Gle, stvarno volim CD-e i ploče, stvarno jesam. Imaju oni neki svoj čar zbog kojeg ti ih je gušt držati u rukama, vrtiti, gledati naslovnicu albuma (pogotovo na velikom formatu vinila). Gušt je prelistati kolekciju CD-a, vidit šta sve imaš na polici i općenito imati dojam da nešto fizički posjeduješ. Dugo sam godina mislio kako se nikad neću promijeniti po tom pitanju jer uvijek je vrijedilo da je bolje imati nego ne imati, a ako nešto ne možeš držati u rukama, onda kao da to ni nemaš, je li tako? Eh, što idem stariji to više imam dojam da je takva doktrina ostatak odgoja od strane roditelja koji često u životu nisu imali puno tako da su s ljubavlju čuvali sve ono što su zapravo i imali. Međutim, kako godine prolaze, čini mi se da se malo po malo odmičem od takvog stajališta.
Zovite to glupošću ili sukobom generacija, nerazumijevanjem ili nekim četvrtim načinom, nema veze. Nije problem, možda ste i u pravu, ne znam. Nije ni bitno zapravo. Nije tema ovog teksta uvjeriti vas da ste vi u krivu, a ja u pravu ili nešto slično. Gledajte na ovo čisto kao na nekakvu vrstu ispovijesti kako sam "izdao" svoje načelo da nema smisla plaćati digitalne stvari jer su oni manje vrijedne od fizičkih.
Nije tu stvar samo po pitanju muzike, već i prave gomile drugih aspekata u životu, jer jednom kad sam shvatio da nemam neograničenu količinu prostora kod kuće, nagomilavanje raznoraznih stvari mi je blago rečeno počelo ići na živce. Po prirodi sam takav da jednostavno volim imati stvari, volim sve ono što sam opisao u prvom paragrafu današnjeg teksta, no istvremeno imam i ajmo reći jednu vrstu problema s ograničavanjem. Kupujem (odnosno, kupovao sam) impulzivno, bez puno razmišljanja o tome što radim jer eto svidilo mi se u datom trenutku i jednog dana sam došao do faze prezasićenja. Osvrnem se po sobi i sve što vidim su stvari. Police pune knjiga i stripova, ladice pune cda i ploča, posteri od koncerata zarolani u tubi negdje u ormaru, društvene igre na regalima, itd itd... I onda se zapitam "Pa dobro, koji to kurac radiš? Treba li ti stvarno to sve?". Mislim, realno, naravno da ne treba, no poanta hobija ionako nikad nije bila u potrebi, već u želji i uživanju. Međutim, ovo što sam radio nije bilo uživanje jer sam shvatio da mi veće zadovoljstvo predstavlja sami čin kupovine i nabave te prvih par minuta posjedovanja, nego svo ono ostalo vrijeme kasnije, kad sam u stvari posjedovao određenu stvar.
Shvatio sam da CD-e i ploče doslovno ne slušam nikad. Slušam muziku, ali to je uvijek i isključivo na kompjuteru, digitalne fajlove. Stvarno ne pamtim kad sam zadnji put uzeo CD, ubacio ga u liniju i pustio da svira. Ne zato što nemam volje ili me ne privlači, već jednostavno zato što ne osjećam potrebu za tim. S knjigama i stripovima nije konkretno ista stvar jer mi osjećaj čitanja na papiru još uvijek predstavlja puno veće zadovoljstvo nego čitanje preko ekrana, no i što se tih kolekcija tiče shvatio sam da kontstantno krtložim nove stvari koje se samo množe i množe. Zato sam prije koju godinu rekao "dosta" i odlučio pročitati sve što imam još jednom. Ono što vrijedi na ponovno čitanje, ostaje na polici. Ono što ne vrijedi - na bubanj, pa nek uveseljava nekoga drugoga. Nema više sindroma hrčka ni robovanja stvarima, koliko god bile rijetke i teško nabavljive.
No ajde, vratimo se na digitaliju. S muzikom mi je tu nekako bilo najteže, no svakako nije prvi put da sam se negdje odlučio prebaciti isključivo na digitalni format. Puno prije toga su u pitanju bili Steam i Call of Duty. Znam tu i tamo s prijateljima baciti CoD i u jednom trenutku smo svi shvatili da stvarno nema smisla zajebavati se s piratskim verzijama, krekiranjem, kopanjem cd-keyeva po internetu i ne znam ni ja čime kako bi nešto proradilo jer na kraju izgubimo više vremena na postavke nego na samo igranje. Dali smo svaki po tih 10-15 eura za original igru, digitalni download preko Steama i praktički se spasili. Slična stvar je bila i s softverskim programima koji mi trebaju za posao jer bome ne znam zbog kojeg razloga bi radije držao kartonsku kutiju od Photoshopa i Corela s DVDima u radioni kad brzo, jedostavno i elegantno mogu kupiti digitalne fajlove, instalirati ih iste sekunde i koristiti ih na isti način na koji bi koristio te programe da sam ih instalirao s fizičkog medija.
Povučemo li paralelu s muzikom, na kraju dolazim do zaključka da zapravo volim plaćati ambalažu. Omot, booklet, otisak na CD-u i slično. No, meni se iskreno i ne plaća za ambalažu, jer na kraju krajeva mogu je u jako dobroj rezoluciji vidjeti i na internetu... I opet, razumijem o čemu sad razmišljate. Nije ta ambalaža neka bezvezna nebitna kutija koju bacite kad otpakirate proizvod, već konkretan dio jednog umjetničkog djela. Slažem se i kao što sam rekao na početku, volim CD-e i ploče, volim te omote i booklete, volim kako to sve skupa izgleda, volim album kao kompletan audiovizualni proizvod. No, nekako više nemam osjećaj da to moram posjedovati kako bi mogao držati u rukama.
Mislim da sam prvi digitalni glazbeni album u životu kupio 2022. godine, igrom slučaja kao izravnu posljedicu rata Rusije i Ukrajine. Negdi kroz bespući Facebooka uhvatio sam informaciju da se izdavačka kuća Seasons of Mist kompletno odriče svog dijela zarade vezano za ukrajinske bendove. Vjerojatno se ne radi tu o nekim basnoslovnim novcima, al štajaznam, ako i neka mrvica može pomoći, zašto ne? Pročačkao sam malo kroz njihov katalog i na kraju se odlučio na psihodelični post-/stoner bend Somali Yach Club i njihov album 'The Sun'. Nikad čuo prije, al nakon brzinskog preslušavanja par stvari na Youtubeu lijepo su mi sjeli i kontam, pa ajde, ajmo i to probati. Nisam toliko lud da kažem da će mojih 7-8 eura učiniti ne znam kakvu razliku i oće li učiniti uopće ikakvu razliku, no kontam da svakako ne može odmoći, zar ne?
Ta odluka mi je poprilično promijenila stav po pitanju kupovanja digitalne muzike. Kompjuterske igre i softverski programi su jedno, jer u tim sam slučajevima digitalu kupovao jer je meni tako lakše s obzirom da je korištenje finalnog produkta puno jednostavnije na taj način umjesto da se zezam s fizičkim proizvodima. No, što se tiče Somali Yacht Cluba i muzike općenito, na kraju cijele ove balade došlo mi je do glave da mi određenu količinu zadovoljstva predstavlja i saznanje da podržavam bend koji mi se sviđa. Radim li to kupovinom fizičkog ili digitalnog proizvoda, nije mi toliko bitno. Ajde, bit ću iskren, nisam nikad gledao koliki "zub" uzima recimo Bandcamp i koliko tu izvođačima zapravo ostaje zarade, no virujem da i izrada CD-a i ploča također nije baš jeftina, tako da na kraju krajeva možda i nema toliko velike razlike koliko izvođači zarade. Kada sam ovakvo razmišljanje iskombinirao s gore spomenutim overdoseom po pitanju gomilanja bezbrojnih fizičkih proizvoda po policama, shvatio sam da mi osobno nema ništa loše u tome da tu i tamo podržim rad neke grupe na ovakav, digitalni način. Da se radi o nekim ozbiljnim novcima, možda bi se i zamislio, al brate mili evo nedavno sam recimo kupio digitalnu verziju albuma 'Ambis' naših doomera Elusive God za cijenu dvije pive u kafiću. Album koji je netko stvarao i trudio se oko njega par godina košta ko jebena kutija duvana. I onda će netko reći da nema smisla dati tih 5-6 eura samo zato što se ne radi o fizičkom proizvodu koji možeš držati u rukama? Ne znam, nema mi to smisla.
Na kraju krajeva, svatko svoje kolekcije kroji prema svojim preferencama. Veća je uživancija imati u rukama konkretan CD ili vinil, no za razliku od prije, više ne smatram da je to i neophodno. Na ovaj ili onaj način novci su na kraju došli do benda, a nadam se da ćemo se složiti da je to itekako bitna stvar. Možda mi na ovaj način novi dio kolekcije više vizualno ne izgleda atraktivno kao prije, no moram priznati da mi ta promjena i nije tako teško pala. Iskreno, jedva sam je i osjetio.
Comments
Post a Comment