Skip to main content

PREDOZIRANJE GLAZBOM

Kako se vi borite s praktički neograničenom količinom dostupnih bendova i albuma? Ja teško, moram priznati. Gotovo trenutačna dostupnost sve svjetske muzike u par klikova najčešće kod mene izaziva potpuni kontraefekt s obzirom da me uhvati paraliza zbog prevelikog izbora. Ni ne snađem se, a već sam napravio ogroman popis raznoraznih novih glazbenih izdanja (ne nužno datumski novih, već novih za mene u smislu da ih ranije nisam čuo) koje bi htio poslušati i onda ne znam odakle krenuti jer mi se istovremeno sluša i sve i ništa.

Ljudi stariji od mene često spomenu kako se prije "kvalitetnije" slušalo izvođače zato što je izbor bio ograničen i jednom kad si se dočepao nekog albuma, vrtio si ga ispočetka i ispočetka dok ga nisi zapamtio od prve do zadnje sekunde. Nisi imao šta drugo, tada se nabavilo toliko i toliko toga i amen, izvoli slušati i preslušavati. Rekao bih da spadam u vjerojatno zadnju generaciju ljubitelja muzike koji nisu od početka imali svu muziku ikad snimljenu ispred sebe u par klikova, već sam se trebao potruditi kako bi došao do nje kroz raznorazna trejdanja i kupovinu originalnih izdanja u glazbenim dućanima. Međutim, to je bilo tada, ima 15-20 godina, a od tog se vremena puno toga promijenilo. 


Zeznuta je ovo tema kad pokušamo analizirati je li doba interneta donijelo više štete ili koristi glazbenoj sceni i njenim konzumentima, tako da se u tu problematiku i neću upuštati. Instantna dostupnost je u jednu ruku omogućila malim i novim bendovima puno bolju eksponiranost i direktan doseg do publike bez posredstva raznoraznih agenata i izdavačkih kuća, no u drugu ruku je prezasitila ionako natrpano tržište do te mjere da se trebaju grebati rukama i nogama kako bi ne samo isplivali na površinu, već i ostali na njoj neko vrijeme. S obzirom da se ne bavim glazbom aktivno, ne mogu tu ništa konkretno reći iz prve ruke, ako realno gledamo današnji bendovi imaju toliko prilika za promociju koliko glazbenici od prije 30, 40 ili više godina nisu mogli niti sanjati.

Što se tiče nas kao konzumenata glazbe, stanje stvari ponajviše ovisi o našem osobnom načinu na koji tu istu glazbu slušamo, odnosno o samodisciplini i navikama. Skoro pa svaki izvođač iz povijesti muzike dostupan nam je u svega nekoliko minuta i bez puno truda, što je zapravo fenomenalna stvar, mislim da ćemo se svi složiti oko toga. Stavimo po strani "romantične" načine za nabavu glazbe u prošlosti, narudžbe preko kataloga, presnimavanje kazeta, odlasci u glazbenu trgovinu, itd itd... Sve to stoji i sve mi je jasno, no ovdje se ne radi o tome. Problem se stvara u trenutku kad složimo toliko ogromnu i široku zalihu muzike da praktiči ne ostavljamo sebi dovoljno vremena da sve to poslušamo "kako treba". Bar je kod mene takav slučaj, jel.

Čini mi se da smo u ovom užurbanom i brzom stilu življenja (kakav manje-više svi živimo) navikli da nam sve mora sjesti na prvu, a ako i ne sjedne onda nema smisla gubiti vrijeme na dodatne pokušaje i dodatna preslušavanja, jer zašto bi se zamarali s nečim kad ne ide, a "tamo negdje" čeka nepresušni izvor muzike koja će nam možda i sjesti na prvu. Začarani je to krug iz kojeg je teško izaći. Meni je, iskreno rečeno, trebalo zapravo puno vremena dok nisam shvatio da se uopće i nalazim u krugu, a kamoli da bi bilo dobro i korisno izaći iz njega. Ne nužno samo oko muzike, već i oko svega drugoga u životu. Raspon pažnje i koncentracije je danas puno kraći nego što je bio prije samo 10ak godina, a da ne govorimo o vremenu prije pametnih telefona i interneta. Nije to nešto što izmišljam, već je sve to činjenično stanje, bilo da se radi o slušanju, pisanju, čitanju, kuhanju, treniranju, pa nažalost čak i komuniciranju i direktnom kontaktu između ljudi.

Uglavnom, kao što sam rekao na početku, ogromna količina dostupne muzike kod mene stvara određeni kontraefekt jer jednostavno želim preslušati puno toga da slučajno eto ne propustim neki genijalni bend za koji do tada nisam znao. Igrom slučaja sam na jednom forumu od 2017. do 2023. godine vodio svojevrsni dnevnik slušanja gdje sam pisao kratke osvrte na nove albume iz aktualne godine. Preslušao sam tako doslovno stotine albuma čisto eto da budem u toku, no sad kad pogledam unazad, ne znam iskreno jesam li nakon toga nastavio slušati svega 5% od toga preslušanoga. I na kraju se mislim, gdje je čar u tome? Ima li takav pristup uopće smisla? 


Istu stvar sam napravio s grupom King Gizzard & The Lizard Wizard prije par godina. Vjerojatno ste negdje već čuli za njih, a ako kojim slučajem niste, samo da spomenem da se radi o bendu koji je u 15 goina izbacio skoro 30 albuma i rekao bih da su nevjerojatno popularni upravo zbog toga što nemaju određeni žanr kojeg se drže, tako da šaraju svugdje, od metala, elektronike, prog rocka, soundtracka, minimalizma, orkestralne glazbe, itd itd... Preslušao sam na jedvite jade nekih 15ak albuma i shvatio da nisam uživao u apsolutno ničemu što sam čuo upravo iz razloga što mi je takvo slušanje muzike više ostavilo dojam obaveze nego gušta.

Ne kažem da bi trebali tjerati se na silu da nam se svidi nešto što nam se očito ne sviđa (Pain Of Salvation, gledam u vas), no vjerujem da ste se i vi nekad u životu našli u situaciji gdje jednostavno "osjetite" da neki bendovi i albumi imaju potencijala, no možda smo ih se uhvatili u krivom trenutku ili se nismo dovoljno dobro fokusirali na muziku pa su nam promakli oni kvalitetni detalji. Takva glazbena djela jednostavno traže dodatna slušanja prije nego ih počnemo cijeniti onako kako treba. Nekad davno mi je takva situacija bila s grupom Cynic koja mi na prvu nije sjela, no nije mi vrag dao mira te sam ih se kroz par godina nekoliko puta hvatao ispočetka sve dok jednom nešto nije kliknulo kako treba i od tada ih baš masu volim.

S druge strane, sve ovo važi i za neke albume i bendove koji mi se čak i svide na prvo slušanje. Poslušam neki novi bend ili album po prvi put i bude mi super, no na kraju im se skoro uopće ne vraćam. Iskreno, zaboravim na njih jer eto, uvijek ima nove muzike za poslušati. Nije to sa svima slučaj, naravno, no zna mi se takvo nešto često dogoditi s albumima "legacy" bendova, odnosno onih koji su tu na sceni već 30-40 godina. Izbace novi album, mediji i publika ga hvale na sve strane kao nekakav moderni klasik i kontam ajde, da vidim o čemu se radi. Kao primjer ću uzeti recimo Judas Priest i njihova dva posljednja izdanja, 'Firepower' i 'Invincible Shield'. I bome, dok slušam album stvarno uživam, šta je je, ne mogu se požaliti. Sve to skupa zvuči jako dobro do odlično, ima super pjesama, ma sve kako treba. Onda prođe mjesec, prođe pola godine, prođe čak par godina i na kraju shvatim da na te albume pomislim jako rijetko, gotovo nikako. Ništa me ne vuče da im se vratim.


Na kraju, kako se izvući iz ovog problema? Rekao bih da je prvo i glavno rješiti osobni "mindset" i shvatiti zašto uopće slušamo glazbu u datom trenutku? Je li to čisto eto da popuni tišinu ili da služi kao pozadinski zvuk dok nešto radimo? Ako je tako, onda je za te situacije možda bolje odabrati nešto što nam je poznato i u čemu već otprije znamo da uživamo. Je li zbog toga što nam treba "soundtrack" za trenutno raspoloženje? Tužna glazba za tužne situacije, sretna za sretne? Okej, onda se možda ne bi trebalo hvatati nečega što nam ide u kontru s raspoloženjem ako znamo da neće stvoriti željeni efekt (ako smo takvi po prirodi, naravno, jer ne funkcionira svatko na isti način). Ili pak muziku želimo slušati baš zbog toga da vidimo što ima novoga na sceni i želim naći nešto zanimljivo što nismo preslušali već milijun puta? Odlično, zašto ne! Međutim, mislim da je u takvim situacijama krucijalno sebi dati vremena te se ograničiti na neku razumnu količinu bendova te ih ZAPRAVO poslušati, onako aktivno na način da pratimo što se u toj muzici uopće događa, da stvarno čujemo riffove, melodije, refrene, itd... Znači ne kao pozadinski zvuk dok surfamo internetom, već poslušati onako "old school", kako treba i ući u srž onoga što bend radi. 


Koliko vas je nakon čitanja ovoga sad pomislilo "Ma vidi njega šta govori... Lakše je reći nego učiniti."

Znam, slažem se. Volio bi da nekad i sâm poslušam svoj savjet.

Comments

Popular posts from this blog

EVANĐELJE PO PROSJEČNOM METALCU

Kada su Fenriz i Nocturno Culto prije dobrih 20 godina odlučili napraviti glazbeni zaokret od 180 stupnjeva te su s Darkthroneom praktički preko noći s ozbiljnog black metala prešli na nekakav retro black/rock/punk đir, reakcije metal zajednice su bile većinom negativne. Sjećam se da se u to vrijeme 16-godišnjem meni činilo da bi to mogao biti možda i najveći "skandal" u black metalu još od onih nemilih događaja s početka devedesetih, no srećom ovaj put stvari su bile benignije prirode. Činilo mi se tada, isto kao što mi se čini i sada, da dobar dio publike nikako nije mogao prijeći preko toga što je jedna od najvećih (ne)svetih krava black metala "izdala" svoje korijene te se počela sprdati s jednom tako ozbiljnom stvari kao što je black metal. Ukratko, nisu više bili "true", što je valjda najveća izdaja svega onoga što bi metal trebao biti. I opet, činilo mi se tada, isto kao što mi se čini i sada, da je naprosto nevjerojatno da neki ljudi stvarno pate o...

ONI KOJI SU BILI RANIJE

Krajem prošlog mjeseca umro je prvi pjevač jednog od najvećih metal bendova uopće. Umro je u utorak, ravno tjedan dana poslije Ozzyja Osbournea. Vijest o tome nije odjeknula kroz sve svjetske medije, no naravno nije ni za čuditi se jer Paul Mario Day definitivno nije bio u rangu Ozzyja po slavi i utjecaju. Iskreno rečeno, pravo je čudo da će itko uopće povezati njegovo ime s Iron Maidenom s obzirom da nije ostavio traga na nijednoj studijskoj snimci, dok čak ni nikakva live snimka iz tih dana za sada nije procurila u javnost. Međutim, da, Paul Mario Day je bio prvi i originalni pjevač Maidena, a u bendu se zadržao niti punih godinu dana, od kraja 1975. do kraja 1976. godine.  Po svoj prilici i ovako na prvi pogled, reklo bi se jedna sasvim nebitna individua. Njegovo prisustvo u Maidenima bilo je toliko davno da ga se praktički nitko od publike ne sjeća. Pitajte ljude općenito tko je prvi pjevač Maidena i 99% njih će reći Paul Di'Anno, bez da su i svjesni ne samo da nije bio prvi, v...

METAL I NACIONALNI IDENTITET

Folk metal je po meni jedan od podžanrova metala kod kojeg je najviše izražen nesrazmjer između potencijala i krajnje izvedbe. Čini mi se kako većina folk metal bendova slijedi nekolicinu uigranih špranci te često jako nalikuju jedan na drugoga, bez da zapravo ulaze u srž onoga zbog čega bi folk metal trebao biti unikatan. Ima iznimki, naravno, no jednom kad je ovaj žanr doživio svojevrstan boom popularnosti negdje polovicom 2000ih pojavila se prava gomiletina bendova koja je većinom spadala ili u kamp Korpiklaani klonova ili u kamp Fintroll klonova, nebitno iz koje države dolazili. Popularnost ova dva ajmo reći glavna predstavnika je indirektno u jednu ruku "uništila" potencijal folk metala upravo zato što ih je gomila bendova iz cijelog svijeta pokušala kopirati bez da je ubacila nešto "svoje" u miks. Folk metal je odjednom izgubio svoju glavnu karakteristiku - izraženi utjecaj folklora matične države iz koje bend dolazi, što bi mu uostalom trebala biti definiraju...