JEDAN ALBUM I DOVIĐENJA

Sto puta smo svi već čuli za "one hit wonder" izvođače, odnosno one koji su u cijeloj karijeri imali jedan jedini hit i nakon toga su se ili raspali ili nastavili egzistirati zahvaljujući isključivo slavi tog singla. Ovim tekstom sam htio pokazati nešto slično, no možda ipak za stepenicu više, tako da ćete u ovotjednom tekstu moći pročitati nešto o deset meni omiljenih izvođača koji su tokom svoje karijere (bilo duže, bilo kraće) izdali jedan jedini album i ništa više. 

Naravno, ova bi lista mogla biti još duža (vidjeti ćete npr. da ne sadrži Demilich, Vinterland i još neke "kultne" bendove), no ovaj sam se put vodio čistim osobnim ukusom, odnosno grupama s jednim albumom koje meni osobno najviše znače i koje najčešeć slušam. Također, moram i spomenuti da ovdje nema novijih bendova koji su tek tu negdje na početku svog glazbenog putovanja te su do sada izbacili samo jedan album. Mislim da takve nema smisla brojati u ovu kategoriju s obzirom da ne možemo znati što ćemo od njih još dobiti u budućnosti.

• Control Denied: The Fragile Art of Existence (1999.)

Čudna je biljka Control Denied. U jednu ruku svoj zasebni bend, u drugu ruku sasvim logičan i očekivan nastavak karijere Chucka Schuldinera i ajmo reći prirodna evolucija zvuka Deatha, jer po meni je 'The Fragile Art of Existence' točno ono kako bi trebao zvučati sljedeći Deathov album nakon 'The Sound of Perseverance'. Promjena vokala donijela je ovdje jednu sasvim novu dimenziju jer Tim Aymar ne zvuči niti malo slično Chucku, no njegova boja glasa i unatoč tome savršeno odgovara tonu albuma i pjesamama. Daljnji rad Control Denieda je nažalost prekinula Chuckova smrt i iako glasine o postojanju drugog albuma kruže praktički od tada, do danas ništa nije objavljeno i vjerojatno nikad ni neće. Kroz godine se 'The Fragile Art of Existence' prometnuo u jedno od bitnijih i kvalitetnijih prog metal izdanja uopće te do danas stoji kao posljednji korak jedne od najbriljantnijih karijera unutar metal svijeta. 

• Nailbomb: Point Blank (1994.)

Cavalerino koketiranje s industrial metalom bilo je vidljivo još na Sepulturinom 'Chaos A.D.' albumu iz 1993. godine kroz pjesme kao što su recimo "We Who Are Not As Others" ili pak "Biotech Is Godzilla", tako da realno i nije čudno što se godinu dana kasnije odlučio oformiti paralelni projekt u kojem će se okušati u tom žanru. Zajedno s Alexom Newportom iz engleske sludge grupe Fudge Tunnel snimio je jedan jedini album 'Point Blank' na kojem je industrial pomiješao s dobro nam poznatim svojstvenim stilom thrash metala te na taj način stvorio interesantno djelo koje bez ikakvih problema može stajati rame uz rame s ostalim klasicima žanra. Vjerojatno ste primjetili da je Max prošle godine ponovno aktivirao ime Nailbomb za nastupe uživo, no s obzirom da Newport nije aktivan u ovoj inkarnaciji, mislim da sa sigurnošću možemo zaključiti da će 'Point Blank' ostati jedino njihovo studijsko izdanje. 

• Crna Udovica: Sudbina (1987.)

Dubrovačka Crna Udovica meni osobno je jedan od dražih klasičnih ex-yu heavy metal bendova. Nisu bili najagresivniji ili najvirtuozniji bend na sceni, no imali su odličan smisao za melodiju što se osjeti kroz svaku pjesmu njihovog jedinog albuma iz 1987. godine. Lagan je ovo i uhu ugodan metal album za koji će netko možda danas reći da zvuči zastarjelo ili kao čistokrvni produkt svog vremena, no upravo zbog tih elemenata nisu izgubili ništa šarma evo i skoro četiri desetljeća kasnije.  

• Dan Swanö: Moontower (1998.)

Iako je Swanö već godinama pretrpan s pravom pravcatom gomiletinom drugih projekata i bendova (od kojih po mom mišljenju skoro svi vrijede za poslušati), pravo je čudo da je našao vremena za snimiti i jedan solo album (i to doslovno solo - jer pokrio je sve uloge, vokal, gitaru, bass i bubanj). Kako će se kasnije pokazati, ovo mu je bio jedini izlet u solo vode, a rekao bih da je 'Moontower' jedna od najboljih stvari što je ikad napravio. Bez da previše objašnjavam, sami autor ga je okarakterizirao da zvuči "kao da Rush svira death metal u 1970ima" i taj je opis definitivno na mjestu. Nije ovo recimo daleko od onoga što Opeth radi, no Swanö je na određeni način uspio još bolje i autohtonije prenijeti taj arhaični zvuk 70ih godina prošlog stoljeća. 'Moontower' istovremeno zvuči i skroz moderno i totalno retro, tako da ako volite ovakve mješavine žanrova, mislim da nikako nećete pogriješiti ukoliko mu date šansu i preslušate ga. 

 

• I: Between Two Worlds (2006.)

Supergrupa I sastojala se od vrhunskih norveških black metal glazbenika, a postavu su činili Abbath (iz Immortala) na gitari i vokalu, King ov Hell (iz Gorgorotha) na bassu, Ice Dale (iz Enslaveda) na gitari te Armagedda (bivši rani član Immortala) na bubnjevima, uz naravno tekstove sveprisutnog Demonaza, a stil koji su svirali bi najlakše bilo okarakterizirati kao miks Motörheadove muzike u prvom planu, pomiješane elementima s black metala. Prava je šteta što su snimili samo ovaj jedan album, jer 'Between Two Worlds' je fenomenalno djelo i po mom mišljenju jedan od najboljih albuma polovice dvijetisućitih. Energija je nevjerojatna i svaka pjesma gotovo instantno ostaje u uhu, kako vokalne melodije, tako i riffovi. Osim što studijski nisu dugo trajali, zbog raznoraznih obaveza prema matičnim bendovima nisu ni uživo ostavili velikog traga, tako da su sveukupno odsvirali jedan jedini koncert. Ipak, Abbath danas tu i tamo ubaci koju pjesmu s ovog albuma u svoje setove, no premalo je to ako mene pitate. Ovo je album koji zaslužuje da ga se sluša i gleda u komadu, od prve do zadnje stvari.

• Caladan Brood: Echoes of Battle (2013.)

Možda i najbolji album sa Summoningovom vrstom black metala, a da ga nisu napravili sami Summoning. Epski, spori i atmosferični black metal s puno orkestracija i klavijatura inspiriran fantasy serijalom "Malazan Book of the Fallen" Stevena Eriksona, Caladan Brood je bio projekt Jakea Rogersa čije će se ime kasnije puno više povezivati s klasičnim heavy metal bendom Visigoth. Kroz nešto više od sat vremena, Rogers (pod pseudonimom Shield Anvil) je stvorio fenomenalno sonično putovanje kroz magične svjetove Eriksonove kreacije, vjerno nam dočaravajući sva ta neobična i čarobna mjesta na jednako efektivan i upečatljiv način na koji istu stvar Summoning radi s Tolkienovim svijetom. Prava je šteta što je sve stalo na 'Echoes of Battle' i što nikad nismo dobili nastavak, no gledajući ostale Rogersove bendove vidljivo je da se radi o glazbeniku koji se isključivo fokusira na kvalitetu, a ne na kvantitetu, kao svojevrsni Tom Scholz modernog američkog undergrounda.

 

• Mad Season: Above (1995.)

Supergrupe sastavljene od članova raznih popularnih bendova često mogu biti hit-or-miss što se tiče kvalitete i općenito moram priznati da nisam pretjerano oduševljen dobrim dijelom njih, no Mad Season je ipak bio iznimka, nešto posebno što se više nikad neće ponoviti. Nevjerojatna ekipa sastavljena od članova Alice In Chainsa, Pearl Jama, Screaming Treesa i The Walkaboutsa snimila je svoje jedini album 'Above' 1995. godine i na taj način stvorila jedno od zanimljivijih alt rock ostvarenja devedesetih godina. Ovolika količina talenta na jednom mjestu donijela nam je vrhunsku izvedbu svakog člana ponaosob, a pogotovo pokojnog Laynea Stanleya koji je ovdje odradio jednu od najboljih gaža u životu. Posebno se to osjeti na stvarima poput "River of Deceit" ili "Long Gone Day", mada realno na albumu nema loše pjesme.

• Pride & Glory: Pride & Glory (1994.)

Od svega što je Zakk Wylde u životu napravio, bilo da se radi o solo karijeri, Black Label Societyju ili pak albumima s Ozzyjem Osbourneom, jedino izdanje njegovog benda Pride & Glory po meni će uvijek biti nešto najbolje što je ikad izdao. Album je to koji pleše na onoj tankoj liniji između southern rocka i metala te pritom uzima najbolje od oba svijeta. Nema ovdje loše pjesme, od prve do zadnje sekunde Wylde i ekipa donose pravi, autentični duh sirove verzije američkog juga, poštujući klišeje koje su postavili Lynyrd Skynyrd i Allman Brothers Band, no istovremeno se odmičući od njih kako bi stvorili vlastiti prepoznatljivi autorski pečat.

• Rebel Meets Rebel: Rebel Meets Rebel (2006.)

Sniman više godina u pauzama od turneja, album 'Rebel Meets Rebel' osmišljen je kao kolaboracija tri kvarta Pantere (svi osim Anselma) i outlaw country glazbenika Davida Allana Coea. Iako nažalost nije objavljen za Dimebagova života, rekao bi da je ovo jedno od posebnijih izdanja na kojima je svirao. Odličan je ovo spoj "južnjačkog" metala koji je njegovala Pantera te klasičnog, niti malo sladunjavog countryja od strane jednog od originala tog žanra. Album je jednostavno zabavan za slušanje i nevjerojatno je koliko Coe vrhunski funkcionira u ovakvom "tvrđem" izdanju te je prava šteta što Rebel Meets Rebel nikad nije prerastao u nešto više. S obzirom na Dimebagovu sudbinu, možemo biti sretni što smo na kraju dobili i ovo, jer malo je nedostajalo da ovaj album ostane neobjavljen i zaboravljen.

  

• Southern Storm: 1999 (2002.)

Po mom mišljenju, ovo je najbolji album ikad proizašao iz Bosne i Hercegovine. Ne kažem to tek tako i ne radi se ovdje o albumu dobrom samo za "naše standarde", već se '1999' i općenito nema čega sramiti s obzirom da se radi o itekako kvalitetnom prog metalu klasičnijeg usmjerenja. Okosnica koja ih izdvaja od gomile sličnih je po mom mišljenju vrhunski način na koji gitarist Emir Hot unutar pjesama ubacuje glazbene elemente iz podneblja iz kojeg dolazi, izdvajajući tako ovaj jedini album Southern Storma iz mora sličnih derivata. Također, super mi je što se osim pjesama na engleskom jeziku ovdje može naći i pokoja na bosanskom, što samo pridonosi ukupnom dojmu.