ujedino i također bivšim članovima Enforcera). Album 'Djävulens Musik' donio je niti 30 minuta vrhunskog, ogoljenog i nadasve iskrenog čistog klasičnog heavy metala koji ostavlja dojam kao da ste u nečijoj garaži i slušate probu benda, dok je drugi album, 'Besatt' iz 2023. možda čak i za nijansu bolji. Po svemu sudeći, Tyrann je što se tiče komercijalnog potencijala miljama daleko od Enforcera; tekstovi su neobičan miks švedskog i engleskog (unutar iste pjesme), produkcija je sirova i nije niti malo ušminkana, dok je sami Lindqvist u najboljem slučaju sasvim prosječan pjevač koji se po ničemu ne ističe od gomile sličnih. No, Tyrann ima dušu i istu tu dušu stavlja u prvi plan svake sekunde svake pjesme. Glavni Tyrannov adut je njegova iskrenost, njegova privrženost samom heavy metalu kao žanru i dok ga slušate ostavlja vam dojam da iskrenije od ovoga jednostavno ne može. Ovo je sve ono zbog čega volimo ovu muziku i ovo su ljudi koji je žive 100%, bez ikakve brige i primisli o novcima, o prodaji, o promociji i ne znam ni ja čemu sve. Ovo je ono kako zapravo treba biti.
Tobias Lindqvist je za mene primjer čovjeka koji je donio odluku da su mu osobno zadovoljstvo i vlastiti glazbeni identitet bitniji od komercijalnog uspjeha, pa ako ga to i košta globalnog uspjeha - neka košta. Odlučio je igrati po svojim pravilima.
Vjerujem da velika većina glazbenika stvara muziku zato što to voli, no rijetko kad se može naići na primjer benda kod kojeg se taj trud i predanost mogu osjetiti odmah na prvi pogled/sluh. Ne znam, barem se meni čini tako, no opet, svatko doživljava muziku na svoj način tako da možda i nisam u pravu. Po meni je krunski primjer ovoga njemački Rage, bend aktivan od 1986. godine koji će uskoro objaviti svoj dvadeset i sedmi album, a što je najbolje od svega, u cijeloj toj diskografiji nećete naći niti jedan album za koji možete reći "ovo ništa ne valja". Vjerojatno im nije potreba biti baš toliko studijski aktivni s obzirom da već odavno uživaju sasvim solidan uspjeh i mogli bi bez problema "preživjeti" s puno manje albuma, no Peavy Wagner je tip osobe koja 40 godina gura po svome i uživa u onome u čemu je dobar.
Te se stvari osjete i moram priznati da mi je stvarno gušt kad naiđem na bend koji u svakom pogledu ima taj iskreni i autentični dojam.
Comments
Post a Comment