UNIVERZALNI JEZIK

Ne znam za vas, no osobno sam se par puta znao naći u situacijama kad bi slušao bend koji pjeva na nekom jeziku koji nije engleski i nije jedan od ex-Yu jezika i ljudi bi znali prokomentirati nešto u stilu "kako to možeš slušati kad ne razumiješ o čemu pjevaju?". Mislim, u većini slučajeva bi mi takva pitanja bila smiješna i ne bi ih uzimao zaozbiljno (jer znam da nema zle namjere), no kad stanem i zapravo razmislim o tome, isto dođe čovjeku da se zapita. 

Kad gledam muziku kao "gotovi proizvod", znači kao zbroj svih njenih značajki, uvijek sam prvenstveno davao prednost samoj muzici, pa tek onda tekstovima tako da nije za čuditi se što postoji određeni broj izvođača koji pjevaju na meni nerazumljivom jeziku, no svejedno mi vrhunski odgovaraju. U tim određenim sitaucijama vokale gledam skoro pa kao dodatni instrument - argument je ovo koji ste možda čuli u raznoraznim prepričavanjima zašto netko voli nerazumljive growlove u ekstremnim pravcima metala - i moram priznati da to i nije toliko daleko od istine. Za mene je muzika po tom pitanju "čudna biljka" s obzirom da ne moram nužno razumjeti o čemu se pjeva da bi mogao uživati u njoj. Nije to isto kao književnost koja recimo nema smisla ukoliko ne znam jezik.

Podsjetilo me ovo na jednu epizodu iz djetinstva... Dijete sam "ratne" generacije i kao mali nisam imao neograničeni pristup filmovima iz cijelog svijeta s obzirom da interneta tada nije bilo, a lokalna videoteka ipak nije imala baš sve. Međutim, imali smo satelitsku televiziju s uglavnom njemačkim programima i jednom prilikom mi je otac snimio Kralja Lavova na videokazetu te smo ga sestra i ja pogledali valjda nebrojno puta. Crtić je bio na njemačkom, bez titlova. Dan danas znam kompletnog Kralja Lavova napamet, od prve do zadnje sekunde iako nemam blage veze što likovi govore. Njemački nikad nisam naučio, a taj crtani nikad nisam pogledao na nekom meni razumljivom jeziku - no ništa od toga me nije spriječilo da kao dijete uživam gledajući ga ispočetka i ispočetka.

Slična je stvar i danas s muzikom na ne-engleskom/ne-exyu jeziku. Rekao bih da u takvim situacijama bendovi imaju taj nekakav "autohtoni" pečat koji dodatno pridonosi dojmu te pojačava efekt, pogotovo u nekim podžanrovima metala gdje materinji jezik benda puno bolje odgovara od recimo engleskoga. Dobar primjer za to je recimo Moonsorrow i meni njihova ajmo reći najdraža stvar "Jotunheim" kojoj jednostavno fenomenalno odgovara finski jezik i smatram da bi puno toga izgubila s prijevodom na engleski. Slična stvar, ili možda čak i jača je s bendom Solstafir kod kojeg islandski jezik nevjerojatno realno dočarava izoliranost, hladnoću i otuđenost o kojoj pjevaju. Slušajući ih, gotovo pa se može osjetiti surovost islandske prirode, a za doživjeti to možda i nema boljeg primjera od pjesme "Fjara" za koju svesrdno preporučam da je poslušate i uz to obavezno pogledate i spot. Sinteza tih elemenata (video, glazba i islandski jezik) funkcionira u puno boljoj mjeri nego oni albumi i pjesme Solstafira koji su otpjevani na engleskom jeziku. Idalje su to (po meni) dobra ostvarenja, no nisu mi ni blizu ovih koja su na islandskom.

Mislim da ljudima pjevanje na nerazumljivom jeziku predstavlja i svojevrsnu egzotiku, odnosno daje im do znanja da nije sve čega se uhvate odmah "new user friendly" od prve sekunde. Taj drugi jezik koji ne razumijemo često nam pruža mogućnost da se fokusiramo na neke elemente koje u drugim (razumljivim) slučajevima uzimamo zdravo za gotovo. S obzirom da ne "hvatamo" značenje riječi, možda se bolje fokusiramo na vokalne melodije, na pjevačevu ekspresivnost i takav nam način slušanja može otkriti neke nove slojeve koje možda ne bismo inače zamijetili. 

Mišljenja sam da recimo Rammstein (kao vjerojatno najuspješniji bend ekstremnijeg usmjerenja koji ne pjeva na engleskom) ne bi bio ni upola toliko popularan da pjeva na engleskom. Ne znam, možda se nećete složiti sa mnom, no taj njihov industrijalni, gotovo militarni đir muzike se fenomenalno uklapa s njemačkim jezikom koji mi je uvijek djelovao "oštrije" od engleskog recimo. Možda je to razlog zašto mi Lindemannov prvi solo album (onaj koji je radio s Peterom Tägtgrenom) nije tako dobro legao kao Rammsteinove stvari. Ne, oću reći da Rammstein zasigurno puno toga duguje odluci da pjevaju na njemačkom i to ih bome nije spriječilo da pune stadione po cijelom svijetu. Pogledajte npr. snimku s Madison Square Gardena u New Yorku, koncert je baš prva liga i mislim da je to čak prvi put nakon 1939. godine u tom prostoru održavalo nešto s izrazito njemačkom tematikom :-) Srećom, ovaj put su stvari bile puno zabavnije i opuštenije prirode.

Kad gledamo bendove koji pjevaju na ne-engleskom jeziku, najčešće se tu radi o materinjem jeziku tog benda, no postoje situacije u kojima recimo bend odabire skroz treći jezik iz ovog ili onog razloga. Meni je tako skroz fascinantan primjer benda Finntroll koji, iako su mu svi članovi iz Finske, pjeva na švedskom jeziku jer po njihovim riječima "trollastim" temama bendovih pjesama jednostavno bolje leži švedski nego finski. Sličan primjer korištenja trećeg jezika iz estetskih razloga su svojedobno koristili i norvežani Enslaved na prvom albumu 'Vikinglir Veldi' koji je otpjevan na srednjovjekovnom islandskom.

A što tek reći za npr. talijanski symphonic black metal bend Nazgul čiji je jedini album 'De Expugnatione Elfmuth' kompletno otpjevan na latinskom jeziku? Ili pak svima nam dobro poznati austrijski Summoning koji od samih početaka vuku inspiraciju iz Tolkienovih djela te su se na možda i najboljem albumu kojeg su do sada izdali, 'Oath Bound' iz 2006., odlučili napisati i otpjevati cijelu jednu pjesmu na Mordorskom "crnom govoru". Poslušajte je, zove se 'Mirdautas Vras' i među boljima je na albumu.

Uglavnom, ono što oću reći s ovim tekstom je to da ne moramo nužno razumjeti jezik da bismo kvalitetno doživjeli muziku nekog izvođača. Sad, ovisi od osobe do osobe koliko su joj bitni tekstovi, no teško da će me itko uvjeriti da se dobar dio metal muzike sluša baš zbog tekstova. Ima tu naravno vrhunskih tekstopisaca, bio bi lud kad bi tvrdio suprotno i mnogi se autori itekako trude oko tekstualnog dijela pjesama, no isto tako ima prava pravcata gomiletina by-the-numbers tekstova koji više djeluju kao da su tu čisto da popune prostor. Treba li zbog toga muziku cijeniti manje? Naravno da ne. Za takvo nešto će mi John Tardy iz Obituaryja biti odličan primjer s obzirom da je čovjek rekao da mu sadržaj samih tekstova nije toliko bitan koliko način na koji on to pjeva, odnosno na koji se njegov izričaj uklapa s muzikom. Upravo zbog toga mislim da ne treba okretati glavu od bendova čije tekstove ne razumijemo. Na kraju krajeva, ipak je sama muzika ono što nas najviše privlači najdražim nam izvođačima i upravo je ta muzika onaj čisti, iskreni univerzalni jezik koji nas sve spaja.