Takozvana "Ulmerova skala" (nazvana po novinaru Jamesu Ulmeru koji je osmislio) pojam je koji je nastao u SAD-u, a originalno se vezao za Hollywoodske glumce, odnosno njihovu popularnost i rentabilnost pri angažmanu. Glumci koji uživaju najveću popularnost i koji će zasigurno privući najveću publiku spadali su pod "A-listu", dok su svi oni drugi manje poznati rangirani kroz B-, C- i D-liste.
S druge strane, porijeklo pojma "velika četvorka thrash metala" nije baš toliko crno-bijelo te se ne može sa sigurnošću reći koji ga je od glazbenih časopisa prvi počeo koristiti, ono ono što definitivno znamo jeste činjenica da se pod tim pojmom nalaze Metallica, Megadeth, Slayer i Anthrax, odnosno četiri komercijalno najuspješnija thrash metal benda osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako često među ljubiteljima metal muzike možemo čuti kako ovaj ili onaj bend zaslužuje biti dio velike četvorke (najčešće umjesto Anthraxa iz nekog razloga), bitno je spomenuti da osobni glazbeni ukus ovdje nema što tražiti, jer brojke su takve kakve jesu i "velika četvorka" jednostavno obuhvaća one izvođače koji su po zaradi i uspjehu u vrhu žanra.
E sad, vjerujem da vam je sada barem donekle jasno gdje idem s ovim tekstom.
Reći će neki da što idemo dalje (ili dublje) od vrha, stvari postaju poprilično mutnjikave i teško ih je gledati crno-bijelo. To je istina po mom mišljenju i složio bi se s takvom konstantacijom, no pogledamo li globalnu thrash metal scenu, mislim da nije teško procijeniti koji bi thrash metal bendovi osamdesetih i devedesetih upali na A-Listu spomenute Ulmerove skale. Naravno, velika četvorka tu ide pod obavezno, no što je s ostalima? Rekao bih da na istu listu možemo ubrojiti i njemačke velikane Kreator i Sodom, kao recimo i Panteru i Sepulturu. Komercijalno sigurno nisu blizu Metallice ili Slayera, no rekao bih da su dovoljno veliki kako bi samostalno privukli pristojan broj slušatelja.
Tek nešto ispod njih su, na B-Listi, ostali poznatiji veterani američkog thrasha poput Testamenta, Exodusa, Overkilla, Heathena, Sacred Reicha, Death Angela i sličnih, kao i njemački Destruction, Tankard i Holy Moses, te kanađani Annihilator, Voivod i Razor.
Međutim, ono što mene u ovom tekstu najviše zanima je treća stepenica, odnosno C-Lista na kojoj se nalaze neki od najunikatnijih, najzanimljivijih i u određenim slučajevima najneobičnijih thrash metal bendova koji nisu doživjeli komercijalni uspjeh vrijedan pažnje i iako su neki od njih izbacili tek par albuma i nisu čak niti preživjeli do današnjih dana, sve čega su se dotakli tokom osamdesetih izdržalo je test vremena te nam danas nudi jedan pravu pravcatu riznicu vrhunskih ostvarenja u kojima možemo uživati.
Iako bi se mogla izvući prava pravcata gomila bendova iz cijelog svijeta koji odgovaraju ovom opisu, ovaj ću se put fokusirati većinom na američku thrash scenu s obzirom da sam s tim bendovima ponajviše upoznat te ih već godinama redovito slušam. Čak i kad se ograničimo na jedno toliko uže geografsko područje, izbor bendova je nevjerojatno širok te praktički gdje god se okrenemo po SAD-u, možemo naći nešto zanimljivo. Meni je recimo među interesantnijim područjima Bay Area u San Franciscu gdje su stasali Metallica, Exodus i slični, no od onih "manjih" bendova svakako bi istaknuo fenomenalni Lȧȧz Rockit koji su majstorski spojili nešto melodičniji thrash metal s tematikom vezanom za politiku i nuklearne katastrofe koje su bile česti motivi tog vremena. Iako nemaju lošeg albuma, istaknuo bi recimo 'Know Your Enemy' iz 1987. godine kao osobni favorit.
Od bendova sa šireg kalifornijskih područja treba svakako spomenuti i Forbidden i Vio-Lence koji su uhvatili nešto izraženiji tehnički smjer u svom izričaju te su izdali seriju jako dobrih do odličnih albuma koji nisu uspjeli uhvatiti širu publiku s obzirom da nisu niti pokušavali ići na neku komercijalniju varijantu zvuka. Ipak, albumi poput 'Twisted Into Form' ili pak 'Oppressing te Masses' s razlogom nose etikete klasika žanra. Ne smijemo zaboraviti ni Evildead koji su također funkcionirali po "nuklearna-apokalipsa-s-Ed-Repka-omotom" principu, a čiji je prvijenac 'Annihilation of Civilization' meni osobno među dražim thrash ostvarenjima iz kasnih osamdesetih godina.
Zagrebemo li još više ispod površine, a nastavimo ići u smjeru tehničkog, odnosno progresivnog thrash metala, naići ćemo na malu, no nevjerojatno bogatu mikro-scenu bendova s kraja 80ih godina, a koji su "iskomplicirali" thrash metal do maksimuma, no zauzvrat su nam dali nekolicinu zlata vrijednih albuma. Posebno se to odnosi recimo na Toxik i njihov 'Think This' (kojeg krasi jedna od najboljih ilustracija Eda Repke), Realm i 'Endless War', Anacrusis i 'Suffering Hour' te posebno Watchtower i njihove 'Energetic Dissasembly' i 'Control and Resistance' koji su, svaki na svoj način, unijeli jednu znato osjetniju varijantu progressive metala unutar granica thrasha te ga na taj način rastegli do samih granica žanra.
No okej, ukoliko ne želimo nešto pretjerano komplicirano, već nam se više sluša siroviji thrash metal bez puno oscilacija, rekao bih da su Hallows Eve, Atrophy, Uncle Slam i Viking vrijedni spomena. Njihovi albumi 'Tales of Terror', 'Socialized Hate', 'Will Work For Food' ili pak 'Man of Straw' ne donose nikakvo eksperimentiranje, već na onaj standardni, klasični način jednostavno praše dobar thrash metal. Izbacili su ovi bendovi i još par jako dobrih albuma, dok je Atrophy idalje aktivan i prošle godine su nam donijeli vrhunski povratnički album 'Asylum' koji svakako preporučam da poslušate.
U ovu kategoriju bi recimo ubacio i fenomenalni Znöwhite kao možda i najbolji thrash metal sa ženskim vokalom koji sam ikad čuo (uz nezaobilaznu Sabinu Classen i Holy Moses, naravno). Posebno se to odnosi na njihov drugi i posljednji album 'Act of God' iz 1992. godine.
Ako je i to pak previše melodično, mislim da onda nema boljeg izbora od bendova Demolition Hammer, Devastation ili Morbid Saint. Ovo su izvođači za koje bi rekao da su izbacili jedne od najagresivnijih albuma općenito u metal muzici. Jeste, death metal je možda brutalniji i siroviji, no poslušate li recimo Demolition Hammerove 'Tortured Existence' i 'Epidemic of Violence' ili pak Devastationov 'Idolatry', mislim da će vam biti jasno o čemu pričam. Ovo je baš ona najsirovija i najiskonskija agresija koju thrash metal može imati; albumi jednostavno zvuče oštro i opasno te bi se usudio reći da nijedan death metal ili neki drugi podžanr kod mene nije uspio postići isti efekt.
Međutim, od svih bendova ovog đira meni su se kroz godine kao najveći favoriti istaknuli floridski Nasty Savage. Zašto? Zato što ih je nevjerojatno teško kategorizirati, s obzirom da su spajali potpuno suludi miks klasičnog thrasha, primitivnijeg speed metala te su u sve to ubacivali neke potpuno sulude ideje koje ne mogu nužno spadati u niti jednu od ovih kategorija. Nije to eksperimentiranje na šemu Vovioda recimo, već nešto potpuno frantično do te mjere da na trenutke djeluje kao da se uopće ne uklapa, no kad se svi elementi zbroje, čini jednu zanimljivu i unikatnu cjelinu koju je teško pronaći kod drugih bendova. Dovoljno je recimo pogledati naslovnice albuma 'Indulgence' te EP-a 'Abstract Reality' (meni najdraža njihova izdanja) kako biste i prije slušanja dobili dojam o čemu pričam. Kao i gomila drugih bendova iz tog vremena, Nasty Savage su prestali s radom početkom devedesetih, no srećom opet su se okupili i prošle su godine izbacili povratnički album 'Jeopardy Room' s kojim su nastavili u već poznatom stilu. Organizatori koncerata u Hrvatskoj, evo jedna buba u uho, dajte nam Nasty Savage i Atrophy u Zagrebu!
Uh... Evo bližim se kraju, obećajem. Rekao sam da neću ići previše u širinu, no na kraju sam opet složio jedan oveći bućkuriš svega i svačega. Možda sam se uhvatio i previše široke teme, no šta je tu je sada; nadam se da ste kroz ovaj tekst uspjeli naći nekoliko novih bendova koji će vam se svidjeti. Ova "underground" američka thrash scena iz druge polovice osamdesetih krije neke bisere koji su po mom mišljenju nepravedno zapostavljeni. Dalo bi se ovdje još puno toga napisati i navesti, no mislim da je tekst i ovako pomalo nepregledan. Pardon zbog toga, sljedeći tjedan ide nešto fokusiraniji tekst.
Do čitanja!
P.S.
Ako bi od od ovih bendova (i još nekih koji su mi dragi) morao izabrati po jednu stvar za tematsku playlistu C-izvođača, moji favoriti bi izgledali ovako:
- Anacrusis: Present Tense
- Atrophy: Punishment For All
- Cro-Mags: We Gotta Know
- Demolition Hammer: .44 Caliber Brain Surgery
- Devastation: Deliver the Suffering
- Evildead: Annihilation of Civilization
- Forbidden: Chalice of Blood
- Forced Entry: Morgulon (Planet Death)
- Hallows Eve: Plunging to Megadeath
- Hirax: Hate, Fear & Power
- Laaz Rockit: Euroshima
- Mordred: State of Mind
- Nasty Savage: Abstract Reality
- Toxik: Think This
- Viking: They Raped The Land
- Vio-Lence: I Profit
- Whiplash: Walk the Plank
- Wrathchild America: Climbin' the Walls
- Znowhite: To the Last Breath
Comments
Post a Comment