KAKO JE PROPAO DEATH 'N' ROLL

U moru svih mogućih i nemogućih podžanrova metala, od kojih jedan dobar dio zvuči skroz nepotrebno i izmišljeno, svojih 5 minuta slave je svojedobno našao i death'n'roll. To što kažem "5 minuta" uopće nije nikakvo pretjerivanje s obzirom da pravac nikad nije iznjedrio neki veći uspjeh niti će mnogi ljubitelji metal muzike esencijalne albume ovog žanra smatrati nekakvim "stone cold" klasicima, no negdje polovicom devedesetih kad je jedno kratko vrijeme bio popularan, death'n'roll je donio neveliki broj kvalitetnih albuma koji su (po mom mišljenju) danas nepravedno zapostavljeni.

Međutim, prije nego se zapitamo kako je propao death'n'roll, trebali bi prvo postaviti kontekst u kojem se uopće i prvi put pojavio.

U jednu ruku death'n'roll bio je svojevrsni death metalov odgovor na sveopću pomamu i popularnost groove metala koji je na svjetskoj pozornici popularizirala Pantera. Međutim, umjesto gomile drugih bendova koji su išli njihovim stopama te u svoju muziku ukomponirali "novu" vrstu groovea, kao npr. Machine Head i Sepultura pri kraju Cavalerinog sudjelovanja u bendu, nekolicina death metal bendova tog vremena je takoreći "okrenula ploču" te je inspiraciju za grooveove potražila u muzici tada staroj već 20ak godina, odnosno okrenuli su se klasičnim rock bendovima 70ih godina.

E sad, je li to bilo s namjerom ili se pak radilo o sasvim prirodnom razvoju zvuka, vjerojatno ovisi od benda do benda, no interesantno je koliko se pojam "groove" u metal muzici može razlikovati ovisno o tome odakle bend izvlači inspiraciju. Kao što sam prethodno rekao, ovakav se pokret pojavio negdje polovicom devedesetih godina, a ishodišna točka mu je bila Švedska. Iako su već stasali kao jedni od vodećih bendova klasičnog švedskog death metal zvuka (uz Grave, Unleashed i Dismember) i izbacili su do tada dva prava remek-djela u obliku albuma 'Left Hand Path' te 'Clandestine', grupa Entombed iz Stockholma 1993. godine je s trećim albumom 'Wolverine Blues' zakoračila u nešto drugačije vode. Ovaj su put r'n'r elementi u potpunosti došli do izražaja te su na jedan nevjerojatno zabavan način postavili temelje death'n'rolla. Upravo se ovaj album uzima kao jedno od bitnijih i značajnijih ostvarenja u ovom podžanru, a jednom kad ga preslušate odmah će vam biti jasno zašto. 'Wolverine Blues' jednostavno odiše (da se tako izrazim) prejebenom atmosferom koja slušatelja naprosto tjera na pokret. Pjesme su nevjerojatno aktivne i mogu samo zamislit kako je ovo dobro funkcioniralo u live okruženju.

Kroz sljedećadva izdanja Entombed je nastavio sve više primicati se rock muzici, tako da je sljedeći album, 'To Ride, Shoot Straight and Speak the Truth' više naginjao ka rocku nego ka death metalu, dok je 'Same Difference' gotovo u potpunosto odbacio death elemente te predstavio jedan čudan i neobičan miks klasičnog rocka i alt-rocka 90ih. Nakon toga su se ponovno vratili na klasičnije staze kojima su išli sve do samog kraja i smrti pjevača Larsa-Gorana Petrova 2021. godine.

Od šveđana svakako treba još spomenuti i Dismember koji se u death'n'roll vodama ipak nisu zadržali toliko dugo. Baš kao i Entombed, krenuli su kao klasični švedski death metal bend te su s albumima 'Like An Ever Flowing Stream' i 'Indecent and Obscene' stvorili neke od najboljih death metal albuma koje je ova država dala, da bi se s trećim albumom 'Massive Killing Capacity' orjentirali na ubacivanje veće količine rock riffova i ritmova. Ovaj je album ujedino njihovo jedino zadiranje u d'n'r, no i unatoč tome radi se o jako kvalitetnom ostvarenju koji nudi puno toga na prvo slušanje, no istovremeno skriva neke prave dragulje i sitnice koje dolaze do izražaja nakon što ga se posluša veći broj puta.

No, ako su šveđani ajmo reći napisali pravila death'n'rolla te u jednu ruku startali ovaj mikro-pravac, po mom mišljenju su ga englezi usavršili do maksimuma. Entombed je, naravno, bio i ostao prvi i glavni predstavnik death'n'rolla te grupa s kojom se ovaj pravac poistovjećuje, no ako mene pitate, najbolji album tog usmjerenja izbacio je liverpoolski Carcass sa svojim četvrtim (i tada ujedino posljednjim) albumom 'Swansong' iz 1996. godine. 

Okej, možda je do mene jer nisam neki fan grindcorea općenito, no rekao bih da je Carcass bend koji je bivao bolji i kvalitetniji svakim sljedećim albumom. Prva dva, 'Reek of Puterification' i 'Symphonies of Sickness' me rijetko privuku da ih poslušam, no s 'Necroticism' je već druga priča. Jednom kad su prešli u death metal vode postali su mi mnogo zanimljiviji. Već se tu vidjelo da Carcass ima fenomenalan osjećaj za ritam, a dojam su dodatno pojačali sa sljedećim, 'Heartwork' koji je možda prvi njihov na kojem se osjeti utjecaj melodija iz klasičnog heavy metala i rocka. No, par godina kasnije kada su napokon objavili 'Swansong', po meni su dosegli svoj vrhunac, jer taj album ne samo da je odličan za pojmove benda, već se radi i o nevjerojatno unikatnom djelu u svijetu metal muzike općenito. Gotovo u potpunosti odbacivši sve death metal trope osim vokala i pokojeg riffa tu i tamo, 'Swansong' je jedan zarazan rock album s nabrijanom distorzijom, dok su vokali Jeffa Walkera melodičniji nego ikada. Meni osobno ovdje nema loše stvari i kad upalim pjesme poput "Keep On Rotting In the Free World", "Black Star", "Generation Hexed" ili pak "Go to Hell", svaki put me ponese energija i lakoća kojom bend spaja ova dva na prvi pogled nespojiva glazbena žanra. Album je u potpunosti lagan za slušanje, a istovremeno nudi toliko toga da ukoliko vam legne, htjeti ćete ga slušati ispočetka i ispočetka. Pamtljiv je, melodičan (no ne na onaj melodeath način!) i tako jebeno dobro napisan i odsviran da ga u stvari ne mogu usporediti s nijednim sličnim albumom. Svaka čast gore spomenutim šveđanima, no meni nema boljeg albuma ovog usmjerenja od 'Swansonga'.

Od većih igrača death'n'rolla treba spomenuti i Gorefest, nizozemski bend koji također nažalost više nije aktivan. Slično kao i Entombed i Dismember, krenuli su kao klasični death metal bend, da bi se nakon par izdanja prebacili u ovaj neobičan čušpajz. Počelo se to osjećati na trećem albumu 'Erased', no do najizraženijeg utjecaja je došlo na sljedećem 'Soul Survivor' te posebno 'Chapter 13' nakon kojeg su se inicijalno i razišli. Gorefest je po mom mišljenju svirao neku siroviju varijantu death'n'rolla koja je poprilično odskakala i od švedske škole i od Carcassa te su uspjeli stvoriti vlastiti unikatni zvuk. Posebno se to osjeti i na vokalima. Gorefest je s nekim pjesmama od svih ovih nabrojanih bendova otišao možda i najdalje od death metala te se najviše približio klasičnom rocku, no kao i u mnogim sličnim slučajevima, takav pristup nije dugo potrajao. Slično kao i Carcass koji se razišao nakon 'Swansonga', 'Chapter 13' je bio posljednji album koji je Gorefest izbacio prije raspada i opet slično kao i Carcass, kasnije kad su se okupili ponovno i izbacili dodatna dva albuma, death'n'roll elementi su manje-više nestali.

I eto ga, ovo su po mom mišljenju četiri najbitnija death'n'roll benda koja su definirala pravac kojem jednostavno nije bilo suđeno da postane popularan. No zašto je bilo tako? 

Primjetiti ćete da sam govoreći o ovim bendovima, za mnoge od njih spomenuo albume koji se danas smatraju klasicima. Vjerovatno vam je upalo u oko da nijedan album na koji sam se fokusirao u kontekstu death'n'rolla nije istovremeno i najpopularniji album tog benda. Zamislite samo takvu situaciju: albumi koji su definirali jedan cijeli podžanr (koliko god mali bio) nisu čak ni najpopularniji albumi tih bendova! 

Ako mene pitate, mislim da je ovaj podžanr od samog početka bio osuđen na neuspjeh. Jednostavno je bio previše "rockast" za fanove death metala, a istovremeno previše agresivan i grub za ljubitelje klasičnog rocka i onog "standardnog" heavy metala. Bio je to miks koji je pokušao povezati dva naizgled odvojena svijeta, no na kraju je bio previše udaljen i od jednog i od drugog. Nadalje, pojavio se polovicom devedesetih, kada je ekstremna glazba išla što je moguće više u ekstrem i pokušavala biti što agresivnija i neobičnija s raznoraznim eksperimentiranjima, dok je klasični rock bio u potpunosti marginaliziran kao produkt nekog prošlog i davno zaboravljenog vremena. 

Bio je to podžanr koji jednostavno nije mogao uspjeti, no ne znači zbog toga da nije vrijedan slušanja. Upravo suprotno, ako se malo potrudite, naći ćete ovdje vrhunske i unikatne muzike!